Najveći talent HNL-a od tate još traži za piće. "Mi smo obična, skromna obitelj"
OTKAKO je istrčao na Maksimir u derbiju protiv Dinama, Stipe Biuk je top tema hrvatskog nogometa. Oni koji su ga te večeri prvi put gledali u čudu su ispitivali gdje je takav igrač bio do sada. Kako je moguće da se Hajduk u najvećem derbiju oslanjao na ideju u igri jednog 19-godišnjaka? Odgovor na to dao nam je i ranije njegov prvi trener Ante Bašić, koji ga je iz Solina prije deset godina doveo u Hajduk. Od tada je Biuk prošao pakao da bi se izborio za svoju priliku.
> Najveća nada Hajduka: S braćom prošao tragediju, ne zanimaju ga auti ni manekenke
U juniorima Hajduka prije dvije sezone nije ga bilo na mapi, ponekad bi ulazio s klupe, iako su svi treneri koji su ga vodili znali i govorili da je riječ o talentu kakav na Poljudu odavno nije viđen. Rano je ostao bez majke, s ocem i dvojicom starije braće. Ništa ga nije pokolebalo, nije se bunio, nije puno pričao. Tako zvuči i danas, skromno, ali odlučno da ostvari sve što je zacrtao.
Nakon derbija s Dinamom, koji je Hajduk glatko izgubio, postalo je jasno da je Biuk jedan od najtalentiranijih igrača cijele lige. Već nakon par poteza na terenu mladi veznjak otkrio je zašto. To je jedan od onih igrača kojima se lopta lijepi za nogu i koji na prvi pogled odskače svojim karakteristikama. Odigrao je tek nekoliko prvoligaških utakmica kada ga je Igor Bišćan pozvao u mladu reprezentaciju za četvrtfinale Eura i bez razmišljanja ga poslao na teren dok je Hrvatska gubila. Biuku je trebalo nekoliko minuta da se dokaže i izbori penal protiv Španjolske, najjače ekipe u generaciji. Danas je najveća zvijezda Hajduka, a prije nekoliko mjeseci klub s Poljuda bio je na pragu da ga izgubi. Nakon što se vratio s Europskog prvenstva, dugo smo razgovarali s njim.
Kako se nosiš s činjenicom da te odjednom svi prepoznaju i hvale? Hoćeš li se promijeniti zbog toga?
Neće me promijeniti. Imam osjećaj da sam se čak i brzo navikao, iako još uvijek možda nisam svjestan svega što se događa. Ali želja mi je da uvijek ostanem isti i da ne izgubim glavu jer je to presudno i za moju igru.
Kako je došlo do tvoje eksplozije, opiši mi kako si ti doživio taj put.
Prebrzo, to je sigurno. Nisam mogao ni zamisliti da ću danas biti u ovoj situaciji i da će me netko zvati zvijezdom Hajduka. Zaigrao sam u Šibeniku u prvenstvenoj utakmici, pa sam nakon toga sljedeće četiri utakmice bio izvan ekipe. Došao je derbi s Dinamom, nije bilo Marka Livaje, a trener Tramezzani je odlučio da ulazim u sastav. Srećom, odigrao sam dobro u derbiju, kao i u posljednjih par utakmica prvenstva. Sve se odigralo stvarno jako brzo, nisam stigao puno razmišljati. Ali sad itekako moram razmišljati o tome da nastavim istim tempom i da zadržim kontinuitet. Ne mislim da će biti lako, ne zavaravam se. Napisi u medijima su jedno, a za mene je važan samo teren i ono što na njemu pokazujem.
Spomenuo si utakmicu protiv Šibenika u kojoj je tvoj prijatelj Marin Ljubičić zabio gol, a ti si slavio jače od njega. Kako si se osjećao u tom trenutku?
Naravno da sam slavio. Bio sam toliko sretan, baš kao da sam ga ja zabio. Za mene je Ljubičićev gol bio toliki pozitivan šok da vam to ne mogu baš opisati riječima, ali očito se na meni vidjelo da sam u šoku kada me to pitate. Malo sam poletio, baš mi je bilo drago.
Odrasli ste skupa, trener Ante Bašić vas je doveo u Hajduk. Kakav odnos imate danas i jesi li svjestan koliko je prvi trener na to ponosan?
