U PRVA četiri kola SuperSport Prve NL Šibenik je ostvario sve četiri pobjede. Na Šubićevcu su s po 3:0 pali Vukovar, BSK Bijelo Brdo i Zrinski, a Šibenčani su s 3:2 slavili i u Solinu. Momčad koja je prošle godine igrala finale Kupa protiv Hajduka, ali je i katastrofalnim finišem sezone ispala u drugu ligu, ima ambiciju ekspresno se vratiti u elitni rang.

Momčad je posve nova, puno je igrača otišlo, puno ih je i došlo, a novo je ime i na klupi. Hit trener SuperSport Prve NL je bivši trofejni igrač Hajduka Mario Carević, s kojim smo na Šubićevcu u više od dva sata razgovora prošli niz zanimljivih tema vezanih za njegovu bogatu igračku, ali i aktualnu trenersku karijeru. 

Mario, otkud vi u Šibeniku?

Zvali su me gazda kluba Željko Karaica i sportski direktor Kulušić. Prvi razgovor je bio čisto informativni, bio sam jedan od nekoliko kandidata. Otišao sam doma i javili su mi se za desetak dana.

Tada je na razgovoru bio i taj Nijemac, generalni direktor te korporacije za sport. Imaju u vlasništvu nekoliko nogometnih klubova, europsku licencu za američki nogomet... Prezentirao sam im svoju viziju i odlučili su se za mene.

Kakva je to vizija?

Vizija svega. Prošli smo milijardu pitanja o nogometu. Pričali smo o mojoj filozofiji nogometa, što sam radio, kako sam radio, kako ću raditi... Nije ista perspektiva kad vodiš Šibenik i neki drugi klub u drugoj ligi. Realnost Šibenika je da se bori za povratak u prvu ligu i samim tim je pritisak puno veći nego da sam na klupi kluba kojem je cilj razvoj mladih igrača pa je nebitno jesmo li četvrti ili 17.

Objasnio sam da dobro znam što znači druga liga i što nas čeka. Druga liga je zajebana liga, toga sam svjestan. Ovdje možeš imati i 30 posto bolju momčad od konkurencije, a opet ti nitko ne može garantirati da ćeš biti prvi. Gostovanja su izuzetno teška i moraš se prilagoditi na puno stvari.

Ekipa mora biti mentalno i karakterno jaka da bi se dugoročno ostvario željeni rezultat. Svega toga sam itekako svjestan. Momčad je nova, puno igrača je otišlo, puno igrača je došlo, ali cilj mi je od prve utakmice imati jasnu viziju i ideju. Moramo biti pametni i na ovaj projekt gledam dugoročno.

Šibenik je klub s golemom nogometnom tradicijom, ali koliko je teško privući i dovesti kvalitetne igrače u drugu ligu?

Jako teško, čak i kad imaš osiguran pristojan proračun. Svi igrači za koje smatramo da bi nam dobro došli i da bi radili razliku u drugoj ligi fokusirani su na prvu ligu. Žele igrati u elitnom razredu i velika se većina njih do samog kraja prijelaznog roka nada da će dobiti ponudu iz prve lige ili iz inozemstva.

Tako da smo prisiljeni čekati sam kraj prijelaznog roka kako bi nam se javili igrači koji nisu dobili zadovoljavajuće ponude. To je veliki problem jer, bar ja tako razmišljam, mi do početka rujna možemo čekati eventualno jednog kapitalca koji nije počeo pripreme i nema kontinuitet. I onda ćeš takvog igrača dozirati pa će ti, sad karikiram, tek u sedmom ili osmom kolu biti spreman.

Međutim, ako ćemo čekati tri i ili pet takvih igrača, onda dolazimo do velikog problema. Zato smo se pokušali popuniti što prije kako bismo odmah na početku sezone imali što čišću sliku i uigranu momčad. Sve ostalo nema puno smisla.

Planira li uprava kluba do kraja prijelaznog roka dovesti neko jako ime? Dakle, ne igrača koji će doći besplatno, samo da dođe, nego igrača koji će raditi razliku, ali će i koštati?

Iskreno, ne znam. Vlasnici su u Njemačkoj, naš sportski direktor s njima komunicira preko maila. Kad za nekog igrača smatramo da bi nam dobro došao, onda njegovo ime ide u grupu u zajednički mail. Tada se svi očituju jesu li za ili protiv. 

Takav način poslovanja zvuči dosta komplicirano. Ne bi li bilo puno lakše da takve stvari dogovarate sa sportskim direktorom umjesto da se transferna politika vodi preko maila te da morate čekati blagoslov petero-šestoro ljudi?

A tako je kako je. Klub je privatni i logično je da netko tko kupi klub želi donositi odluke. Da sam ja vlasnik, sigurno je da bih nekoga ovlastio da se u moje ime bavi sportskom politikom, ali bih svakako bio taj koji bi donosio konačne odluke i kontrolirao čitav proces.

Čovjek je uložio ogroman novac i sad je izgubio puno ispadanjem. Nisam siguran koliko je isplativo igrati drugu ligu ako se klub odmah ne vrati u prvu. Ponavljam, to nije više stvar ni budžeta, koliko je samo po sebi teško igrati drugu ligu. Poznajem puno igrača koji bi nam jako dobro došli, koji bi bili prevaga, ali te igrače jednostavno nikad nećemo dobiti.

Doveli smo napadača Božića, koji je s Celjem bio prvak i koji je bio jedan od najboljih igrača slovenske lige. Znate li zašto je pristao doći? Zato što nije igrao posljednjih nekoliko mjeseci. Imao je kroničnu upalu pubične kosti i raskinuo je ugovor s Celjem. Sanirao je ozljedu, zdrav je i fizički je spreman, ali jednostavno nema kontinuitet treninga i utakmica.

Kad je zdrav i maksimalno spreman, Božić je za drugu ligu top pojačanje, ali svjestan sam da će kod njega zbog izostanka kontinuiteta neminovno doći do oscilacija. Na primjeru Božića samo želim dočarati koliko je teško dovesti pravog igrača u drugoj ligi bez obzira na budžet jer da nije bio ozlijeđen, nema šanse da bi došao u Šibenik s obzirom na to da je imao odlične ponude.

Samo u Celju je zarađivao tri do četiri puta više nego što u Šibeniku zarađuje. Naravno da bih volio da možemo dovesti dva-tri prvoligaška igrača, čak i da ih platimo dobro, ali stvarno nije lako.

U drugoj ligi ima nekoliko ozbiljnih projekata, recimo dva slavonska kluba su itekako ambiciozni, imaju prilično dobre proračune i nitko od njih ne sjedi skrštenih ruku i čeka da vidi što će se dogoditi. Nama ne treba puno, ali kad bismo do kraja prijelaznog roka uspjeli dovesti bar jednog kapitalca, onda bi to bilo to.

