CRNA GORA će 7. studenog ugostiti veliki MMA spektakl. Fight Nation Championship (FNC) održava 35. veliku priredbu, a drugi put u povijesti event se održava u Podgorici. U glavnoj borbi večeri srpski bantamaš Miljan Zdravković brani pojas protiv Argentinca Joaquina Vargasa.

Na ovoj priredbi bore se i hrvatski borci, i to najpopularnija MMA braća u regiji. Stariji brat, Ivan Sičaja (32) bori se protiv Argentinca Alana Villalbe u meču za prvog izazivača perolake kategorije. Mlađi brat, Tomislav Sičaja (28) ulazi u kavez sa srpskim borcem Andrijom Stankovićem, a ta borba iznjedrit će prvog izazivača velter kategorije.

Tomislav Sičaja dao je intervju za Index

Tomislav Sičaja u profesionalnoj MMA karijeri ima sedam pobjeda i jedan poraz te se smatra jednim od najperspektivnijih hrvatskih boraca koji bi mogli napraviti veliku karijeru. Posljednji put ušao je u kavez u travnju ove godine u Ljubljani kad je nokautirao Arkadiusza Palkowskog.

Ako pobijedi Stankovića, trebao bi dobiti priliku za napad na pojas velter kategorije. Uoči najvećeg meča u karijeri dao je intervju za Index u kojemu je najavio borbu sa Stankovićem i prokomentirao stanje u kategoriji. Dolazi iz Rame, pa nam je pričao o svojim počecima, odnosu s bratom Ivanom i sportskim prilikama koje (ne) postoje u rodnom kraju.

Na FNC-u 35 borit ćete se protiv neporaženog srpskog borca Andrije Stankovića. Fanovi dosta iščekuju ovu borbu. Što znate o njemu i kakvu borbu očekujete u Podgorici?

Mislim da je to zato što smo regionalni borci i zato što smo dosta slični. Nijedan od nas ne proziva nikoga, samo radimo ono što radimo u kavezu i tamo pokazujemo svoju kvalitetu. Zbog toga je toliki interes. Ljudi žele vidjeti dobru borbu.

Andrija je dobar borac, sigurno perspektivan i iskusan u borilačkom svijetu. Ima dosta nastupa u kickboxingu, a u MMA-u ima manje borbi od mene. Ipak, mislim da je dovoljno iskusan. Bit će sigurno dobra borba, pravi rat.

Stanković ima bogatu kickboksačku podlogu, a trenira i u poznatom Kill Cliff Gymu. Smatrate li da mu je borba na nogama najveća kvaliteta ili je napredovao i u drugim segmentima MMA-a?

Trenutačno mu je najveća kvaliteta sigurno borba na nogama. S vremenom će sigurno napredovati i u hrvanju i u svemu ostalom, ali zasad najviše pokazuje tu stojku.

Obojica volite borbu na nogama. Očekujete li da će se vaš meč odvijati uglavnom u stojci ili ćete pokušati iskoristiti prednost u drugim segmentima?

Sigurno je da će borba krenuti na nogama, kao i svaka druga, a vidjet ćemo gdje će dalje otići. Ako osjetim stabilnost na nogama, ako vidim da nisam ugrožen, naravno da ću nastaviti raditi na nogama. Ako vidim da mogu otići negdje drugdje, naravno da ću to iskoristiti.

Ja u borbi uvijek koristim sve što mogu, od hrvanja do stojke i grapplinga. Tako da ćemo vidjeti gdje će nas borba odvesti.

Imali ste i zajedničkog protivnika, Zorana Šolaju. Obojica ste ga pobijedili, ali na različite načine. Vi ste ga pobijedili odlukom sudaca, a Stanković ga je nokautirao. Ima li to ikakvo značenje uoči vašeg međusobnog okršaja?

Ne znam predstavlja li to išta bitno. Netko će reći da je Stanković pobijedio u svom stilu jer je kickboksač, a ja sam ga pobijedio u svom stilu jer sam išao na njegovu najslabiju stranu, a to su hrvanje i parter.

Ja sam išao na njegovu najgoru stranu, a Stanković je išao na svoju najbolju. Tako da smo obojica iskoristili taj fight IQ i pobijedili istog protivnika.

Vaš posljednji nastup u Ljubljani bio je vrlo dojmljiv. Pokazali ste velik napredak i nokautirali Arkadiusza Palkowskog u drugoj rundi. Smatrate li to najboljom izvedbom u dosadašnjoj karijeri?

Pa da, taj nastup ili onaj u Medulinu. U Medulinu sam protivnika Iona Petrova završio za 25 sekundi. Možda je taj nokaut bio ekspresniji, ali ova borba u Ljubljani sigurno je bila ljepša kao cjelina. Bio sam dobar od početka do kraja, protivnik me nije ni dotaknuo. Malo-pomalo sam ga načinjao da bih ga na kraju u drugoj rundi završio. Sigurno je to jedna od najljepših borbi koje sam odradio.

Na čemu ste najviše radili u pripremama za tu borbu? Napredak je bio vidljiv.

