"KARIJERA Branka Ivankovića je, suprotno od bajki, imala sretan početak i tužan kraj. On je prije pet godina došao u Iran kao asistent Miroslava Blaževića. Njih su dvojica visoko kotirali u trenerskom svijetu nakon što su Hrvatsku doveli do trećeg mjesta na SP-u 1998. Navijači i mediji u Iranu podržavali su ih iako se nisu uspjeli plasirati na SP 2002. Branko je bio profesor: analitičan, obrazovan i sa finim manirima."

Novinar Goal.coma podsjeća na atmosferu nakon finala Azijskih igara 2002, kada je Iran, koji je na prvenstvo ispraćen bez ikakave nade, u finalu pobjedio Japan, a Ivankoviću je pripala sva slava. Portretirajući njegovu karijeru u Iranu ne spominje se Ivankovićeva kandidatura za hrvatskog izbornika, ali iranski novinar iznosi prijelomne trenutke koji su obilježili vrijeme dok je vodio iransku reprezentaciju i bio slavljen i prezeren.

Sljedeća epizoda u njegovoj perzijskoj avanturi je zima 2003, kada Ivankoviću nije obnovljen ugovor uoči kvalifikacija za Azijski Kup. Shahrokhi, koji ga je naslijedio, pokazao se nedorastao funkciji, pa je Ivanković, nakon mjeseci pritiska navijača i javnosti vraćen na izborničko mjesto.

Prekretnica u odnosu javnosti prema Branku, kako ga zovu u Iranu, je bio Azijski Kup 2004, koji je završio relativnim uspjehom; osvajanjem trećeg mjesta. Međutim, ružne scene kada su se tijekom utakmice protiv Omana, pred desecima milijuna gledatelja dva iranska braniča međusobno potukla, a nakon čega ih trener nije kaznio, pokrenula su lavinu pitanja, koja se čula i poslije ovog SP-a, "Tko je odgovoran?"

Iran se neočekivano lako plasirao na SP, ali je javnost počela okretati leđa Ivankoviću, prigovaralo mu se da je previše konzervativan, da ga zanima jedino rezultat, da koristi usluge uvijek istih igrača, bez obzira radi li se o prijateljskoj ili službenoj utakmici, kao i da ne prihvaća kritiku. Zbog načina igre momčadi i zbog toga što Iran nije igrao prijateljske utakmice, Iranci su, pod utjecajem medija, krivili Ivankovića.

Porazi na SP-u nisu zapečatili Ivankovićevu sudbinu, već ga je otkaza koštala "konzervativna" taktika i pogotovo nedostatak discipline i autoriteta što je najviše smetalo javnost.

"Vjesnik promjena", koji je zaslužan za uvođenje mladih igrača u reprezentaciju i prekid dotadašnje prakse pozivanja igrača koji dolaze jedno iz Perspolisa i Esteghlala, postao je najednom nevjerojatno predvidljiv u izboru prve momčadi, a nakon što je u ljeto 2005. izgubio prijateljsku utakmicu od engleskog drugoligaša Queens Park Rangersa, prestao je igrati pripremne utakmice. Posljednjih 14 mjeseci, postajao je sve udaljeniji od medija i navijača, koji su bili zaslužni za njegov povratak 2003, ali su sada bili itekako kritični.

"Iranci nisu mogli otrpjeti loša izdanja njihove reprezentacije u Njemačkoj", stoji na kraju teksta u objašnjenju zašto je Ivanković morao otići, jer tamošnji navijači "nisu očekivali da će pobijediti Portugal, ali su željeli biti ponosni na svoju reprezentaciju". Iako neuspjeh na SP-u nije samo Ivankovićeva pogreška, na kraju je bio "prisiljen preuzeti svoj dio odgovornosti".