Znam da ste često govorili da se ne vidite u ovom poslu, no ipak ste promijenili mišljenje. Zašto?

Točno, nisam se nikad vidio kao trener. Kao igrač sam bio malo težak i svojeglav i znam da svakom treneru nije bilo lako sa mnom. Međutim, kad sam završio igračku karijeru, počeo sam drugačije razmišljati. Čak i kad sam bio na kraju igračke karijere, stalno sam mislio da nema šanse da ću jednog dana završiti na klupi, no ispalo je da sam bio u krivu. Nikad ne reci nikad.

U Sloveniji, u Krki, gdje sam završio igračku karijeru, predložili su mi da probam biti pomoćni trener. U početku sam bio bez trenerske licence, da bih nakon dvije i pol godine školovanja dobio i papire. Iskreno, zaintrigiralo me kad sam ušao u tu priču. Naravno da ti činjenica što si nekad bio igrač ne daje garanciju da ćeš biti i dobar trener, ali mislim da je igračko iskustvo velika prednost jer mnoštvo situacija koje sam proživio kao igrač se ne mogu naučiti u nijednoj školi.

Po prirodi nisam netko tko pršti samopouzdanjem, ali neke situacije koje sam proživio u karijeri dale su mi razmišljati da sam u jednom trenutku pomislio: ''Zašto ne?'' Dosta sam realan, ne zanosim se lako niti živim u oblacima. Znam da trebam puno učiti, puno raditi i često sam odlazio na edukacije vani. Najviše u Italiju.

Bio sam kod Spallettija, Mancinija, kod Bilića u West Hamu, u Bayernu kod Flicka. Puno sam naučio od Jurića dok je bio u Veroni. Volim obilaziti, učiti i upijati znanje. Volim komparirati različite trenerske filozofije najvećih trenera svijeta. Nisam kopirao ničiji trening, to nema smisla, ali slagao bih kockice, od svakog od njih uzimao bih ono što je najbliže meni, mom shvaćanju nogometa i mojoj nogometnoj filozofiji.

Pretpostavljam da se i trenerska filozofija mijenja i prilagođava kadru koji trener ima? 

Naravno, pa upravo sam to i rekao na predstavljanju u Šibeniku. Pitali su me imam li ideju kako ću voditi momčad. Rekao sam da kako ću imati bilo kakvu ideju kad u tom trenutku nismo imali ni igrače. Kad popunimo momčad, kad vidim na koga mogu računati, tek tada eventualno možemo pričati o nekoj nogometnoj ideji i filozofiji.

No kvaliteta pravog trenera je da izvuče maksimum od ekipe, posebice od najvažnijih igrača. Ali nije lako. Puno je novih igrača. Sreća je da smo odigrali dosta prijateljskih utakmica prije početka prvenstva pa sam mogao neke stvari mijenjati i korigirati. To je najbolje učenje. Ono na svojim greškama.

Ljudi kažu da glupan uči na svojim greškama, a pametan na tuđima. S tim se ne slažem. Svaki put kad ti mater kaže ''pazi, past ćeš'', ti ideš tamo sve dok ne padneš. Tek onda ćeš naučiti na vlastitoj pogrešci. To ne znači da si glupan, nego moraš iskusiti nešto da bi naučio. Tako je i u nogometu.

Kad pričamo o trenerima i trenerskim filozofijama, mnogi će reći da je Guardiola genij koji je promijenio nogomet, dok će drugi tvrditi da je ''prevara'' koja naslove osvaja jer ima neograničen arapski budžet i može kupiti koga hoće. Što vi mislite?

Pariz je kupovao još i bolje i skuplje igrače od Cityja, pa nije ništa osvojio osim domaće lige. Imali su Messija, Neymara i Mbappea. Koji trener to ne bi poželio? Nema boljih od njih trojice, je li tako? I što su napravili? Ako nemaš kontinuitet, nemaš ništa. Kod nas je trener podcijenjen u svakom smislu, stalno ih šaltamo i trošimo.

Ne dobiješ li u dva kola, ne poklopi ti se rezultat, ne valjaš ništa i letiš. Dobiješ li dvije utakmice zaredom, pogodi te sreća da ti se rezultat poklopi, odmah si bog. Najveće bogatstvo za trenera je imati kontinuitet te da mu se sudi nakon šest mjeseci ili nakon godinu dana, a ne nakon dva kola.

Što se tiče Guardiole, on je meni najbolji trener na svijetu. Vjerojatno je potrošio najviše novca, ali kod njega si uvijek vidio jasnu ideju, neke principe koji su bili inovativni, a koje je on uspio implementirati u momčad kroz treninge. Zatim ta prilagodba. Nevjerojatan je. Doduše, imao je i on nekih kikseva, najveći je sigurno onaj u finalu Lige prvaka protiv Chelseaja, ali pokazao je da je naučio na svojim greškama. Stoga, pričati o Guardioli kao prevari mogu samo budale.

Dominacija, posjed, igra na trećega, brzina, otvaranja... Prvo poluvrijeme uzvrata polufinala Lige prvaka protiv Reala. To je bilo nešto neviđeno. Trebali su u tih 45 minuta zabiti sedam-osam komada. Mašinerija. S druge strane, u redu, Guardiola je potrošio dosta novca i doveo je puno igrača, ali budimo realni, osim Haalanda, koju je on to superzvijezdu doveo? Niti jednu.

Sve su to bili top igrači, ali kod njega su postali top zvijezde. Je li Rodri bio svjetska zvijezda prije nego li ga je Pep doveo? Nije. Guardiola jednostavno točno zna tko mu treba i zašto mu treba. Osim Haalanda, koju to megazvijezdu City ima? De Bruynea, ali on je u City došao prije Guardiole. Jesu li Gundogan i Rodri dva najbolja vezna na svijetu?

Gledajući izolirano i izvan konteksta, ja bih rekao da nisu, ali u Pepovom konceptu nogometa to su igrači koji su mu bili neophodni za nogomet kakav on traži. Zato je City toliko dominantan, jer ima i dominaciju, brzinu, energiju, raznovrsnost. Prema svemu što sam čuo, Guardiola je i kao igrač bio predodređen da bude elitni trener.

Za razliku od vas? 

Točno, ja nisam bio predodređen, ali... Zaista sam dosta realan i možda čak i pretjerano samokritičan. Smatram da ćeš, ako nisi takav, u ovom poslu brzo izgorjeti. Međutim, priznat ću ti da sam u nekoliko slučajeva došao na neke ideje. Ne takve da ću ih prezentirati i zbog toga dobiti silne pohvale, ali pale su mi na pamet neke stvari za koje smatram da bi mogle biti učinkovite.

