BORNA RENDULIĆ (30) je najbolji Hrvat koji je ikad profesionalno igrao hokej. Rođeni Zagrepčanin danas je krilni igrač njemačkog Adler Mannheim, za koji je igrao u sezoni 2019./2020., pa se nakon kratke epizode u švedskom Örebrou vratio u sezoni 2021./2022.

Hokejom se počeo baviti sa sedam godina, s time da je u djetinjstvu igrao i nogomet za, među ostalim, Dinamo i Lokomotivu. Ipak, izabrao je hokej te kao 15-godišnjak otišao u Finsku. Iako je igrao za nekoliko tamošnjih klubova, pa došao i na posudbu u Medveščak, koji je tada igrao u EBEL ligi, Rendulić je prvu pravu seniorsku priliku dobio u finskom HPK-u. Impresionirao je igrajući prvu finsku ligu, postigavši 11 i asistiravši za 21 gol u 52 utakmice.

Potom je došao nestvaran poziv u NHL, najjaču hokejašku ligu na svijetu. Rendulić je u sezoni 2014./2015. postao prvi hrvatski reprezentativac koji je zaigrao u NHL-u, i to za Colorado Avalanche. Podsjetimo, Goran Bezina, rođeni Splićanin, također je igrao u NHL-u, međutim on je nastupao za švicarsku reprezentaciju.

Najbolji hrvatski hokejaš ikad

U prvoj utakmici protiv Floida Panthersa, iz prvog dodira s pakom pogodio je prečku. Nažalost, ubrzo se teško ozlijedio i propustio više mjeseci hokeja, što je odredilo njegovu sudbinu u NHL-u. S druge strane, odradio je više od 150 utakmica u AHL-u, što je niži rang sjevernoameričkog hokeja.

U sezoni 2017./2018. vratio se u Europu. Karijeru je nastavio u finskom Pelicansu, potom preselivši u Vityaz Podolsk, člana KHL-a, da bi zatim stigao u Adler, kratko bio u Örebrou i vratio se u Njemačku.

Borna Rendulić je u intervjuu za Index govorio o odlasku u Finsku s 15 godina i odrastanju u zagrebačkom kvartu Vukomercu, ispričao što su roditelji morali napraviti da bi došli do novca, prisjetio se komične priče o dolasku na prvu utakmicu te iz prvog reda objasnio kako igraju Aleksander Ovečkin, Nathan MacKinnon, Patrick Kane, Anže Kopitar i ostale hokejaške zvijezde.

Prepričao je kako je dobio udarac od Ryana Reavesa, poznatog nasilnika na ledu, zatim govorio o gubitku pamćenja nakon udarca primljenog u glavu i o konzumiranju marihuane u NHL-u pa za kraj najavio dolazak mladih hrvatskih hokejaša.

Znate li da se na eBayu prodaje Vaša fotografija iz perioda u Utica Cometsima u AHL-u s Vašim potpisom? Što mislite, za koji iznos (devet dolara)?

Često viđam da se prodaju, Nijemci su ludi za time, valjda nemaju što drugo za raditi. Koja je cijena? Dva dolara. Devet je previše, haha.

Imali ste sedam godina kada ste počeli igrati hokej, no niste znali ni kakav je to sport.

Ne, nisam ni znao što je hokej. Išli smo na klizanje s vrtićem. Svi su klinci padali, no ja sam imao nešto. Pitao me trener, koji nas je učio klizati, hoću li doći na hokej. Krenulo je s malom školom hokeja u kojoj učiš klizati sa stolicom ili voditi pak. Tek s otprilike 12 godina počne fizički dio hokeja i igranje utakmice preko cijelog leda.

Ima i bodycheckinga (ometanje suparnika zabijanjem u njegovo tijelo, op. a.), ali ne kako bi se nekoga ozlijedilo. S obzirom da hokej u Hrvatskoj nije bio popularan, moguće je da smo puno toga radili krivo u odnosu na Kanadu ili SAD. Tek kad ostariš i ojačaš, shvatiš zašto se to radi.

Općenito sam imao talent za sport. Počeo sam s nogometom, a igrao sam također rukomet i košarku. No, hokej je bio ispušni ventil jer sam bio hiperaktivno dijete. Umorio sam se jedino igrajući hokej, zato su me starci vodili. Super je što zbog leda nikad nisam bio bolestan. Oznojio bih se i bio kao nov.

Nogomet ste u djetinjstvu igrali za HAŠK, Lokomotivu, Maksimir i Dinamo.

U Lokomotivi sam bio pet-šest godina, dok sam istovremeno igrao hokej. Prešao sam zatim u HAŠK jer je bio bliže kući. Hokej mi je već tada bio prioritet, ali nastavio sam igrati nogomet zato što mi je dobro išao. U biti, trenirao sam kako ne bih morao ići u školu, haha.

Bio sam visok, jak i brz. U nogometu sam igrao špicu, imao sam dobar tajming, koji sam dobio zbog hokeja. Znao sam kuda trčati i kako dobiti loptu. Dobio sam poziv na probu u Dinamo i s 13-14 godina upao u momčad, ali trener je starom rekao da mogu ostati, no nisu bili sigurni kakvu ću minutažu imati.

Otišao sam, stoga, u Maksimir. Treneri su mi govorili da ni ne moram trenirati, uglavnom sam dolazio na utakmice. Nerijetko sam odradio nogometnu pa hokejašku utakmicu. S godinama sam morao odlučiti i izabrao sam hokej.