Na svemu, isto kao i dosad. Radimo sve segmente. Ujutro hrvanje, navečer stojka. Ništa posebno nismo mijenjali. Jednostavno, protiv nekog protivnika ti nešto sjedne i uspijevaš to raditi, a protiv nekoga ne. Tako to ide.

Situacija u FNC-ovoj velter kategoriji vrlo je zanimljiva. Ako pobijedite Stankovića, vidite li se kao sljedećeg izazivača za naslov? Prvak Kamil Kraska trebao bi se boriti protiv Laureana Staropolija.

Naravno, ali meni je najvažnije da riješim ovo što imam ispred sebe. Kad to završim, onda ćemo dalje. Trenutačno mi je to glavni cilj. Moramo vidjeti i kako će njih dvojica riješiti svoju borbu i tko će biti prvak. Na meni to nije, sve je na Draženu Forgaču. Na meni je samo da pobijedim sljedeći meč.

Bila bi zanimljiva i mogućnost borbe za naslov protiv Kraske, trenirali ste s njim prošle godine.

Pa da, ali polako, ima do toga još. Najvažnije mi je sada da riješim ovu borbu, a onda ćemo lako dalje.

Mnogi Stankovića smatraju favoritom u vašoj borbi. Što kažete na takve prognoze?

Meni to odgovara. Odgovara mi što ljudi to misle i govore, a možda i on sam tako misli. Čak i ako ne misli, ljudi mu to stavljaju u glavu. Neka dođe s takvim razmišljanjem, kao da će sigurno pobijediti. A ja ću doći s razmišljanjem da sam ja favorit i da ću ja pobijediti. Pa ćemo vidjeti kome će biti gore.

Vaš brat Ivan već je bio FNC-ov prvak, a vi ste svojedobno najavili da ćete i sami osvojiti pojas. Koliko ste razmišljali o mogućnosti da obojica istovremeno budete prvaci?

Ništa to nije nemoguće. Ivan mora pobijediti ovog sljedećeg protivnika i onda će vjerojatno ponovno dobiti priliku za napad na pojas. Ja u međuvremenu moram pobijediti svog protivnika, pa ću možda i ja dobiti priliku za napad na naslov. Sve je to moguće. Samo treba ići polako, vjerovati u sebe i gurati dalje.

Vi i Ivan često nastupate na istim priredbama. Kako to izgleda iz vaše perspektive, ali i perspektive vaše obitelji? Je li teško gledati bratovu borbu kada se i sami morate boriti iste večeri?

Navikli smo na to, mogu ti reći. Više smo se puta borili zajedno nego samostalno. Lakše nam je tako proći kroz sve. Lakše nam je odrađivati pripreme, lakše skidati kilograme jer smo jedan uz drugoga i međusobno si pomažemo.

Sve je lakše do trenutka kada se trebamo boriti. Onda bude malo nezgodno jer se obojica borimo. Umjesto jednog stresa imaš dva stresa te večeri. Ali dobro, kad obojica pobijedimo, onda je i slavlje dvostruko.

U Ljubljani ste vi prvi nastupili i pobijedili, a onda je Ivan nokautiran. Pretpostavljam da takve večeri nije lako podnijeti.

Pa da, nekad bude tako, a nekad bude slavlje. I dobro, što ćemo, to je tako.

Vratimo se malo na vaše početke. Odrasli ste u Rami, mjestu koje nema posebno razvijenu borilačku infrastrukturu. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kako ste se uopće zainteresirali za MMA?

Rama je jedno od najljepših mjesta za odrastanje. Priroda je prekrasna, a mi smo odrasli na selu, u jednom malom selu. Što se toga tiče, stvarno je prelijepo. Ali što se sporta tiče, dolje nemaš nikakvu budućnost jer se u sport ne ulaže. Nemaš potporu ni od općine ni od koga drugoga. Baš moraš sve sam i moraš otići iz Rame ako želiš nešto napraviti.

Pogotovo u našem sportu. Dok ne dođeš do Mostara ili sada do Viteza, nemaš pravu dvoranu za treniranje. To je dosta nezgodno i zbog toga smo morali otići iz Rame. Dolje smo počeli nešto malo sami trenirati, ali dok nismo došli ovdje, nismo naučili ništa posebno važno za ovaj sport.

Poznata je priča da ste prve MMA treninge odrađivali u podrumu. Kako je to izgledalo?

Mi smo krenuli samostalno, trenirali smo za sebe u podrumu. Radili smo sparinge i tako trenirali dok se nije pojavio FNC-ov amaterski turnir. Prijavili smo se, došli i osvojili turnire. Prvo jedan, pa drugi. Nakon toga nas je Dražen Forgač pozvao da dođemo u Zagreb i rekao da će nam pomoći.

I stvarno je bilo tako. Došli smo, dosta nam je pomogao, dao nam je dvoranu i priliku. Mi smo tu priliku iskoristili. Ja sam ovdje skoro pet godina, a Ivan je više od pet godina. Napravili smo što smo napravili, stvarno smo iskoristili maksimum od onoga što nam je ponuđeno. Sada samo trebamo nastaviti, održavati tu razinu, napredovati i ponovno doći do pojasa.