Bilo je to prije godinu dana, ali nisam bio siguran kako te ideje do kraja razviti i kako ih implementirati u momčad. Nije sad ni bitno o čemu se radi, ali to je taj nekakav trenerski put, trenersko odrastanje, stepenice koje moraš sam prijeći i putem sam sebe ispravljati i korigirati. Ponavljam, mogao sam kopirati sve treninge koje sam gledao od vrhunskih trenera, ali čemu, to je samo kopija i ništa više. 

Što je lakše, biti igrač ili trener?

Bez ikakve dvojbe biti igrač. Kao igrač imaš jedan zadatak, moraš ispoštovati ono što trener traži od tebe i to je više manje to. Kad si trener, sve je puno kompleksnije i složenije. Nije u pitanju samo taktika, kad si trener imaš 25 glava, a svaka od njih je različita. S igračima moraš balansirati, da nitko nije nesretan, da su svi donekle zadovoljni, a to nije lako.

Moraš poznavati psihologiju, posebice kad radiš na višem nivou na kojem ti u trenažnom procesu pomaže više pomoćnika. Unatoč tome što imaš svoj tim, ti si onaj koji skeniraš svakog igrača. Jako je bitno da postoji uzajamno poštovanje igrača i trenera. Da se sad maknemo od Šibenika, uzet ću za primjer svlačionicu Reala ili nekog drugog velikana.

Tamo imaš nekoliko igrača koji zarađuju 50-60 milijuna eura, a imaš i one koji dobiju pet ili šest. Naravno da su ti igrači drugog ranga nezadovoljni i jako ih je teško dobiti. Međutim, moraš, jer znaš da će se tijekom sezone dogoditi nešto zbog čega će ti trebati ti igrači.

Ozljede, kartoni, nešto treće. I moraš ga držati zadovoljnim jer znaš da će ti trebati u sedmom ili 17. kolu. U Bruggeu mi je bio trener jedan pravi mačak, Georges Leekens, inače bivši izbornik Belgije i jedan od njihovih najboljih trenera u povijesti. Uvijek sam se čudio njegovom sastancima prije i nakon utakmica.

Hvalio bi samo one igrače koji ili ne igraju ili igraju jako malo. Sjećam se jednog stopera Marokanca, čovjek nije ulazio u igru, a najviše je njega hvalio i tapšao po ramenu pred svim igračima.  

Ništa mi nije bilo jasno i mislio sam da lupeta bezveze. Međutim, on je to radio itekako mudro jer je bio svjestan da će mu netko od tih igrača biti potreban već iduću utakmicu. Naravno da je u pitanju bila psihološka igra i manipulacija, ali ti su igrači bili sretni.

Taj Marokanac... Glupane, ne igraš ni minute, a on te tapše i ti ideš kući sretan? Ali stvarno je tako bilo. Sjećam se kad smo na Akademiji za UEFA PRO licencu imali predmet psihologiju. Profesor nam je dao zadatak da navedemo nekoliko ključnih karakteristika važnih za trenera. Između ostalog, ja sam naveo manipulaciju.

Svi su me izvrijeđali, čak mi i je i profesor rekao da to nije u redu. No ja i dalje stojim iza toga i znam da sam mu naveo jedan sličan primjer iz moje igračke karijere gdje je trener čistom manipulacijom držao cijelu svlačionicu pod kontrolom. Naravno, pričam o pozitivnoj manipulaciji, ne negativnoj.

Da daš na važnosti igraču koji ne igra, da se osjeća važnim, da zna da je bitan dio ekipe i da razgovaraš s njim, da mu ukažeš na razlog zbog kojeg nije u prvom planu, ali da mu naglasiš da znaš da je tu, da ti jedva čekaš da dođe trenutak kad ćeš ga trebati. Ako kao trener uspiješ s igračima sagraditi takav odnos, onda si napravio sjajan posao.

To je ta pozitivna manipulacija. Sasvim druga stvar je kad te netko gleda u oči i stalno ti laže, govori ti da si odličan, a znaš da ne računa na tebe. Onda me praviš budalom, onda si bezobrazan. Tada si igrača izgubio, on će dići ručnu i nemaš ništa od njega.

No ako si iskren, ako razgovarate, ako mu daš do znanja da računaš na njega, ali mu naglasiš koje nedostatke mora ispraviti i kažeš mu da jedva čekaš da mu konkurent dobije treći karton da mu daš šansu, onda ćeš imati vruću grupu od 18-19 igrača, a svi jako dobro znamo da se na kvalitetu, ali i na širinu te na zajedništvo osvajaju titule. Bez svega toga nema šanse da će doći do rezultata. 

Iz Makarske ste sa samo sedam godina otišli u Hajduk. To je bio nekakav prirodan, logičan put za dječaka iz Dalmacije? 

Naravno. Od sedme do 13.-14. godine sam iz Makarske putovao u Split dva-tri puta tjedno, a onda sam se konačno preselio stalno. Princip prije je bio da je Hajduk plaćao nekim obiteljima od povjerenja, uglavnom umirovljenicima, da možemo biti kod njih na spavanju i hrani. Sad su klinci smješteni u sobama na stadionu, ali onda je bilo tako. Srna i ja smo živjeli kod jedne starije obitelji.

Kakav je bio život sa Srnom?

Fantastičan. Evo, Darijo je sad objavio i knjigu, ali u njoj nema ni 10 posto od onoga što se nama događalo i što smo radili. Znate, papir ne trpi svašta, haha. 

Možemo li čuti neku pikanteriju?

Haha, a ne znam, bilo je svega. Možda je bolje da ne otkrivam previše toga. Znate, kad kao mlad dođeš iz male sredine u veliki grad, čeka te puno iskušenja. Srna je došao iz Metkovića, ja iz Makarske. Tamo smo krenuli u srednju školu. Split je zajeban grad. Naravno, nogomet i Hajduk su nam bili najvažniji, imali smo dva puta dnevno treninge, ali bilo je tu puno iskušenja i sve nas je to kasnije oblikovalo. Život u Splitu je bio jako zanimljiv.

Srnu znate od malih nogu. Jeste li mogli već tada naslutiti da će imati karijeru kakvu je imao i da će biti legendarni kapetan reprezentacije?

Da, a sad ću objasniti zbog čega. Na stranu Darijove izuzetne nogometne kvalitete, ali ono što ga je odvajalo i činilo drugačijim je bila njegova specifična glava. Takvu upornost nisam vidio kod nikoga, kao i odbijanje priznanja da je itko bolji od njega. Majke mi, smijali smo mu se kad je kao kadet uporno ponavljao da će se prodati za 10 milijuna.