Marin je godinu dana nakon mene došao u Hajduk. Imali smo tada devet godina, poznajemo se od malih nogu. Mene je trener Ante Bašić povukao na Poljud iz Solina nakon što smo s 3:0 izgubili utakmicu od dječaka Hajduka. Godinu nakon mene došao je u Hajduk i Marin, a sad već cijelo desetljeće treniramo i odrastamo zajedno. Puno smo toga prošli i logično je da imamo poseban odnos. Odigrali smo jako dobru sezonu u juniorima Hajduka, to nas je još više povezalo i moram reći da je taj odnos sada baš top. Vjerojatno se to vidi i na terenu.
Nisi imao lagan put do prve momčadi Hajduka, iako si već u juniorima pokazao ekstra klasu, vidjeli smo tvoje golove. Zašto je bilo tako teško?
Prije dvije sezone nisam uopće igrao, rijetko sam ulazio. Bilo mi je teško, ali, srećom, to je sada iza mene. Dobio sam pravu priliku tek prošle sezone i mislim da sam to jako dobro odradio u prijelomnom trenutku. Tko zna kako bi bilo da nisam bio dobar, možda sada ne bismo ni razgovarali. Bilo je najbitnije da dobijem šansu i da je ne propustim. Zašto je bilo teško, to ne znam. Možda je tako trebalo biti.
Tko ti je najviše pomogao na tom putu?
Pa velika je uloga predsjednika Lukše Jakobušića i direktora Nikoličiusa. Prije svega želim zahvaliti klubu na prilici da odem s njima na pripreme prve momčadi. Ugovor je došao kao neki logičan slijed, ali meni je sve to izgledalo nerealno. Sve se odjednom poklopilo, od igrača koji nije mogao igrati u juniorima došao sam do ugovora s Hajdukom i prve minutaže. Odjednom sam se našao u prvoj ekipi, a na kraju sezone bio sam stalni član. Što reći nego - vau.
Kada smo tvog trenera Bašića pitali da nam opiše tvoje kvalitete, odbio te usporediti s bilo kojim igračem, ne sviđa mu se kad te zovu Hajdukov Henry i slično. Govorio je o onome što i sami vidimo, da imaš brzinu, eksplozivnost i da ti se lopta lijepi za nogu. Kako bi ti opisao svoju igru?
Želim biti svoj, ali ne znam kako bih opisao način na koji igram. Znam samo da bih volio kompletno napredovati u svakom segmentu. Uzor mi je Marco Reus.
Oni koji te nisu poznavali prije sigurno su te zapamtili u derbiju s Dinamom. Kako ocjenjuješ svoj nastup u utakmici na Maksimiru i jesi li bio svjestan da se Hajduk u njoj najviše oslanjao na tebe i Ljubičića, dva najmlađa člana ekipe?
Nisam tada o tome razmišljao na taj način. Dobio sam šansu da se pokažem u najvećoj utakmici, kod najvećeg rivala, na njihovom terenu. Bio sam potpuno fokusiran na to kako ću odigrati, gorio sam od motivacije. Zaista nisam razmišljao ni o čemu drugom, osim o tome da ih dobijemo i da u tome sudjelujem koliko god mogu. Nažalost, izgubili smo.
Ali tebe su pohvalili svi koji su bili na terenu, kao i oni koji su gledali utakmicu. Najviše te pohvalio, kako smo čuli, kapetan Dinama Ademi. Preko noći si postao zvijezda. Kako si doživio te pohvale?
Čuo sam da je Ademi nakon utakmice rekao da sam odličan i mogu samo zahvaliti na tome. I Gvardiol je bio tamo, dobri smo, znamo se još iz mlađih uzrasta hrvatske reprezentacije, ali nikad nismo igrali skupa. Sve mi je to bilo novo i posebno. Ne znam što bih rekao, želim samo još jednom zahvaliti svima koji su me tu večer gledali i koji su mi dali podršku.
O čemu si razmišljao kada si debitirao za Hajduk u utakmici Kupa protiv Zagreba?
A što reći, to je bio moj san zadnjih deset godina. Debi za Hajduk, bez obzira na to što možda nije riječ o toliko važnoj utakmici, za mene će zauvijek ostati u posebnom sjećanju. Dok sam ulazio u igru, razmišljao sam o tome da moram poginuti na terenu. Kad sam konačno ušao, sve drugo je nestalo, nije bilo nikakvih misli ni straha, jednostavno sam uživao i osjećao sam se drugačije, baš posebno.
Koliko ti znači podrška obitelji? Dvojica braće također su nogometaši, pomažu li savjetima?
Njihova podrška mi je najvažnija stvar u životu i sigurno je da nikada bez toga ne bih uspio, ne samo u nogometu. Čak ne razgovaramo toliko o nogometu.
Tata nam je rekao da je više volio košarku, a sada je stvar drugačija, tvoj uspjeh je sve promijenio.