Izabrali ste hokej i s 15 godina otišli u Finsku. 

IHF (Svjetska hokejaška organizacija) svake dvije godine u Finskoj organizira tjedni kamp u kojem se uči kako postati profesionalac. Najbolji iz država diljem svijeta dobili su poziv, a među njima bili smo Igor Lazetić, Nikola Senzel i ja. Kamp se održavao u Vierumäkiju, selu s jezerom, atletskom stazom, dvoranama, učionicama...

U kampu su bili brojni finski treneri, a team manager Medveščaka, koji je bio s nama, poznavao je puno tamošnjih ljudi. Preporučio im je da nas pogledaju. I tako su me finski treneri pitali želim li doći u Finsku.

Moji su roditelji morali platiti posredniku, koji mi je pronašao klub Ilves iz Tamperea, gdje sam tjedan dana bio na probi. Zadovoljio sam, ali imali su jako dobru generaciju mojeg, '92. godišta. Rekli su da mogu ostati, ali mi nisu mogli obećati minutažu. Htjeli su najbolje za mene, tako da mi je njihov trener pomogao pronaći drugi klub.

Dva mjeseca kasnije došao mi je poziv kluba S-Kiekko iz Seinäjokija. Pojma nisam imao što to znači. Razgovarao sam sa starcima. Tata je rekao da idem, a mama plakala: "Kako će on, ne zna on ništa..." Međutim, otišao sam. Na aerodromu su me dočekali kapetan momčadi, trener i zamjenska obitelj s kojom sam živio.

Dočekali su me kao da sam njihov, kao da dolazi Sidney Crosby, a ne klinac iz Vukomerca koji ide u svijet. Bio sam usran, nisam znao mogu li pričati engleski, plakao sam više puta tijekom noći, pitao se što to radim, želio sam kući, htio sam piletinu i mlince... Prvih tjedan-dva bilo mi je jako teško iako je finska obitelj bila fenomenalna, i danas se čujemo.

No nisam odustao, znao sam da od svega neće biti ništa ako odem kući. Suigrači su me također nevjerojatno prihvatili. U prvoj utakmici zabio sam tri gola. Mislio sam: "Kaj je ovo?" Shvatio sam da je to treća liga u kojoj sam, na kraju, proveo jednu sezonu. 

Istovremeno me pratio prvoligaš Porin Assat iz grada Porija. Njihov me trener gledao na jednoj utakmici i pitao želim li doći. Znao sam da je klub iz prve lige, prihvatio sam i otišao, čak su mi dali ugovor. Srećom, starci su imali lovu za sve to. Prodali su auto, posudili novac... Kaos, samo da ja nastavim igrati.

U drugom su mi klubu također pronašli zamjensku obitelj, a imao sam i plaću. Tek sam stigavši u Assat shvatio koliko sam daleko po kvaliteti od njih. Sa 16 godina igrao sam za B juniore s kojima sam, radeći u teretani, vidio kakve su životinje. Dizali su 120 kilograma u čučnju, 100 u benču... A ja dotad u Hrvatskoj nisam ušao u teretanu.

Nitko mi nije rekao da moram trenirati izvan leda kako bih bio bolji na ledu. Šok. S druge strane, sve me to motiviralo, a treneri su mi htjeli pomoći jer su vidjeli moj talent. Pokazali su mi na tabli ono što nikad nisam vidio, recimo gdje ja moram biti kada je pak na nekom mjestu. Finska je za mene drugi dom, napravili su od mene igrača kakav danas jesam.

Finci jesu hladniji ljudi, ali opuste se kada ih bolje upoznaš. S obzirom na to da sam bio sramežljiv, možda je i dobro što su bili malo hladniji i što nisu toliko razgovarali sa mnom. Iako sam izgubio dio mladosti, brže sam se osamostalio. Išao sam u školu u Finskoj, naravno, ali fokus je bio na hokeju.

Igrali ste za par finskih klubova i bili na kratkoj posudbi u Medveščaku, no prvu ozbiljnu priliku u prvoj ekipi dobili ste u HPK-u iz finskog grada Hämeenlinna. Je li težak iskorak u seniorski hokej?

Jako težak. Prvo, Hrvatska tada nije bila u Europskoj uniji, a svaka momčad u finskoj ligi mogla je imati trojicu stranaca. Možda sam s 18 godina bio spreman za seniore, ali nisam mogao upasti jer bi bilo previše stranih igrača. 

U HPK-u sam dobio probni period, Hrvatska je ušla u EU, a stranci napustili klub. Uzeli su me nakon ljetne probe. Međutim, u prvoj profesionalnoj sezoni došlo je do lockouta (prekida održavanja natjecanja, op. a.) u NHL-u, pa smo dobili dvojicu igrača iz NHL-a.

Znao sam da ću kao rookie igrati na četvrtoj liniji i čekati priliku, koja je došla. Srećom, treneri su voljeli moj stil igre i, kada su NHL igrači otišli, dobio sam priliku. Shvatio sam kako postajem sve bolji i bolji.

U sezoni 2014./2015., kao 22-godišnjak, otišli ste u Colorado Avalanche, klub NHL-a, najjače hokejaške lige na svijetu.