Tada je tih 10 milijuna bilo kao sad 100. Ponavljam, mi smo mu se stvarno smijali, ali sad kad vratim film unazad, već tada si kod njega vidio nestvarnu mentalnu snagu i vjeru u sebe. Darijo je imao jako teško djetinjstvo, bila je to svakodnevna borba za goli život.

Kad je iz Metkovića došao u Split, i tada je bilo svega. Znate i sami kako je kad se iz male sredine dođe u veliki grad. Ali ta njegova mentalna snaga, tako nešto nisam nikad vidio. Sjećam se kad nas je Vulić kao juniore priključio prvoj ekipi na pripremama u Sloveniji. Tad su se trčale takozvane piramide - 1200 metara, pa 1800 i 600. I tako puna tri sata.

Darijo je od umora povratio, otišao je sa strane i povratio je. Svatko normalan bi rekao da više ne može, Vule i ostali treneri su mu rekli da se odmori, da ode u hotel i prilegne da dođe sebi. Darijo je rekao ne i vratio se. U tom trenutku, kad sam bio mlad igrač, nisam o tim stvarima razmišljao kao što razmišljam sad, ali sad shvaćam koliko je presudna bila njegova mentalna snaga, upornost i čudesna vjera u sebe.

Desna noga mu je bila fantastična, ali imao je i neke nedostatke. Međutim, sve mane je iskompenzirao fanatičnim pristupom nogometu i neviđenim karakterom. Bilo je puno igrača koji su u mlađim kategorijama bili predodređeni za velike stvari, ali nisu napravili ništa ili nisu ispunili ni blizu ono što se od njih očekivalo.

Možeš ti imati ne znam kakav talent, ali ključno je da ti se u datom trenutku neke stvari poklope. Pitali su jednog našeg bivšeg reprezentativca, da ga sad ne imenujem, za jednog talentiranog klinca misli li da će postati veliki igrač. Ovaj je kratko rekao da neće. ''Kako neće? Pa svi pričaju koliko je talentiran.'' Znaš što je ovaj odgovorio? ''Neće, jer mu je frižider krcat. On se nema za što boriti.''

Danas su druga vremena, nove generacije koje su totalno drugačije nego što smo mi bili. Mi smo preživljavali, nismo imali ni kopačke. Sad klincima sve treba biti servirano od rođenja i nemaju osjećaj da se sami trebaju izboriti za nešto. Često mi znaju reći za neke mlade igrače da im se treba dati šansu pet-šest utakmica, pa da onda vidimo kakav je. Je li, bogati? Taj klinac svoju šansu treba zaslužiti kroz predanost, volju, ponašanje.

Nogometni klub nije sentimentalna ustanova pa da ja dajem šanse tek tako. Hoću reći, da ne ispadnem možda grub, ali mislim da su današnje generacije prilično razmažene jer imaju sve što požele i nemaju naviku boriti se da bi došli do zadanog cilja. Obožavam igrače koji su rođeni lideri.

Danas je sve manje takvih igrača, ima ih, ali su postali rijetkost. Svaki trener obožava u ekipi imati četiri-pet lidera, pravih kapetana. Ti igrači su odgovorni prema svlačionici, ne ja. Nisam ja policajac, na njima je da paze da neki mladi igrač ne zajebe, da ne zakasni na trening ili nešto slično.

Ne budu li držali svlačionicu pod kontrolom, oni će imati problem. Kad takvim igračima daš na važnosti, kad im pokažeš da za tebe nisu samo igrači, već lideri, onda si siguran da će se pobrinuti da će sve biti kako treba. Dogodi li se neko sranje, to je vaša stvar. Imate pravilnik, piši kazne, ubaci u zajedničku kasicu, a tek ako se situacija ponovi, onda ću ja reagirati.

Vi ste ti koji držite disciplinu, a sve se to onda prebaci na teren. Možeš ti meni zakasniti na trening, ali prijatelju, vratit će ti se sad protiv Zrinskog. Nećeš zabiti, nego ćeš pogoditi stativu ili ćeš promašiti vrata. Uvijek govorim, onako kako se odnosiš prema treninzima tako će ti se vratiti na utakmicama. 

Bili ste ogroman talent, ali uvijek se nekako spominjalo da niste napravili ono što ste trebali jer je ''glava uvijek bila prema dolje''. Je li to točno ili je istina drugačija?

Nikad nisam komentirao te paušalne komentare, ali evo, sad hoću. Žao mi je što je Dragan Slišković, trener koji me uz Vulića najduže vodio, pokojni, da kaže nešto o toj glavi u podu. Hoćemo li gledati samo je li glava u podu ili ćemo primijetiti kakva sam rješenja donosio s tom glavom u podu?

Istina, ne poričem, to je nezgrapno izgledalo, to je ružna navika, ali ako ti svejedno vidiš rješenja, onda je svejedno gdje ti je glava, zar ne? To što nisam napravio karijeru kakvu sam trebao, to nema veze s glavom u podu, već se dogodio određeni splet okolnosti za koje sam u dobroj mjeri i sam kriv i zbog toga preuzimam dio odgovornosti.

Kao mlađi bio sam nadobudan, kurčevit, imao sam tu svojeglavu crtu u sebi, ali čak i tada, u podsvijesti, molio sam boga da dođe trener koji će mi jebati majku i opaliti me nogom u guzicu kad zaslužim. Meni nije bio problem trenirati duplo više od ostalih, ali trebao je tu biti netko tko me neće na to potaknuti, već narediti.

Možda je glupo pričati o sebi, ali stvarno sam bio ekstratalentiran i na račun talenta mi je sve prolazilo. Sve je išlo linijom manjeg otpora. Treneri su me puštali, svi su me puštali i sad vidim da to nikako nije bilo dobro. To je činjenica. Netko me je trebao uhvatio za vrat i u lice mi reći: ''Glupane, ako ne popraviš desnu nogu, obranu, skok, nećeš igrati na top razini.''

Zato tu glava u podu ne prihvaćan kao argument. Je, bila je u podu, ali pravi problem je bio ovaj koji sam sad naveo. Ne kažem da su treneri krivi, rekao sam već da prihvaćam odgovornost, ali priznajem da sam molio boga da mi dođe netko tko će me gaziti putinovskom čizmom.

Vjerojatno bih tada kukao jer mi je onda svaki kurac smetao, ali i onda sam bio svjestan da mi takav trener treba da budem jak u glavi.  Kad god si ti sto posto fizički spreman, tek tada talent dođe do izražaja i onda možeš raditi što hoćeš. To je tako, gledam i sam svoje igrače. Možeš biti ne znam kakav talent, ali ako imaš nekoliko kilograma viška i ako nisi maksimalno spreman, nećeš igrati. Posebice ne danas u modernom nogometu. 

