Foto: AFP

U EKSKLUZIVNOM razgovoru za Index tvorac čuda zvanog APOEL Srbin Ivan Jovanović otkrio je tajnu svog uspjeha na Cipru i nogometne postavke koje slijedi, a osvrnuo se i na nogomet u Hrvatskoj i Srbiji te rezultate ovdašnjih klubova. Jovanović se predstavio kao iznimno inteligentna, realna i elokventna osoba s kojom je bilo izrazito zadovoljstvo razgovarati. Da je takvih više na ovim prostorima, nogomet bi danas bio daleko iznad mulja u kojem se guši.

> Video: Čudo zvano APOEL - priča koju Mamić i Jurčić moraju pročitati

Mali APOEL igrat će u osmini finala Lige prvaka. Radi se o naizgled nevjerojatnom dosegu, nečem što će ohrabriti i postati nit vodilja svih malih klubova. Za početak, koja je tajna vašeg uspjeha?

"Smatram da smo vrlo pravilno iskoristili iskustva iz prethodnog sudjelovanja u Ligi prvaka otprije dvije godine. Nismo puno promijenili od tada, a došlo je nekoliko vrlo dobrih igrača koji su nesumnjivo poboljšali kvalitetu nogometa kojeg igramo. Vrlo je važna stvar i što smo odlično nastupali u kvalifikacijama, dobar uvod preduvjet je za dobru priču, da ne govorim koliko nam je samopouzdanje podigla uvodna pobjeda u skupini s Zenitom. Svaki novi rezultat ulijevao nam je novu snagu i jednostavno smo iz utakmice u utakmicu bili bolji. Rezultat toga je da smo osim u posljednjoj utakmici, gdje je Zenit bio puno bolji od nas, u svim ostalim utakmicama zaslužili konačni rezultat. Možda je APOEL sada veliko iznenađenje Lige prvaka, ali na osnovu onoga što smo prikazali na terenu, prolazak u osminu finala apsolutno je zaslužen".

Kada ste vidjeli protivnike u skupini vjerojatno niste razmišljali ni o trećem mjestu, a kamoli osmini finala?

"To je istina. Čim sam vidio protivnike rekao sam da nemamo pravo postaviti bilo kakve rezultatske ciljeve i to smatram nečim sasvim normalnim jer sve su ekipe puno jače od nas i sve su osvajale europske trofeje u zadnjih nekoliko godina. No iako smo ušli kao autsajderi u grupu, znao sam da će nam svaka utakmica pojedinačno dati prostora za neku našu igru i neke naše prilike. Tako je i bilo, a iako smo gubili u prvom susretu protiv Zenita, preokrenuli smo kada smo osjetili tu svoju priliku, a ne trebam vam poentirati koliko igrači napreduju psihički nakon preokreta protiv prvaka Rusije i Europe. Igrali smo utakmicu po utakmice kako najbolje znamo i došli u situaciju da ako dobijemo Porto kući imamo šanse biti sigurno treći. To je bila ključna utakmica i nakon što smo slavili pucali smo od vjere u svoje mogućnosti. Znao sam da nećemo izgubiti u St. Petersburgu. Trebao nam je bod za osminu finala Lige prvaka, a to smo i ostvarili. Ne mogu biti sretniji".

Koliko vam je pomogla epizoda u Ligi prvaka iz 2009. godine i na koji način zapravo APOEL parira velikanima europskog nogometa?

"Tada smo prvi put ušli u ligu prvaka i bili smo jako bojažljivi, nismo znali što zapravo znači Liga prvaka, no i takvi smo ostvarili tri remija, a što ja volim napomenuti, i ostale utakmice koje smo izgubili, utakmice su koje su se igrale do samog kraja, ako me razumijete. APOEL prije dvije godine i danas? Razlika jer prvenstveno u kvaliteti, zatim disciplini pa i iskustvu, a duh momčadi ostao je isti. Tada sam i ja shvatio kako moja momčad mora igrati. APOEL ne može dirigirati igru protiv velikih momčadi, ali nema razloga da ne pokuša igrati svoju igru kada joj to protivnik dozvoli. I kada igraš protiv najbolje momčadi svijeta uvijek u toku 90. minuta imaš mogućnosti da u nekoliko trenutaka odigraš nešto svoje. Znao sam da upravo u tim minutama moramo odigrati sjajno i zabiti, a sreća je što smo ove godine upravo u tim trenucima i postizali sve svoje golove. Nikada cilj mene i moje momčadi nije bio obraniti se, jer znamo da možemo dobro igrati. Tražiti drugačije bilo bi porazno i za moral igrača. Ovako su oni uvijek imali u mislima da moraju postići gol, a to su uvijek i napravili".