Već mi je u prvoj sezoni u HPK-u prišao skaut New Jersey Devilsa, s kojim sam razgovarao tijekom cijele sezone. Vodio me na ručkove i večere, pričali smo o sportu i životu. Shvatio sam da me sigurno još netko prati i da postoji mala šansa da se to dogodi. Svaku večer išao sam spavati s idejom o odlasku u NHL, no onda bih rekao: "Ma daj, kaj oni briju, nema šanse. Ja, Hrvat iz Finske u NHL-u..."

Međutim, agent je dobio pozive brojnih NHL klubova, pa smo tako imali konferencijske pozive s predstavnicima klubova. Primjerice, razgovarao sam s GM-om (generalni direktor kluba, op.) Devilsa Louom Lamoriellom. Nisam ni znao tko je on. Agent mi je, kad me dodao u zajednički poziv, poručio da ne kažem neku glupost. Jer, kao, Lamoriello nije baš svoj.

Mislio sam si: "Kako me uvaljuješ u govna.'' I tako smo pričali pet minuta. Lamoriello je rekao kako me želi dovesti, hvalio me, rekao da sam talentiran... Odjednom je samo zašutio i pitao: "Hoćeš li potpisati ili ne?"

Srećom, moj je agent upao u razgovor te smo Lamoriellu poručili da ćemo razmotriti druge ponude i javiti se. Postojao je i interes Nashville Predatorsa, Colorado Avalanchea, Devilsa... Morao sam odlučiti, a nisam htio brzati. Pitao sam se jesam li spreman, a GM iz HPK-a je mislio da jesam.

Zašto ste izabrali Colorado?

Izabrao sam Colorado jer mi je nudio dvogodišnji ugovor, a i Joe Šakić (GM tog kluba, op. a.) je, kao, Hrvat. Moj agent nije znao kako ide taj proces jer nikad nije dobio ponudu za nedraftiranog igrača, kakav sam ja bio. S druge strane, moj trenutni agent, također Finac, vjerojatno bi mi danas našao drugi klub u kojem bih dobio bolju priliku.

Nisam imao što izgubiti, došao sam tamo i - šou, pokraj mene je sjedio Jarome Iginla. Na ledu sam, pak, bio s brutalnim igračima: Gabrielom Landeskogom, Mattom Ducheneom, Ryanom O'Reillyjem, Nathanom MacKinnonom... Pripreme su super prošle, vodio ih je legendarni Patrick Roy. Shvatio sam da sam sposoban igrati s njima.

Samo, jebi ga, shvatio sam da puno više zarađuju jer je medijski eksponirana liga. Bio sam zadnji igrač kojeg je Colorado poslao u AHL klub Lake Erie Monsters (filijala Colorada, klub koji se natječe u nižem rangu američkog hokeja, op. a.). 

U AHL-u ste igrali za Lake Erie Monsters i San Antonio Rampage, koji su bili filijale od Colorada, dok ste kasnije nastupali za Utica Cometse kao igrač Vancouver Canucksa. Ukupno ste u AHL-u odradili više od 150 utakmica. Kakvi su dojmovi?

Nisam znao što očekivati od AHL-a iako su mi govorili da je poprilično dobra liga. Na kraju je bio kaos. Trener je bio mrtvo loš čovjek, odmah me stavio sa strane. Nisam igrao ili sam bio u četvrtoj liniji. Zvao sam agenta i pitao što je ovo, ali poručio mi je da moram spustiti glavu i raditi.

Kad bi trener Colorada zvao trenera iz AHL-a, on bi stalno srao po meni, a uopće nisam puno igrao. Osjećao sam se kao da mrzi Hrvate. A cilj trenera iz AHL-a je poslati što više igrača u NHL. No, vjerojatno su bili na totalno drugoj valnoj duljini, valjda je svaki klub radio za sebe, a ne zajedno.

U AHL-u nema momčadske kemije, doslovno svatko igra za sebe. To je nešto najgore što sam u životu prošao. Samo ludilo na ledu, ideš gore-dolje po ledu 100 na sat. Ludilo, ludilo, trebalo mi je puno vremena za privikavanje. Morao sam promijeniti stil igre jer je, na primjer, led manji nego u Europi.

Velik sam i jak, što je podrazumijevalo igru na tijelo. Bio sam svjestan da u NHL-u neću igrati u prvoj liniji, no morao sam napraviti nešto kako bi me primijetili. U AHL-u sam, stoga, gradio igru kako bi me vidjeli: igra na tijelo, dobra obrana, blokiranje šuteva... Male stvari koje NHL momčadima treba. Istovremeno, bio sam sposoban zabiti gol.

Odigrali ste 15 utakmica u NHL-u, a prva je bila za Colorado Avalanche u sezoni 2014./2015. protiv Florida Panthersa. Ispričajte kako ste pozvani iz AHL-a.

Tada sam s Monstersima igrao u Milwaukeeju, odnosno čak nisam ni igrao zbog manje ozljede. Međutim, dobio sam poziv iz NHL-a. Čudio sam se, rekao sam treneru: "Kaj? Pa ne igram ni ovdje." A on mi je odgovorio: "Znam, to sam mu i rekao, ali si svejedno pozvan, valjda te netko voli." Skoro sam mu srednji prst pokazao, umjesto da bude sretan, još mi je srao. Baš mi je to bio šok. 

Na prvu NHL utakmicu došao sam doslovno sat vremena prije njezina početka jer je let kasnio. Stigao sam u jeftinom odijelu - tri komada kupljena za 100 eura - na njihov sastanak pred utakmicu. Ostali su igrači vjerojatno umirali od smijeha. Kad je sastanak završio, suigrači su me pozdravili, dok mi je pomoćni trener u pet minuta objasnio par stvari. Nisam vidio tablu niti sam ga čuo i razumio.