Dakle, možemo zaključiti da ste cijelu karijeru odradili isključivo na talent?

Ne bih baš rekao čitavu, ali velikom dijelom da.

Je li vam sad žao zbog toga što niste ostvarili bolju karijeru, a prema talentu ste mogli i morali?

Teško pitanje. S jedne strane mi je žao jer znam da sam mogao puno više, ali s druge strane sam zadovoljan što sam napravio u karijeri. Ne znam, možda je to bilo realno. Znaš ono kad ti kažu ''mogao je više''? Možda i nisam mogao, možda sam ostvario maksimum. Je li tako? ''Da je imao desnu nogu i bolju glavu, mogao je igrati u Realu...'' Tko to može garantirati? Nitko. 

Kažete da ste vapili za autoritetom sa željeznom čizmom. U Hajduku ste u karijeri igrali s karizmatičnim igračima i velikim autoritetima kao što su Igor Štimac, Slaven Bilić, Aljoša Asanović, Dejo Računica, pa na koncu i s Darijom Srnom. Kako je moguće da vas oni nisu gurali naprijed? Je li vam jedan Štimac mogao opaliti nogu u guzicu kad bi vidio da ne dajete svoj maksimum?

Mogao je, ali nije bilo potrebe. Nisam ja zabušavao. 

U redu, niste zabušavali, ali i sami ste rekli da niste davali sve od sebe kao Srna.

Dobro, ne možemo uspoređivati Darija i mene po pitanju toga. Međutim, u pionirima, kadetima i juniorima sve je bilo lako. Bio sam svjestan da mogu proći tri igrača, podvaliti loptu, zabiti gol. Nakon toga te svi tapšu i misliš da je to to. Ali nije bilo tako. Toga sam bio svjestan i ja i moj otac i svi oko mene, da postoje nedostaci na kojima moram raditi.

Da nije sve u talentu, driblingu i lažnjaku. Ovo ti mora biti na 80 posto, ovo na 90, a ovo na 100. Tek tada je slika upotpunjena. Bio sam svjestan da neke stvari moram unaprijediti, ali nije da sam bio tip igrača koji nije bio posvećen treninzima i kojeg je trebalo udariti nogom u guzicu.

Bio sam maksimalno posvećen. Znaš kad se za nekoga kaže: ''Eh, da nije bio luda glava, mogao je napraviti čuda.'' Ili ako te jednom vide s pivom pa krenu priče. U životu sam se napio dva puta. Prvu pivu sam popio u trećem srednje. Dakle, nije bio problem u tome. Meni je stvarno bilo stalo i te kritike su me pogađale. Bilo mi je stalo, tu nema dileme, ali ne znam, možda sam bio lijen.

Zato kažem da sam u sebi želio da mi netko nadređen grubo naredi da istrčim 700 puta 1000 metara. Ne bih volio da se o meni priča kao o nekome tko nije uspio zato što je, ne znam, volio život. Znaš i sam da se takve stvari povlače za nekim tko nije ostvario nešto što se očekivalo.

Ne želim nikakve alibije. Danas mi često za nekog talentiranog igrača kažu da je čudna glava. Kakva je to glava? Daj mi tu glavu, dovedi mi tog momka pa ću popričati s njim. Iznevjeri li me, eliminirat ću ga i kraj priče. Glava? Kakva je glava Zlatan? Po toj logici ne bi nigdje igrao.

Svi veliki igrači su pomalo čudne biljke i na treneru je da zatomi svoj ego i da se zna nositi s takvim igračem. Veliki treneri to mogu i znaju način kako pristupiti takvim osobnostima. 

Maloprije smo spomenuli Štimca, Asanovića i Bilića. Kako vam je bilo kao klincu doći u svlačionicu u kojoj su bile takve veličine?

U prvu momčad sam upao neposredno nakon SP-a 1998., gdje su oni osvojili broncu. Vratili su se Asanović, Štimac i Bilić. Bio je tu i Miše. Svlačionica je stvarno bila top. Moram se vratiti na današnje generacije. Tada je bilo puno više poštovanja prema starijim igračima.

Srna i ja smo pet godina bili standardni prvotimci, ali smo bili najmlađi i na putovanjima bismo s oružarima bacali torbe na one pokretne trake, dok bi stariji igrači pili kavu.

Gledali smo ih kao bogove, posebice nakon rezultata u Francuskoj, Hrvatska je tada tek izašla iz rata, bili smo nabijeni domoljubljem i emocijama i naravno da smo te igrače gledali kao idole. Danas kad vidim Bokšića u Makarskoj, naježim se. I danas ga gledam kao idola.

To što sam igrao s igračima koji su osvojili tu broncu za mene je bilo ostvarenje svih snova. Tada smo stvarno igrali dobro. Protiv Ferencvaroša, Wisle, Mallorce... Bili smo na korak do plasmana u Ligu prvaka. Bila su to dobra vremena i iz ove perspektive mislim da smo igrali dobar nogomet. 

Bili ste u momčadi protiv Shelbournea, što se i danas pamti kao jedna od najvećih blamaža Hajduka.

Istina, jesam. A što reći? Doma smo dobili 3:2, tamo izgubili 2:0. Frajer nam je zakucao suhi list u rašlje. Jebiga. Ne znam, bilo je tu svega. Teško mi je objasniti što se dogodilo. Ni igrački kadar nije bio kao par sezona ranije. 

S jedne strane imamo debakl protiv Shelbournea, a samo godinu dana ranije u šaci ste držali brutalno jaku Romu s Chivuom, Zebinom, Limom, Emersonom, Tomasijem, Samuelom, Carewom, Cassanom, Candelom, Panuccijem... I ispadnete nakon bizarne pogreške Miladina i Runje.

Bilo je teško, ali nekako pokušavam to gledati s pozitivne strane. Činjenica da smo jednu takvu momčad do samog kraja držali u egalu znači da smo očito bili dobra ekipa. Jako mi je žao što je tako ispalo, ali moram ispričati svoju priču kad smo se već dotaknuli Rome.

U tom trenutku sam bio u fantastičnoj formi, nikad nisam bio fizički spremniji, ali imao sam problem s nekakvim bradavicama koje su mi se pojavile na tetivama zbog kopački. Užasno me to iritiralo i odlučio sam liječničkim zahvatom ukloniti te bradavice.

Čekala nas je Roma i kvalifikacije s mladom reprezentacijom protiv Škotske. Desetak dana prije tih utakmica sam odlučio otići u bolnicu, što na kraju nije ispala najmudrija odluka. Kako su mi laserski obavili zahvat, na tom su mjestu malo dublje zarezali i stvorila se rupa.