Na Balkanu se treneri smjenjuju kako i godišnja doba. Kako je vama pošlo za rukom ostati gotovo pet godina na čelu ambicioznog kluba...

"Da, i ovdje je takva shema. Situacija u APOEL-u ista je kao u Hajduku i Dinamu. Veliki je pritisak na osvajanje trofeja i titula, a treneri nemaju previše kredita. Osobno sam imao i malo sreće, jer kada sam došao na polusezoni te godine osvojili smo Kup. Sljedeće godine osvojili smo naslov prvaka i ušli u Ligu prvaka -  tako sam ostvarujući neke ciljeve produžavao svoj vijek i dobijao mogućnosti progurati neke svoje nove ideje, kao i zaraditi veliko povjerenje Uprave. Nismo klub koji ima veliki budžet, svega 9 milijuna eura i nemamo mogućnost dovođenja sjajnih igrača niti davanja astronomskih ugovora, međutim radimo nešto drugo. Dovodimo igrače koji imaju motiv, cilj. Znate, nijedan igrač kojeg sam doveo nije igrao u Ligi prvaka. Smatram to jako važnim, jer taj motiv da dođeš do nogometnog Hollywooda do Lige prvaka ima velike zasluge za ovaj uspjeh. Želim raditi s ambicioznim igračima kojima nije cilj osvojiti ciparsko prvenstvo, već igrati iz godine u godinu u najcjenjenijem klupskom nogometnom natjecanju svijeta. Istina da je bitnu ulogu u svemu imala činjenica što sam osobno znao igrače koje smo dovodili. Znao sam da oni ne dolaze na Cipar zbog lagane lige i lijepog vremena nego da nešto naprave. Totalno je druga stvar dovoditi neprovjerene mlade igrače iz inozemstva ili još gore nekadašnje velike zvijezde koje više nemaju motiva ni imperativa za uspjeh. "

Koliku je ulogu u uspjesima APOELA igrala sve veća kvaliteta ciparske lige?

"Ciparski nogomet strašno je napredovao u zadnjih pet godina. Ne znam znate li, ali Cipar trenutno ima još jedan klub koji igra trenutno u Europi - AEK Larnacu u Europa ligi. Anorthosis je prije tri godine igrao u Ligi prvaka, Omonija ima također odličnu momčad, tako da sve zajedno ima 7-8 solidnih momčadi. APOEL nikada ne bi mogao biti na ovom nivou da ciparska liga nije tako dobra i da tijekom godine ne igramo barem desetak jakih utakmica s odličnim momčadima. Istina, ciparska liga napredovala je zbog velikog broja stranih igrača, ali sada to više nije ni važno, jer rezultati govore sami za sebe. Baza domaćih igrača mali je problem Cipranima, a sve se odražava na igre reprezentacije. Najbolji ciparski igrači koncentrirani su u svega nekoliko klubova, a u svim ostalima prevladavaju stranci. Sigurno da postoji perspektiva da se pojača rad s mladim kategorijama, jer talenta postoji i nadam se da će ovi rezultati ciparskih klubova pogurati taj proces."

Stranci se na Balkanu predstavljaju kao zlo, kao dušmani koji iznimno talentiranoj domaćoj djeci oduzimaju priliku za napredak i uspjeh?