Bio sam šokiran, samo sam govorio: "Yea, yea." Morao sam napraviti nešto zbog čega bi me zadržali u NHL-u. U prvom dolasku na led, kao dio četvrte linije, igrao sam s Maxom Talbotom i Marc-Andreom Clicheom.

Talbot je primio pak iza gola, a ja nabrijan čekao. Dodao mi je i ja sam iz prvog dodira pogodio prečku. Mogao sam iz prvog šuta u NHL-u zabiti gol! Imao sam par šansi, bio sam solidan, ništa specijalno. Odigrao sam, potom, drugu, treću, četvrtku utakmicu... U NHL-u sam bio puno bolji.

U AHL-u igraš s 20-godišnjim Amerikancima i Kanađanima koji misle da su najbolji, s njima ne možeš ni komunicirati. U NHL-u su, s druge strane, igrači normalni, nisu ljubomorni i žele ti pomoći. NHL i AHL imaju potpuno drugačiju kulturu.

Trener Patrick Roy me prvi put nakon treće tekme pozvao sa strane i rekao mi kako me ne želi poslati natrag u AHL, ali mora jer se vraćaju igrači koji su se oporavili od ozljeda. Bila mi je to motivacija te sam u AHL-u igrao bolje, da bih dva mjeseca kasnije ponovo dobio poziv za NHL. E, onda sam dobio veću minutažu, igrao sam sedam-osam minuta, i to s Landeskogom, O'Reillyjem...

Prvi gol zabio sam Philadelphia Flyersima na Staru godinu, baš nakon asistencije njih dvojice. Igrao sam lijep hokej, nisam kao zatupljeni Ameri ili Kanađani upucavao pak u trećinu i borio se. Bio sam u usponu, što je trener valjda shvatio, pa sam dobio i po 13 minuta po utakmici. Govorili su mi da igram kao NHL igrač.

Sve je jasno kad sam protiv Chicago Blackhawksa, pri našem vodstvu 2:0, bio na ledu zadnje dvije minute. Međutim, baš sam se tada ozlijedio. Blokirao sam šut i nastavio igrati. Nisam znao da sam ozlijeđen pa sam odradio još par utakmica. Nisam htio ne igrati, znao sam da će mi netko uzeti mjesto, iako mi je noga bila napuknuta.

I onda se jednu utakmicu potpuno slomila, s time da sam se nadao da neću previše izostajati. Nažalost, na kraju se pokazalo da je pukla tibija i da me neće biti četiri mjeseca. Stari moj... Bilo mi je žao. S druge strane, dobivao sam NHL plaću. Jer, da sam se ozlijedio u AHL-u, imao bih malu plaću. To bi bio kaos, bilo bi baš jadno i depresivno. 

Kakva je bila druga sezona u Coloradu?

Uvijek razmišljam kako se sve događa s razlogom. Kada sam se iduće sezone vratio, ljudi iz Colorada znali su tko sam i što mogu. Tad je u klub došao Mikko Rantanen, koji je bio brutalan. Zajedno smo prošli kamp te igrali prve tri NHL utakmice. Kako je i on bio rookie, jednostavno nam nije išlo, dok centar naše linije tad nije bio toliko dobar. Naravno, odmah su me poslali u AHL.

U AHL-u, tada u San Antoniju, bio sam puno bolji i imao bolju statistiku. No, bio sam svjestan kako vjerojatno neću dobiti novu šansu u NHL-u. Nagodinu sam otišao u drugu organizaciju, u Vancouver Canuckse, ali shvatio sam kako to nije za mene.

Nije mi se dalo čekati priliku. Odlučio sam otići u Europu i zaraditi novac, ipak sam imao dobar životopis. Nisam želio igrati ni za što. Ako nisi u NHL-u, ne zarađuješ puno. Razlika između NHL-a i AHL-a je kao da iz Gorice odeš u Real Madrid.

A drugačiji je i hokej. U AHL-u se kliže gore-dolje, a u NHL-u su sustavi i igrači bolji. Vidi se i razlika u šutevima i dodavanjima, koja su uvijek na palicu. Recimo, pogriješiš li dodavanje u NHL-u, suigrači se ljute. Primjer s MacKinnonom: toliko je brz da mu moraš dodati pet metara ispred da bi primio pak. Baš sam bio usran na treninzima u Coloradu. 

Morao sam biti dobar u detaljima jer se sve prati. Puno sam toga naučio, što mi se u Europi pokazalo jako važnim. Evo, mi u DEL-u (njemačka hokejaška liga, op. a.) ne možemo triput jedan drugome dodati na palicu. A u NHL-u to uspiju šest puta prije no što uđu u zadnju trećinu.

Što možete reći o Joeu Šakiću, Kanađaninu hrvatskih korijena koji je danas GM Colorada te jedan od najboljih hokejaša ikad? 

Ispitivao me o Hrvatskoj, zna par riječi na hrvatskom i bio je u Dubrovniku. Ponekad prati hrvatske nogometne utakmice. Simpa lik, zbog njega je Colorado tu gdje jest.

Uzor Vam je Aleksandr Ovečkin, jedan od najboljih hokejaša ikad i možda najopasniji napadač. Igrali ste protiv njega nastupajući za Colorado.