Prvu utakmicu protiv Rome nisam mogao igrati, u drugoj sam ušao u posljednjih 15 minuta. Srce me boljelo, tada se pričalo o nekim transferima, bilo je nekoliko odličnih ponuda. Misao mi je bila da radim dobru stvar, želio sam igrati a da mi ništa ne smeta, da sam 100 posto čist u glavi, ali ispada da sam se sjebao. Želim reći kako ti jedna banalna stvar može odrediti karijeru. 

Kakva je atmosfera bila u svlačionici nakon šokantnog ispadanja?

Tuga. Atmosfera je na Poljudu bila fantastična, onakva Roma je visjela cijelu utakmicu, bili su u podređenom položaju cijelu utakmicu. Nije to mala stvar da si konkurentan Romi koja je bogatija od tebe 500 puta. Držali smo ih šaci, bili su pod strašnim pritiskom.

Sasvim drugačije bi bilo da smo bilo lošiji, inferiorniji, tada riječ ne bih rekao. Ima danas trenera koji kad igraju protiv puno jačih rivala mole boga da izgube što manje i da barem ostave dobar dojam. Nakon te utakmice smo u svlačionici razbijali, lupali, jer smo znali da smo bili dobri, čak i bolji od njih u većini utakmice.

Ta reakcija mi se svidjela jer smo svi bili pogođeni premda smo bili svjesni da smo odigrali odlično. Nitko se nije tješio da je to ipak Roma. Nismo prošli i to je bilo to. Zato je razočaranje bilo golemo. Tu utakmicu i reakciju nakon nje uvijek uzimam kao primjer nečega što želim postići kod svojih igrača.

Želim ih uvjeriti koliko je bitan karakter i vjera u sebe, koliko je važno prepoznati situaciju na terenu bez obzira kako se zove protivnik protiv kojeg igraš. 

Miki Rapaić?

Kad gledam na ljude, najvažnija mi je ljudska strana, kakav je netko čovjek. Nije me briga odakle je netko, koje je boje kože, važno mi je samo da je kao osoba kvalitetan. A Miki je oličenje dobrote. Igrački, bio je idol za sve nas koji su gledajući njega zavoljeli nogomet. Gdje god da je igrao, u Hajduku, Italiji ili Turskoj, bio je idol navijača. Nije to bez razloga. Miki je jedan i neponovljiv.

Zvone Deranja je u juniorima bio predodređen za najveće stvari, a i na početku karijere u prvom sastavu zabijao je čudesne golove. Međutim, karijera mu je trajala prekratko. Zašto?

Ne znam što se točno dogodilo. Znam da je doživio tešku ozljedu, da je dugo bio izvan terena i kad se vratio, više nije bio pravi. Vratio bih se na Zvoninu sezonu prije ozljede. Golovi koje je zabijao, ta snaga, eksplozivnost, šut koji je imao iz potkoljenice, iz koraka, to se rijetko viđa.

Danas bi se takav igrač prodao za 20 milijuna eura. Prvi korak, igra leđima, bio je bez konkurencije najkompletniji napadač svoje generacije. Međutim, dogodilo mu se ono o čemu smo već pričali. Neke stvari na koje ne možeš utjecati, Nije se poklopilo ono što se trebalo poklopiti.

Žao mi jer je bio predodređen za najveće stvari. S druge strane, drago mi je da se sad pronašao u trenerskom poslu, da vodi juniore u Al Nassru. Od srca mu želim da uspije, da napravi iskorak. Puno je igrača koji su u karijeri zaradili velik novac, danas nisu sretni. Evo, uzmimo moj primjer. Danas se bavim trenerskim poslom, ali dugo nisam bio siguran što zapravo želim, dvoumio sam se.

Puno je onih koji nakon karijere ne znaju što bi sa sobom. Dok si igrač, imaš neku rutinu, drilaju te i osim o svojoj igri ne razmišljaš o puno toga. A onda, kad završiš karijeru, počneš se pitati što sam ja. Čudno je to. Puno mojih bivših kolega, neovisno o tome tko je koliko zaradio, danas su neostvareni. Iskreno, mene je spasio trenerski posao, što su me odmah gurnuli u vatru.

Pojma nemam što bih radio. Išao bih od kave do kave. Puno bivših igrača, koji su imali velike karijere, a koji se danas bave menadžerskim poslom, danas mi kažu da bi, da mogu vratiti vrijeme, izabrali trenerski put. Krvav je novac koji oni zarade. Stalno moraš nekoga vući za rukav, nešto žicati, ovisiš o milijun stvari. Znajući sebe, taj posao nikad ne bih mogao raditi. Možda sam nekad i pomislio na to, ali nema šanse. 

Zašto ste 2004. otišli iz Hajduka, i to u saudijski Al Ittihad?

Postojale su neke ponude sezonu prije iz europskih klubova, ali zbog nekih razloga nije došlo do transfera. Zatim je stigla ponuda Al Ittihada, koji je za to vrijeme ponudio ozbiljne novce. Hajduk je i sad, a pogotovo onda, bio klub koji je baziran na izlazne transfere.

Tada ni izbliza nije bilo novca kao danas. Srna i ja smo tada igrali za tisuću maraka i tada sam bio najbogatiji Hrvat. Osjećao sam se tako. Imao sam Golf 4, lovu za gorivu, mobitel i premije. Sad su druga vremena. Svaki mladi igrač koji je tada igrao u Hajduku bio je na prodaju. Ne sudim nikome, ali tako je bilo.

Zašto baš Al Ittihad? Njihova ponuda je bila daleko najunosnija. Iskreno, nisam bio naš najsretniji što moram ići tamo, ali su me dugo uvjeravali, a pokojni Tomislav Ivić, koji je tada bio trener, uporno me želio. To je stvarno velik klub, danas tamo igraju Benzema i Kante.

Osvojili smo Azijsku Ligu prvaka i mogu reći da mi je iskustvo bilo top, iako su mi ostali dužni neki novac. To su Arapi, to je tada tako funkcioniralo. Unatoč svemu, danas mogu reći da po lijepom pamtim čitavu tu avanturu. Kad sam stigao, nije bilo lako. Kao mladom igraču bilo mi je jako teško uklopiti se u totalno različitu kulturu, sve je rigorozno, ne smiješ ovo, ne smiješ ono...

Sjećam se da sam često boravio u šoping-centrima pod klimom jer su temperature bili 500 stupnjeva. Oni se mole pet puta dnevno. I sad, kad dođe poziv na molitvu, svi se dućani zatvaraju na 15 minuta, a izlazi vjerska policija. Vidjeli bi mene da se ne molim i onda kreće ispitivanje.