"Ma to su gluposti. Na prostorima bivše Jugoslavije vlada generalno mišljenje kako se treba svaki klub osloniti na svoje "iznimno talentirane" igrače, a ne trošiti novac na strance. A sada pitam ja vas, koji je to klub počevši od Dinama, Hajduka pa Zvezde i Partizana dao priliku nekom svom mladog igraču da se razvije. Čim se rodi neki talent, odigra dvije dobre utakmice, odmah svima oči zasjaju jer vide priliku za dobrom zaradom. Nitko nije strpljiv niti itko gradi momčad i budućnost na tim mladićima. Što onda ljudi imaju protiv stranaca? Ako žele sačuvati nogomet i gledati domaće igrače u tim klubovima, zašto onda prodavaju te mladiće koji nisu ni punoljetni. Kada već moraš prodavati talente da bi opstao onda su stranci realnost koju svatko mora prihvatiti. To su napravili i klubovi većih zemalja, poput primjerice Poljske. Gledajte, publici je bitno da vide rezultate, da vide momčad koja dobro igra, osvaja trofeje. Ako se to obistini, neće više nitko gledati koliko ima gdje stranaca. Ako postoji jedna zdrava konkurencija u momčadi što je bitno tko je stranac, a tko domaći igrač. Nikad nisam gledao na to tako, tko je bolji - igra."

Jeste li pratili Dinamo i kako komentirate igre Modrih te medijsku paljbu nakon teškog poraza u Madridu?

"Osobno jako cijenim Dinamo. Igrali su Modri nekoliko puta u Ligi prvaka, zatim i Europa ligi i smatram kako je velika greška što se kritiziraju zbog rezultata u Ligi prvaka. Ja znam da publika želi najbolje i da javnost vrlo lako osudi, ali činjenica je da je Dinamo imao jaku skupinu sa sjajnim ekipama, a samo to što je sudjelovao nije mala stvar. Najbitnije je da se kada završi cijeli ovaj ciklus izvuku određena iskustva, da se shvati gdje se moglo dati više i se to ispravi za sljedeći put. Dinamo je postigao veliki uspjeh, plasirao se među 32 najbolje ekipe u Europi, a nekada se stvari ne odvijaju kako želimo. Za početak, kako se može bilo tko osuđivati što je primio tri gola za devet minuta na Bernabeu. Pa svako može primiti na tom stadionu tri gola za devet minuta i veće ekipe su padale bez ispaljenog metka na stadionu Reala. Druga je stvar što osobe s Balkana imaju izgrađenu bahatost koji vrišti nama se to ne može dogoditi. I United je primio tri gola od Cityja u deset minuta, pa što? Treba li se klub možda raspasti. Ta bahatost koju imamo nikako nije dobar saveznik i treba je se što prije riješiti."

Što dalje, može li APOEL u četvrtfinale? I za kraj, vidite li se u budućnosti u nekoj od liga petica ili na klupi reprezentacije Srbije?

"Naš prvi cilj je da ostanemo prvi u grupi, a dalje bez obzira koga izvučemo bit ćemo veliki autsajderi. Međutim, znam da ćemo pokušati napraviti isto ovo što smo radili i sad. Želimo pokazati da smo zasluženo prošli među 16 najboljih u Europi. Hoće li nas sada protivnici shvaćati ozbiljnije? Iskreno, mislim da su to radili već i sada, u Ligi prvaka je jako opasno podcijeniti bilo koga. Ne vidim tu probleme za nas, a kao glavnu prednost APOEL-a vidim neopterećenost. Bilo koji klub s kojim ćemo igrati imat će imperativ da nas prođe. Mi ćemo imati motiv, a oni obvezu. Ne dvojim što je bolje. Gdje se vidim u budućnosti? Vezan sam ugovorom još godinu i pol dana, a činjenica je nakon 4 i pol godina ovdje, osvojena tri prvenstva, četiri Kup i ulaska u osminu finala Lige prvaka, teško da mogu postaviti neke nove ciljeve koji se mogu ostvariti. Limit je blizu, no najvažnije je da sam ja zadovoljan onim što sam napravio, da postoji rezultat kojim se mogu ponositi i da ću se za desetak, dvadeset godina sretno osvrnuti na ono što sam uradio za APOEL i njegovu budućnost. Naravno da bi volio iskušati sebe u najboljim europskim zemljama, ali tamo vrlo često i rade treneri iz tih zemalja, tako da nije lako doći tamo. Ali nije to nikakva opsesija,jer kada voliš nogomet, bilo gdje da radiš dobro ti je, pogotovo ako još možeš ispunit neke ciljeve i usrećiti neke ljude. Izbornička palica Srbije? Svakome od nas najveća čast voditi svoju reprezentaciju. Nisam imao nikakav kontakt s tamošnjim Savezom tako da više ni ne mogu reći".