Ovečkin je doslovno bio pokraj mene na bullyju (sudačko podbacivanje paka, op. a.). Pripremam se za bully u niskom stavu s palicom prema dolje. A Ovečkina boli kifla - stoji uspravno s podignutom palicom i gleda u tribine. Nije me ni pogledao. Nicklas Backstrom je bio centar i Ovečkin je znao da će dobiti bully, jednostavno su tako dobri.

Što je to u Ovečkinovom udarcu? Drugi je strijelac u povijesti NHL-a s 811 golova. Ispred njega je samo najbolji hokejaš ikad Wayne Gretzky s 894 gola.

Vidio sam taj udarac iz prvog reda - taj se pak ne vidi. Golmani pokušavaju pokriti sve kutove, ali njegov pak iz takve blizine ide prebrzo da bi ga se zaustavilo. Pričao sam s golmanima i rekli su kako se jednostavno nadaju da će ih pogoditi. Ovečkin je prirodno jak, tko zna gdje je odrastao, u kakvoj se šumi borio s medvjedima, haha. Vjerojatno nema potrebu ići u teretanu.

Spomenuli ste i Chicago, za koji igraju Patrick Kane i Jonathan Toews. Kakvi su oni kao jedne od najvećih zvijezda lige?

U toj smo utakmici ubrzo poveli 2:0. Od tog trenutka, desete minute prve trećine, nismo došli do paka. Imali su 70-ak udaraca, a naš golman Semjon Varlamov je branio sve. To je bila njegova utakmica, brijem da je u njoj izgubio pet kilograma. 

Kako bih to opisao... Kada igraju Kane, Toews i igrači poput njih, to je kao slow-motion. Kane je poput Luke Modrića - ode brzo, pa stane, ode, pa stane. Brutalan playmaker, kao u videoigri. Vidi se zašto je plaćen desetak milijuna dolara. Ne uznoji se, a zna što i kada napraviti, sve laganini.

Jeste doživjeli još situacija s hokejaškim zvijezdama poput bullyja s Ovečkinom?

Igrali smo protiv Los Angeles Kingsa, čiji je igrač branič Drew Doughty. Taj čovjek nije normalan, on cijelu tekmu brblja. Došao je do mene u bullyju i pitao me: "Što ima, čovječe? Novi si u ligi?" Odgovorio sam da jesam, a on: "Lijepo, čestitam." Borimo bismo se za pak, a on bi znao reći nešto smiješno ili bi rekao da "ne idem prečvrsto". 

Puno se razgovara u NHL-u, suci moraju biti glasni. Recimo, dobijem pak na krilu, a sudac se dere da podignem glavu kako bih znao da mi prilazi protivnički igrač, koji će odigrati tijelo na tijelo. Jer, netko bi te mogao udariti. Nije da te žele ozlijediti, ali nešto može puknuti.

Zato je razgovor velika stvar. U Europi suci misle da su iznad igrača, a u NHL-u nije tako. Dobiješ li dvije minute jer si ga uvrijedio, sudac ti to neće zamjeriti. A u Europi bi ti mogao suditi faul čisto da ti pokaže.

Trenirali ste s Anžeom Kopitarom između dviju sezona u NHL-u. On je najbolji slovenski i jedan od najboljih hokejaša ovog stoljeća. Kakav je osobno?

Baš je normalan lik, potpuno je na zemlji. Nas dvojica i još par igrača trenirali smo s njegovim tatom Matjažom. On je lud, baš je ganjao Anžea. Znao se Kopitar, koji ima više od 30 godina i stotine milijuna na računu, pitati kad će trening biti gotov.

Vidjelo se zašto je Kopitar dobar. Ogroman je, građen kao medvjed, ali odlično kliže. Lagan je s palicom i pakom, dobro vidi igru. Ali, gle, stari ga drila od 12. godine. Psihički moraš biti jak za to.

Fascinantna je tolerancija hokejaša na bol. Primjerice, Ovečkinu je na jednoj utakmici izbijen zub. Pokupio ga je s leda i nastavio igrati bez da je napustio led.

U NHL-u nitko nema prave zube, već zamjenske koje mogu izvaditi. Nema smisla raditi prave jer mogu opet biti izbijeni. Čak i ja imam jedan plastični iako ga ne vadim. Hokejaši su fascinantni, sposobni su potući se na utakmici i popiti pivo kasnije. Mislim da su svi svjesni težine sporta i svi se bore za nešto. Ne smije zato biti zle krvi.

Često na Twitteru vidim kako se igrači posvađaju, nakon čega se na utakmici pokefaju jer moraju izbaciti strast. U NHL-u svi imaju respekta jedni prema drugima kao ljudima. U Europi toga nema toliko. 

Ja sam dobar po pitanju bolova. Tek sam prošle godine, nakon loma tibije u NHL-u, imao ozljedu zbog koje sam morao na operaciju. Ipak, poslije svake utakmice imaš masnicu ili te, na primjer, bole desna strana leđa i rame. Ponekad ne mogu pritisnuti šaku zbog palice.

Međutim, toliko sam naviknut da me više ne boli. To je bol od rada, kao da si bauštelac. U konačnici je to dobro jer znaš da si dao sve od sebe. Nerijetko igram bolje kad sam malo ozlijeđen.