Znaš što smiješ, a što ne, ali sve ti je to novo i moraš se prilagoditi. Nisam imao nikakvih problema, ali osjećao sam neku nelagodu, shvaćao sam da sam drugačiji od ostalih. No bilo je i sjajnih trenutaka. Osvajanje Lige prvaka, pa prijem kod kralja i princa.

Nevjerojatno je to iskustvo. Nije bilo društvenih mreža i teško je bilo održavati kontakt sa svojima, ali stvarno smo živjeli na visokoj nozi. Uvjeti života su bili izuzetni. Ogromne kuće s bazenom i sa svim ostalim, za 40 kuna si mogao kupiti goriva za voziti do Jordana i natrag, haha. 

Ovo ljeto su saudijski klubovi napravili pravu invaziju na europsko tržište i nisu pitali za cijenu kako bi doveli igrače iz najboljih europskih klubova. Jeste li prije 18 godina, kad ste bili ondje, mogli očekivati da će se dogoditi nešto ovakvo?

Moglo se očekivati. Riječ je o najbogatijoj zemlji na svijetu, koja voli nogomet, jedino im je nedostajalo malo više discipline. Imaju talentirane igrače, a prema najboljim igračima se ponašaju kao da su bogovi. U Al Ittihadu sam igrao s Mohammedom Noorom, koji je njihov najbolji igrač svih vremena.

Tamo je on božanstvo. Tad je godišnje zarađivao 10 milijuna eura, što je danas ekvivalent ugovoru koji je dobio Benzema ovo ljeto. Mnogi se pitaju zbog čega Saudijci ne igraju vani, već samo u domaćoj ligi. Zašto bi išli vani kad nema šanse da će u bilo kojem klubu na svijetu dobiti i približno velik novac koji primaju kod kuće?

Mohammed Noor je na treninge dolazio s tigrom u lancima, svaki dan u novom automobilu, imao je četiri žene. Po talentu je mogao igrati u Europu, možda ne u Realu, ali u nekom dobrom klubu je mogao, ali gdje će on ići? Zašto bi igdje išao? Kući ga tretiraju kao boga, a kako su oni prilično nedisciplinirani, teško bi se prilagodio u kulturu koja mu je strana. Što mu fali tamo?

Pričali smo o punom frižideru. Njima je ne samo frižider pun, njima je kuća puna svega. Bogata su država, istina, ima i tamo siromašnog svijeta, ali većinu čine jako bogati. Zašto bi Noor dolazio u Europu iznova se nekome dokazivati kad je tamo rock'n'roll star?

Fascinantno mi je bilo gledati kako dolazi na treninge s tim tigrovima, Ferrarijima i okružen vojskom zaštitara. Talentirani su, ali jako su svojeglavi, fali im discipline i na terenu i izvan terena. To je ona priča o nekome tko ima sve. Najveće zvijezde su tamo toliko utjecajne da su oni ti koji smjenjuju upravu i trenere.

Kad najboljim igračima nešto nije bilo volji, ajme majko... Imali smo stvarno dobru ekipu. Došao je i čuveni Rambo Petković. Tada je u klubu bio jedan Sergio, Brazilac. Kad sam čuo da je Rambo potpisao, pitao sam ga poznaje li Ramba. Ovaj nije mogao vjerovati. ''Rambo Petković dolazi'', vikao je. Rambo je proglašen za najboljeg stranog igrača u povijesti Brazila.

Kad je stigao, četiri mjeseca nije igrao, ali već na prvom treningu se vidjelo o kakvom se majstoru radi. Stavio je desnom nogom slobodnjak u rašlje. Naivno ja uzeo loptu kako ću šutirati lijevom, a on mi je uzeo loptu, rekao mi da se maknem i lijevom opet uvali u 90. Kad se vratio u Brazil, Fluminenseu je donio naslov nakon puno godina što su bili bez trofeja. Ma, čudo od igrača. 

Ondje ste igrali samo jednu sezonu. Što se točno dogodilo s novcem koji vam nikad nije isplaćen? Negdje sam čitao da je bilo velikih problema da dobijete svoje papire? Tada ste u polušali izjavili da živite u zlatnom kavezu.

Da, nisu me puštali. Bili su mi dužni pet-šest plaća, a predsjednik kluba je živio u Londonu. Kao strancu, bilo mi je nepojmljivo da ne dobijem nekoliko plaća. Tri-četiri plaće bi kasnile, a samo je on imao pravo isplatiti novac. U pitanju je bio ozbiljan novac.

On se u Londonu bavio dijamantima i svako malo je bio tamo. Tek kad bi se vratio, plaće bi sjele. Međutim, to se stalno ponavljalo, a oni bi uvijek namještali da su u plusu i stalno su ti bili dužni. Probao sam preko FIFA-e doći do tog novca, ali bezuspješno.  

Stuttgart me želio i platio im je veliku odštetu, a od mene su tražili da, ako želim svoje papire, moram potpisati izjavu da mi nisu ništa dužni. Što ću, nisam imao izbora i pristao sam na sve samo da odem.

Došli ste u tada moćni Trapattonijev Stuttgart s Timom Hildebrandom, Mariom Gomezom, Fernandom Meirom, Jonom Dahlom Tomassonom, Cacauom, Markusom Babbelom, Danijelom Ljubojom, a kapetan je bio Zvonimir Soldo. Momčad je imala ambiciju za naslov prvaka, ali završili ste tek deveti i na kraju sezone ste se vratili na posudbu u Hajduk. Te ste sezone odigrali samo šest susreta za Švabe. Zašto?

Strašna momčad. S nama je trenirao i Sami Khedira, a kako je bio još mlad, igrao je za B ekipu. Momčad je imala ogroman potencijal, uložilo se puno novca, stvarala se ekipa za Trapattonija, ali u prvih šest mjeseci rezultat nije bio onakav kakav smo svi očekivali. Ne mogu reći da sam bio redovan.

U Bundesligi sam odigrao samo šest utakmica, dok sam u skupini Europa lige igrao često. Nije se bilo lako izboriti za mjesto jer su na svakoj poziciji bila po tri top igrača. Također, imao sam i veliki peh. Ozlijedio sam se u kupu protiv Hoffenheima. Ne mogu reći da sam u Njemačku došao nespreman, ali to što sam izgubio dosta vremena u Arabiji, gdje me nisu puštali, utjecalo je na to da nisam bio u pravom ritmu.

Iz jedne lige u kojoj se trenira gotovo rekreativno upao sam u dril Bundeslige gdje se svaki dan trenira na puno višoj razini. Na toj utakmici mi je pukla zadnja loža. Kako se utakmica lomila, a Trapattoni više nije imao pravo na zamjene, rekao mi je da samo stojim i igram pozicijski do kraja utakmice.