Kako su izgledali vaši počeci u Zagrebu? Došli ste u novu sredinu, praktički krenuli od nule i morali pronaći način da preživite dok gradite borilačku karijeru.

Teško je bilo. Ivan je u početku konobario, kad je došao prije mene, a onda je počeo voziti Glovo. Kad sam ja došao, i ja sam vozio Glovo. Radili smo te dostave, išli tamo-vamo. Tada smo jako malo zarađivali. Baš smo se patili. Radili smo i na baušteli s nekim prijateljima, na crno. Onda sam ja počeo raditi kao redar, a vodili smo i privatne treninge. Svašta smo radili.

Dosta su nam pomagali prijatelji koji su nas ubacivali u neke poslove na kojima smo mogli zaraditi nešto novca, čisto da preživimo. Puno nam je pomogao i naš trener Goran Borović. S njim smo dosta išli raditi kao redari na koncertima. I tako, malo-pomalo, patiš se i radiš. Ali svaki put kad bismo pobijedili u borbi, to bi nas natjeralo da ostanemo ovdje i nastavimo se boriti.

I evo, došli smo do toga da nam je sada lakše. Sada je sve puno jednostavnije, možemo se posvetiti samo borbama i hvala Bogu na tome. Kad pogledam kako je bilo prije, sada nam je stvarno odlično. I sve ide nabolje.

Danas imate i sponzore koji vam omogućuju da se potpuno posvetite sportu?

Da, sada imamo sponzore. Imamo doslovno sponzore za hranu, imamo mjesečnu financijsku potporu, fizioterapeuta i sve ostalo što nam treba. Tako da je sada stvarno odlično. Može ići samo nabolje.

Prije dolaska u Zagreb imali ste i prilično neobičan posao za jednog MMA borca. Radili ste kao zatvorski čuvar. Kako ste tada uspijevali uskladiti posao i treninge?

Da, radio sam u zatvoru, u policiji, kao zatvorski policajac, odnosno zatvorski čuvar. Radio sam taj posao dvije i pol godine. U tom razdoblju pomalo sam trenirao i u Sarajevu, i gdje god sam stigao. Malo Mostar, malo Sarajevo, stalno sam se prebacivao.

Ali tu nije bilo budućnosti, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Plaće su preslabe, a nije me podržavala ni institucija u kojoj sam radio. Nisu imali razumijevanja za moj sport, doslovno mi nisu htjeli dati ni slobodan dan kad mi je trebao.

Zbog toga sam morao napustiti taj posao i doći u Zagreb. Jednostavno, u Bosni i Hercegovini taj sport nije dovoljno prihvaćen i nemaš potrebnu potporu. Moraš doći u Zagreb da bi nešto napravio.

Mislite li da bi situacija bila drukčija da danas tek započinjete karijeru u Rami?

Ne bi, sigurno bi bilo isto. Ja i dalje stalno idem u Ramu i situacija se nije promijenila. I dalje nemamo nikakvu potporu od Općine Prozor-Rama. Dobili smo nešto sitno, ali to je doslovno, što se kaže, za kave. Tek toliko da mogu reći da su nas nešto pogurali, ali to nije ništa.

Mislim da je situacija i danas ista. Dok se to ne promijeni, nema napretka za sport u našoj općini i u državi.

Razmišljate li o tome da se jednog dana vratite u Ramu i pomognete mladim sportašima? Možda kao trener ili kroz otvaranje vlastite dvorane?

Ne znam hoću li biti trener, ali ako ikako budem u mogućnosti uložiti neki novac i omogućiti mladima da imaju nešto što mi nismo imali, sigurno ću to napraviti. Što se znanja tiče, mogu pomoći, ali pitanje su financijska sredstva.

Ako budemo mogli preko svog imena nešto napraviti za mlade koji su dolje i koji žele trenirati, sigurno ćemo to napraviti. Ali to je još daleko, govorimo o razdoblju od nekih pet do deset godina. Vidjet ćemo.

Kakvi ste izvan kaveza? Imate li neke hobije ili interese koji nemaju veze s borilačkim sportovima?

Nemam ti ja neke posebne hobije. Meni je hobi piti kavu i jesti, doslovno. Nemam neki drugi sport kojim se bavim jer se previše potrošimo na treninzima. Samo čekam da odem malo u Ramu. Znaš kako je dolje. Roštiljanje, jezero preko ljeta, kupanje, uživanje. Pite i sve ostalo, planina, roštilj. To su moji hobiji, vjeruj mi.

Volim otići u prirodu, malo prošetati. I ovdje u Zagrebu najviše vremena provodim na Jarunu. Nemam puno vremena za neke druge hobije. Budem sa ženom, pogledamo neki film i to je uglavnom to. S njom se najviše družim i s njom mi je najljepše, ajmo reći. Ovdje imam još nekoliko prijatelja i više-manje je to to.