Potres mozga je jedna od najčešćih posljedica hokeja. Umirovljeni centar Marc Savard pričao je kako je nakon nekoliko potresa mozga dane i dane provodio u mraku jer nije mogao pogledati svjetlo. Jeste li imali takvih problema?

U AHL-u sam primio prljav udarac u glavu. Odigrao sam trećinu do kraja jer sam bio pod adrenalinom. No bio sam izgubljen pred zadnju trećinu. Suigračima sam postavljao glupa pitanja pa su me pitali jesam li u redu. Izgubio sam šest sati života, ničega se ne sjećam.

No, zapamtio sam kako sam se, po povratku s utakmice, odjednom zatekao u prednjem dijelu autobusa iako inače uvijek sjedim iza i kartam. Kao da sam se probudio iz sna. Onda su mi suigrači pokazali video i objasnili da sam primio udarac.

Što je najbolje, prošao sam sve testove tijekom protokola za potres mozga. Po dolasku u hotel spavao sam 15-16 sati. Drugo sam jutro bio sposoban igrati. Međutim, nisam smio jer je protokol takav da pauza traje dva tjedna. Valjda je bio lakši potres mozga.

Bivši suigrač Jesse Winchester doživio je potres mozga nakon udarca. Cijelu sezonu nije igrao. Nije mogao gledati svjetlo, otići u dućan, tipkati po mobitelu... Kako je imao ugovor i za iduću sezonu, tako je prošao ljetne pripreme i vratio se. Sve je bilo u redu dok nije dobio slabiji udarac u tijelo, zbog čega su mu se vratili simptomi. 

U NHL-u postoji financijsko osiguranje kada igrač doživi ozljedu koja mu završi karijeru. Ali, opet, morao je prekinuti karijeru. Nije da u NHL-u jedni druge žele ozlijediti. Jednostavno, teren je malen i dogodi se. 

U hokeju je poznat pojam enforcera, igrača koji igra isključivo fizički, koji se nerijetko potuče i kojem zabiti gol ili asistirati nije prvi zadatak. Iako ih je sve manje, koliko ste ih Vi susreli i je li se koji od njih namjerio na Vas?

Sjećam se Ryana Reavesa. Primio sam i dodao pak prema centru. Došao je iz mrtvog kuta i bez ikakvog me razloga udario laktom u glavu. Cijela klupa je skočila. No, nije bilo tako strašno, nastavio sam igrati. Bio je to prljav potez, shvatio sam da je debil.

Shvatio sam to kao: "Dobrodošao u NHL." Mogao sam ići za njim i potući se s njim. Ali što bih ja protiv njega? Pa polomio bi me, frajer ima stotinu tučnjava u NHL-u, a ja sam rookie. Nije to tučnjava kao na igralištu. Moraš znati što raditi. Mogao bi me povući i baciti na glavu. Fajt bi mogao završiti za pet sekundi. A mogao sam i ja njega nokautirati.

U AHL-u sam vidio puno tučnjava, barem pet po utakmici. Uvijek sam si mislio: "Koji kurac, zašto se tuku?" Mnogi se tako žele pokazati ako već ne mogu igrati. No, sve je manje enforcera u hokeju. Reaves je, primjerice, još i dobar igrač. S druge strane, Cody McLeod nije imao pojma, ali je bio radnik koji se tukao za momčad, što ga je u NHL-u držalo 15 godina.

NHL momčadi su shvatile da im to ne treba. Svi žele mlade, brze igrače sposobne igrati i zabijati. Najvažniji su golovi, zato smanjuju golmansku opremu kako bi ih bilo više. Mijenjaju se pravila kako bi bilo zabavnije za fanove.

U Vancouver Canucksima odigrali ste jednu NHL utakmicu, no jeste li uspjeli steći dojam o blizancima Sedin, Henriku i Danielu?

Brutalni su, šutljivi i isti, nisam imao pojma koji je koji. Ako sam ih što trebao, viknuo bih: "Sedin." Nevjerojatno je kako jedan drugoga pronalaze na ledu. Znali su stati na protivničku plavu liniju i žabicom dodati pak na palicu preko svih. Fantastično su se kretali u ofenzivnoj liniji, a gotovo nisu ni klizali, samo su ulazili u pravi prostor.

NHL u prijenosu izgleda brzo, što je do kamera. Na ledu to nije tako brzo, iako, naravno, svi daju sve od sebe. U Europi, gdje je led veći, igra izgleda sporije. U NHL-u su dodavanja puno brža i točnija pa se hokej čini bržim.

Utakmicu protiv Detroit Red Wingsa (jedinu Rendulićevu za Canuckse u NHL-u, op. a.) nisam trebao igrati, ali sam se zagrijavao. Međutim, suigrača su razmijenili pet minuta prije utakmica te sam upao u momčad. Obukao sam se za dvije i pol minute i upao u igru. Još mi trener kaže: "Evo ti prilike." 

U AHL-u ste odigrali dvije sezone s po 68 i 69 utakmica. Kako ste se snašli u tom rasporedu, koji podrazumijeva utakmicu gotovo svaki drugi dan.

Bio sam mlad i pun snage, nisam razmišljao o tome. Klubovi imaju svoje avione s brutalnim sjedalicama. Sve je luksuzno, jedeš sushi, steakove, hranu koju nikad u životu nisam probao, odsjedaš u hotelima s pet zvjezdica, u kojima noć košta tisuću eura.