Ruptura je bila velika i brzinski su mi mobilizirali nogu samo da izdržim do kraja. Nisam mogao ni potrčati. Pri kraju susreta bio je korner za nas, a ja sam stajao na nekih 25-30 metara od protivničkog gola. Obrana Hoffenheima je loptu izbila i padala je točno prema meni.

U tom sam trenutku zaboravio za ozljedu. Primio sam loptu na prsa i raspalio u rašlje za pobjedu 3:2. Prošli smo u kupu, idući tjedan smo imali ligašku utakmicu u Bremenu i trebao sam biti u prvih 11, no kako sam nastavio igrati s rupturom, ona se raširila i stvar je postala ozbiljna i morao sam pauzirati dva mjeseca. Na polusezoni je Trapattoni dobio otkaz, a na klupu je sjeo Armin Veh, koji mi je jasno dao do znanja da ne računa na mene i tako sam otišao u Hajduk na posudbu.

Stuttgart je sljedeće sezone osvojio naslov prvaka.

Da, nevjerojatno. Da nisam otišao u Hajduk i da sam ostao tamo, makar samo sjedio na tribinama, dobio bih 300 tisuća maraka nagrade za titulu. Baš nemam sreće, haha. Ta je titula bila totalno neočekivana. Puno je skupih igrača otišlo, u momčad su upali Khedira i još neki mlađi igrači, i na početku sezone se pričalo o borbi za ostanak.

Eto, na kraju je došla titula. Početkom iduće sezone sam se vratio u Stuttgart, prošao sam pripreme, a onda sam raskinuo ugovor i otišao u Belgiju.

Na Kutiji šibica 2006. je, u trenutku dok ste se spremali izvesti penal, na parket uletio  jedan huligan i pokušao vas udariti. Mirko Hrgović ga je srušio, a onda je divljaka odvela policija. Kako danas gledate na tu neugodnu situaciju?

To ne želim komentirati.

 

Nakon pet odigranih kola, Hajduk drži prvo mjesto i u Splitu se nadaju da bi ova sezona napokon mogla biti ona na koju se čeka punih 18 godina. Da vam je netko 2005. rekao da Hajduk više neće osvojiti naslov prvaka, što biste mu rekli?

Da je lud, što drugo? S Hajdukom sam u pet godina osvojio tri titule, dva Kupa i Superkup. Nije onda bila bajna situacija u Hajduku, posebice financijska. Bilo je i puno organizacijskih propusta, ali bilo je dobrih igrača, treniralo se dobro i samim tim rezultat nije patio.

Da, rekao bih mu da je lud. Bar jednom ili dva puta se moglo ubosti nešto. Međutim, Dinamo je u svakom pogledu sve ove godine bio prejak. Igrački i financijski. Kako sam čitao, Dinamo ima veći budžet od Hajduka, Rijeke i Osijeka zajedno. 

U redu, ali tko je kriv za to? Mamić i HNS su puno toga napravili na štetu Hajduka, ali ne može ih se kriviti baš za sve probleme Hajduka, ili može?

Naravno, nisam to ni rekao. Tko je kriv? Što ja znam tko je kriv. Sigurno se u ovih 18 godina napravilo puno pogrešaka u sportskoj politici kluba. Bilo je i promašaja kod dovođenja nekih igrača, no uvijek postoji rizik od promašaja ako se novi igrač kvalitetno ne adaptira.

Čini mi se da je Hajduk ove sezone pogodio s pojačanjima. Dinamo je koliko vidim u svojim unutarnjim problemima, prodali su nekoliko ključnih igrača i dojma sam da je Lukša nanjušio da je sad došao pravi trenutak da Hajduk može biti konkurentan za naslov. Bit će jako zanimljivo gledati i pratiti ovu sezonu. 

U Hajduku ste jedno vrijeme dijelili svlačionicu s ikonskim Hrvatinom Gudeljem. Kakav je lik Gudelj?

Gudelj? Legenda. Jedan od najosebujnijih ljudi koje sam ikad upoznao u životu. Lik kakav se jednom rađa. Živio je u Njemačkoj i igrao je za B momčad Borussije Dortmund. Zaradio je tamo neki novac, recimo 70 tisuća maraka, i kupio je Z3 BMW dvosjed. I sad, kad imaš jedan takav sportski auto, logično je da ćeš uzeti neki obiteljski karavan ili džip.

Ne, luda glava Gudelj je kupio još jedan dvosjed, žuti SRK Mercedes i stavio u njega neku mrcinu od motora, za traktore. Ma, s njim je bilo za pišanje od smijeha. Jednom se nije pojavio pet dana na treningu. Štimac je tada bio sportski direktor. Pet dana se nikome nije javio na mobitel.

Živio je u Podbablju, u Ivanbegovini kod Imotskog. Njega bi Nino Bule, kad bi bio slobodan dan, iz Čapljine kupio i vodio bi ga na trening. I nakon pet dana, evo Gudelja. To je bila tako komična situacija da se teško da prepričati i koliko god bio ljut na njega, kad vidiš onaj spontani osmijeh, odmah te prođe.

Znaš da te laže, ali ne možeš se ljutiti na njega. Štimac je počeo vikati, da kako može tako, da će mu raskinuti ugovor, a ovaj njemu: "Šefe, nisam mogao doći, znate, bolili su me zubovi.'' Ne zubi, nego zubovi.

Kad je on to rekao, i Štimac se počeo smijati. Gudelj bio strastveni lovac, imao je nekoliko lovačkih pasa, neko svoje lovište kod Imotskog i majstor, pravi lik iz bajke, sebi je uzeo za pravo u srcu sezone uzeti pet dana slobodno kako bi išao u lov. 

Kako su mu roditelji živjeli i radili u Njemačkoj, Hrvatin je živio s babom. Bule bi pričao kako je to izgledalo kad bi ga kupio za ići u Split. Gudelj bi bio u lovu, Bule bi došao, a onda bi baba izašla iz kuće i samo bi stavila dva prsta u usta i zazviždala tako jako da bi se Hrvatin odmah pojavio negdje iz šume sa svojih šest pasa i dvije puške i krenuo bi spremati stvari za trening. Fascinantan lik, ali ona dva dvosjeda... Haha.

Najdraži suigrač i najteži protivnik?

Joj, teško pitanje. Tko će na to odgovoriti? U karijeri sam igrao s toliko sjajnih igrača i odličnih ljudi da mi se preteško odlučiti za jednog. Ajde, ako mora biti samo jedan, neka bude Danijel Ljuboja. Najteži? Isto teško, ali reći ću Pavo Crnac.