Da, tata voli košarku i često je znao i zaigrati. Možda nije pratio nogomet, ali sve on to kontrolira, sve što se oko mene događa on drži u nekoj normali. Mi smo jedna najobičnija obitelj, nema tu nekih senzacija.
Otac kaže da bi jako volio da još koju godinu ostaneš kod kuće, u Hajduku, no ponuda i kalkulacija s imenima velikih klubova bit će iz dana u dan. Kako o tome razmišljaš?
Trenutno o tome uopće ne razmišljam. Ne zanimaju me nikakve ponude ni imena klubova. Jedino što me zanima je da Hajduk iduće sezone bude jak, da igramo dobro, borimo se za naslov i osvojimo ga. To bi bilo ispunjenje mog sna.
Smatraš li da Hajduk mora davati više šanse domaćim igračima na putu do ispunjenja tog sna?
Ne bih o tome govorio, to nije pitanje za mene.
Iako navijača nema na tribinama, osjećaš li njihovu podršku, zaustavljaju li te po cesti?
A da, svi me odjednom zaustavljaju, traže sliku, pozdravljaju me.
Sigurno te zaustavljaju i djevojke, posebno nakon što je tvoj tata rekao da ne padaš na manekenke i da mu i dalje prijavljuješ kad uzmeš sto kuna za piće.
Ima svega, tu i tamo. Ali nema brige, ostat ću ja i dalje isti. Nisam neki zahtjevan tip.
Kakve si dojmove donio iz mlade reprezentacije? Kako si reagirao kada je stigao poziv Igora Bišćana za utakmicu četvrtfinala Eura za mlade?
Iskreno, uopće se nisam nadao da bih mogao dobiti poziv. Dogodilo se i osjećao sam se sjajno. Zahvaljujem izborniku Bišćanu jer mi je dao šansu. Osjećaj je bio posebno dobar kada sam došao na pripreme, ekipa je odlična, prihvatili su me sjajno. Pomogao mi je i suigrač iz Hajduka Mario Vušković koji ipak ima nešto više iskustva, ali ja se nisam osjećao kao da sam pao s Marsa, bilo je baš ugodno i prirodno iako sam daleko najmlađi u ekipi. Razmišljao sam o tome hoću li možda dobiti koju minutu u igri. Priznajem, tome sam se nadao, valjda je to normalno, iako nije zvučalo realno. Izbornik me uveo i, hvala Bogu, odigrao sam dobro, izborio sam penal, a Ivanušec ga je zabio. Bio sam presretan, ali nakon utakmice sam bio jako tužan zbog poraza. Došli smo do produžetaka i onda smo primili gol, uf... Velika šteta. Znamo da je Španjolska top ekipa, ali nije me zato manje boljelo. Bili smo baš tužni.
Što vam je Bišćan rekao kada ste ušli u svlačionicu nakon utakmice?
Rekao nam je da je ponosan na nas, kako na rezultat tako i na činjenicu da smo se pokazali kao prava ekipa, bili smo tu jedan za drugoga. Vidio sam u tom trenutku koliko izborniku to znači i bilo mi je malo lakše zbog poraza.
Što je tvoj trenutni cilj?
Trofej s Hajdukom pred punim Poljudom. Želim ostati u Hajduku i to je to. Klub mi je dao povjerenje, a na meni je da se odužim za to. Treba biti pošten u životu.
Jesi li upoznao novog trenera?
Nisam još, no brzo će pripreme pa ćemo vidjeti.
Kakav je bio oproštaj s Tramezzanijem?
Nismo se vidjeli uživo, ali smo se čuli. Zaželjeli smo sreću jedan drugome. Tramezzani će mi ostati u posebnom sjećanju jer ipak sam pod njegovim vodstvom debitirao za Hajduk. Prozvao me Bimbo i sada me svi u klubu tako zovu.
Čeka vas natjecanje u Europi, što očekuješ? Izborili ste se u zadnji čas, je li atmosfera u klubu sada dobra?
To nam je bio cilj nakon sezone koja nije bila baš najbolja. Jedva čekam da krenu pripreme. Vjerujem da možemo izboriti skupinu Konferencijske lige, mislim da svi moramo tako razmišljati kada je Hajduk u pitanju.
Imaš li na kraju poruku za navijače koji te još nisu mogli gledati uživo zbog korone i praznih tribina?
Mogu samo zahvaliti svima na podršci, sve mi je ovo prelijepo. Nadam se da će se navijači što prije vratiti na tribine i da ćemo guštati zajedno u velikom Hajduku.