Ondje se malo trenira jer stalno putuješ. Isključivo odmaranje, regeneracija i igranje. Naravno, ako sam malo igrao, onda bih u teretani odradio dodatni trening. Problem mi je bio pritisak jer nisam želio biti u AHL-u, već u NHL-u. Onda sam u Denveru (gradu u kojem igra Colorado Avalanche, op. a.) otkrio travu. Pojedeš kolačić s travom, odeš spavati i sutra si kao nov.

U NHL-u je normalno da igrači uzimaju marihuanu?

U Europi bi bio kaos da je netko uzme, ali u Americi nije. Jako puno igrača zapali travu nakon utakmice. Ona je dobra za regeneraciju. Naravno, nije dobro pušiti je svaki dan. Nije to takav "big deal" kakav bi bio u Europi ili nogometu općenito. U Americi nikoga nije briga, nije da ti pomaže bolje igrati.

Pričali ste prijašnjih godina o injekcijama i tabletama protiv bolova. Je li uobičajeno uzimati ih samo u NHL-u ili generalno u hokeju?

Uobičajeno je za NHL, ne toliko za Europu. Puno igrača ima problema s tabletama. Nitko ti ondje neće govoriti da ih ne uzimaš. Ako će ti pomoći da bolje igraš, neće te spriječiti. Međutim, s vremenom nastaju problemi. Sreća je što imaju igrački sindikat koji brine o tome.

Osjeti li netko problem zbog uzimanja tableta ili injekcija protiv bolova, može se javiti sindikatu koji će kontaktirati klub. O tome se ne priča. Igrači odu u bolnicu, odviknu se i vrate igranju, a zbog toga ne ostaješ bez plaće. U Europi bi bio kaos.

Razlog uzimanja injekcija i tableta je borba za hokejaški ugovor. Ameri i Kanađani misle da ne mogu igrati hokej ako ne upadnu u NHL. Kao da hokej u Europi ne postoji. Zatupljeni su, a pametni dođu u Europu i naprave lijepe karijere.

Rekli ste jednom da se prošli pakao kako biste došli do NHL-a, pa i profesionalnog hokeja općenito. Izjavili ste da ste se u Vukomercu, zagrebačkom kvartu, svega nagledali.

Bilo je puno tučnjava i kriminalaca. Danas je sve drugačije, ali se kao klinac sjećam velikih tučnjava. No, naviknuo sam se na to, znao sam što se može dogoditi i kako od toga pobjeći. Vidio sam i prošao svašta. Puno ljudi, nekad mojih prijatelja, bilo je u usranim situacijama. Rano sam se maknuo od svega.

Jako ste otvoreni, bez problema razgovarate o temama o kojima drugi ne bi pričali. Kako je to utjecalo na Vašu karijeru?

Oduvijek sam otvoren tip, iskren sam. Imao sam zbog toga problema s trenerima. Ponekad je bolje prešutjeti. Međutim, zašto ne bih ispričao svoju priču? Loše bih se osjećao kada ne bih iznio svoju stranu. Uostalom, mislim da je ljudima fora čitati o tome. Nije da ja sebe na taj način mogu ugroziti, a ne razmišljam što će o meni govoriti.

Izjavili ste da ne znate što biste radili da niste uspjeli u hokeju. Niste zvučali optimistično.

Zbilja nemam pojma. Možda sam bio u strahu od toga da imam život poput nekih ljudi u kvartu, poput onoga što sam gledao kao klinac. To me držalo, zbog tog sam kvarta vjerojatno uspio. Gdje bih god došao, ništa me nije pogodilo. Uvijek bih pronašao način kako se izboriti za sebe, što je zapravo posljedica djetinjstva.

Je li točno da su roditelji, kako bi imali novac prilikom Vašeg odlaska u Finsku, morali prodati automobil i podići kredit?

Jesu, da. Nisu bili financijski tako moćni. Naravno, živjeli smo normalno, ali znali su da me moraju pokušati gurati. Pomogli su nam i ljudi sa strane, kojima sam posljednjih godina vratio taj novac. Pomoglo nam je puno dobrih ljudi, puno se toga potrefilo da bih uspio.

Igrali ste također za Vityaz u KHL-u, ligi za koju se kaže da je najbolja nakon NHL-a.

NHL je puno bolja liga. Po meni je KHL precijenjen, mislim da je švedska liga bolja. Šveđani također prate svaki detalj, hokej im je prvi sport. U Vityazu smo praktički mi, stranci, svojim nastupima donosili pobjede. Bili smo zbog toga pod pritiskom.

Ako bismo izgubili dvije-tri zaredom, predsjednik bi došao u svlačionicu i rekao da nećemo dobiti plaću. Tako sam stigao tamo i četiri mjeseca nisam dobio plaću. Iako, znao sam da imaju datum do kojeg je moraju isplatiti, inače neće moći igrati u KHL-u.

Baš je znao biti šou. Shvatio sam da su Rusi toliko moćni da mogu raditi što hoće, nije ih bilo briga za igrače. Sjećam se kako sam jedno jutro došao GM-u i rekao da nemam novca. Pokazao sam mu račun i rekao: "Nemam ni za jajca, njet, njet." A on odgovorio da pričekam i dodao: "I make call." Idući dan dobio sam pola plaće.

No sve je to bilo do kluba, koji je bio među zadnjima. Nisam ni očekivao nešto bolje, a opet sam htio probati igrati u KHL-u. Živio sam u Podolsku, na pola sata od Moskve, koji je grad kao iz doba Jugoslavije. Spavali smo u kućama starim valjda 200 godina, nismo ni Wi-Fi imali.

No mi, stranci, smo se držali zajedno te smo se družili i s Rusima koji znaju engleski. Finci su, pak, bili zaluđeni, za njih je to bio drugi svijet. Sve skupa, bilo je fora u KHL-u. Htio sam ostati, imali su prava na mene kao igrača, ali ponudili su mi mali ugovor jer su me htjeli dati drugom klubu za velik novac, koji nitko za Hrvata ne bi platio.

Ima li Vityaz i dalje Vaša igračka prava?

Nema, istekla su prije par godina. Sada ondje i zbog rata nema puno stranaca. No, da dođe prava ponuda, otišao bih ponovo. Govori se kako život u Rusiji nije dobar, ali je, što se mene tiče, super. Je li bilo izlazaka u Rusiji? Naravno, čak sam i pio njihovu votku.

Trener je ponekad mislio da smo utakmice gubili jer smo mi, stranci, pijani. No, Rusi su ti koji su često bili zgaženi. Naime, znali su da će oni u svojoj zemlji imati posao, dok smo mi vodili sportski život. Opet, kada bismo gubili, stranci su bili krivi. Nismo imali što napraviti nego se smijati.

Inače, kad je predsjednik ulazio u svlačionicu, svi Rusi imali su glave prema dolje, kao da smo u Sovjetskom Savezu. Igračima je čak znao prijetiti da neće igrati za rusku reprezentaciju. Žive u nekom starom dobu. Istovremeno, stranci su se tome smijali.

U sezoni 2019./2020. otišli ste u Adler Mannheim. Zašto niste bili oduševljeni kada Vam je agent ponudio njemački klub? Ondje ste u 50 utakmica zabili 27 golova i imali 22 asistencije te 14 utakmica zaredom ostvarili barem bod.

Rekao sam: "Kaj?" Pitao sam se zašto bih išao u Njemačku ako mogu u Finsku. No, kada su mi poslali ponudu i rekli da tako mali gradić živi hokej, otišao sam. Nisam mogao vjerovati da mi mogu dati tako dobar ugovor. Kod njihovih se navijača vidi nogometni štih.

Često se družimo s navijačima, kojih se tijekom četiri-pet sati skupi i po par tisuća. Srećom, daju ti pivo pa si miran. Njima je pivo kao voda. Recimo, u Švedskoj nitko nije pio pivo, bilo im je čudno ako bi netko pio nakon utakmice.

Sezonu 2020./2021. proveli ste u švedskom Örebrou. U 49 utakmica zabili ste 17 i asistirali za 21 gol. Međutim, raskinuli ste dvogodišnji ugovor nakon prve sezone i otišli nezadovoljni. Zašto?

U Švedsku sam otišao jer se njihova liga normalno igrala za vrijeme korone. Možda sam tamo igrao i najbolji hokej nakon NHL-a. Da, raskinuo sam ugovor. Prvi razlog je da sam se htio vratiti u Mannheim. Međutim, njihov GM je srao po meni. Pričao mi je iz leđa. Nije imao muda reći mi u lice.

Trener me obožavao, mislili su da ću ostati jer sam dobro igrao. Pogodilo me što su mi govorili iza leđa. Naravno, ne bih otišao da nisam imao ponudu Mannheima. Švedski mediji su malo preuveličali moj odlazak. U biti sam rekao istinu o tome što se događa iza zatvorenih vrata kluba.

Svi su znali što taj GM radi, no boje se reći, bore se samo za svoju guzicu. U Njemačkoj barem znaš na čemu si. Naravno, ne bi bio smak svijeta da sam ostao u Švedskoj. Opet, u Mannheimu mi je bilo jako lijepo i htio sam opet doći ovamo. Sad su novi treneri i novi igrači, moram se prilagoditi. Uvijek se iz godine u godinu borim za novi ugovor.

Hrvat sam, svjestan sam da mi nitko ništa neće pokloniti. Ugovor s Mannheimom istječe mi na kraju sezone, tko zna gdje ću iduće igrati. Finci i Kanađani imaju svoje lige, ali ja nemam dom. Ne mogu se vratiti u Hrvatsku i igrati hokej. Idem onome tko će me platiti. Neće biti kako želim da bude, ali prilagodit ću se i dati sve od sebe za momčad. Iz godine u godinu moram stvoriti respekt.

Imate 30 godina. Najbolji ste i još ćete nekoliko godina ostati najbolji hrvatski hokejaš. Mislite li da ste uspjeli?

Imamo klince, mali Bruno Idžan igra u Švedskoj i ima put sličan mojem. Što se mene tiče, igrao bih do 40. godine, no pitanje je hoću li dobiti ugovor. Ja sam radnik, frik koji se nakon sezone odmori za tri dana i onda se vraća treningu.

Nije sve samo u treningu, bitno je ostati zdrav. Smatram da sam uspio u kontekstu Hrvatske, ali opet u sebi imam nešto što misli da mogu doći na višu razinu. Nemam dugu karijeru i kroz nju moram zaraditi da bih imao za kasniji život.

O tome i razmišljam zadnjih godina. Želim mirno živjeti, a živjet ću u Hrvatskoj jer - zašto ne? Svjestan sam da neću imati luksuzan život. Uvijek se mogu vratiti hokeju, ali do toga još nisam došao. Zasad idem iz dana u dan.