RADNA skupina Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine koja treba dati stručnu ocjenu konstrukcije Poljuda dobila je početkom lipnja dokumentaciju s detaljnom analizom stadiona. Prvi zaključci očekivali su se već u srpnju. Početak je listopada, a konačan nalaz još nije javno predstavljen. Jasno je da se radi o kompleksnom zadatku, ali što točno osam članova skupine radi već četiri mjeseca da do sada nisu stigli riješiti posao? Bez tog nalaza planirati se ne može ništa.

Dok se nalaz čeka, političari bez (javno dostupne) stručne podloge puštaju svjesne i nesvjesne probne balone u javnosti, razbacujući se pojmovima sanacija, rekonstrukcija i gradnja kao da se ne radi o stotinama milijuna eura, kao da razlike između tih pojmova nisu ogromne i kao da se ne radi o projektu za više generacija. Državi treba čestitati da se napokon bavi problemom nogometne infrastrukture i dobra volja očito postoji, ali dojam ozbiljnosti je narušen.

Radna skupina mjesec i pol dana nije pristupila dokumentaciji

Kako doznajemo, rok za završetak posla radne skupine je više puta pomican. Otprilike mjesec i pol nakon predaje dokumentacije utvrđeno je da skupina još nije bila pristupila linku na kojem su se nalazili detaljni proračuni, mjerenja i računalni modeli konstrukcije koje je izradio profesor Ante Mihanović. Možda su zaboravili šifru?

Također, unatoč opetovanim inicijativama iz Hajduka, radna skupina nije uopće održala sastanak s autorom analize koja je temeljni dokument svega što skupina treba provjeriti, a pojedini elementi krova zatraženi su za dodatna ispitivanja tek 25. rujna. Postoji očit nesrazmjer u percepciji hitnoće zadataka između Hajduka i radne skupine.

Da bi se razumjelo zbog čega sporost posebno smeta klub, potrebno je vratiti se nekoliko mjeseci unatrag i objasniti što se zapravo pokušava utvrditi. Jer ovdje se ne radi samo o pitanju treba li Split jednog dana imati novi stadion. Prije toga treba odgovoriti na znatno konkretnija pitanja, a to su u kakvom je stanju Poljud danas, koliko dugo će biti siguran i što se s tom konstrukcijom može napraviti u godinama koje dolaze?

Autor analize nije uopće pozvan na sastanak

Ministarstvo je u svibnju osnovalo osmočlanu radnu skupinu u kojoj su predstavnici Ministarstva, Hrvatske komore inženjera građevinarstva te građevinskih fakulteta iz Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka. Njezin posao nije odlučiti treba li Splitu novi stadion niti odlučiti o statusu kulturnog dobra, nego utvrditi stvarno stanje armiranobetonske i krovne konstrukcije Poljuda.

Jedan od ključnih materijala koje je trebala pregledati bila je analiza koju je za Hajduk izradila tvrtka Otpornost, predvođena Antom Mihanovićem. On je profesor emeritus splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, sudjelovao je u projektiranju konstrukcije Poljuda, a njegovo stručno područje obuhvaća statiku, dinamiku i stabilnost konstrukcija.

Mihanović se godinama bavi stanjem Poljuda, a ove je godine sa suradnikom Milkom Batinićem održao stručno predavanje upravo o zamoru konstrukcija izazvanom višedesetljetnim djelovanjem vjetra, gdje je dio predavanja bio posvećen stadionu. Upravo je zamor materijala ključan za razumijevanje njegova nalaza.

Stadion može biti siguran danas, a ipak imati veliki dugoročni problem

Zamor nije isto što i korozija, a razlika je važna upravo zbog pitanja što se sa stadionom može napraviti. Korozija je propadanje metala pod djelovanjem okoliša, kod Poljuda prije svega vlage, soli i zraka. Ona postupno "jede" metal i smanjuje presjek elementa.

Ako je takvo oštećenje lokalizirano, stručnjaci mogu izmjeriti koliko je materijala izgubljeno te procijeniti može li se zahvaćeni dio očistiti i zaštititi, ojačati ili zamijeniti. To ne znači da bi sanacija nužno bila jednostavna ili jeftina, osobito ako je korozija raširena, ali problem je drukčije prirode.

Kod zamora, materijal može izvana izgledati znatno očuvanije, a ipak kroz veliki broj ponavljanja opterećenja razvijati sitne pukotine koje s vremenom rastu. Najjednostavniji primjer je most. Jedan prolazak kamiona neće mu napraviti ništa, ali milijuni ciklusa opterećenja kroz desetljeća mogu postupno stvarati i širiti pukotine i pri silama koje pojedinačno nisu dovoljne da izazovu lom.

Kod Poljuda je glavni takav ciklički utjecaj vjetar, posebno bura. Gotovo pola stoljeća udara vjetra iznova opterećuje i rasterećuje elemente krova. Ako je Mihanovićeva procjena točna i problem zaista jest zamor, nije dovoljno pronaći zahrđali ili puknuti element, zamijeniti ga i smatrati problem riješenim.

U tome je i velika važnost zaključka radne skupine. Ako utvrdi da je glavni problem lokalizirana korozija, to može otvoriti prostor za konvencionalniju sanaciju zahvaćenih dijelova. Ako potvrdi ozbiljan zamor konstrukcije, problem postaje dugoročniji. Popravlja se ono što je danas oštećeno, ali konstrukcija zbog istog mehanizma mora ostati pod stalnim nadzorom i s vremenom može zahtijevati nove zahvate. Upravo je to ono što Mihanović naziva "trajnom sanacijom".

Mihanovićev zaključak nije da će se krov sutra srušiti. Prema našim informacijama, dao je mišljenje koje Hajduku omogućava korištenje stadiona u sljedećih 12 mjeseci uz monitoring i određene sigurnosne parametre. Kako doznajemo, jedna od mjera odnosi se na vjetar. Ranija granica u proračunima bila je oko 170 km/h, a u aktualnoj je procjeni iz konzervativnosti spuštena na oko 130.

Ali tih 12 mjeseci nije datum nakon kojeg stadion automatski postaje nesiguran. Ako zamor postoji i napreduje, kritične elemente treba stalno pratiti, ponovno procjenjivati, ojačavati ili mijenjati. Slabljenje jednog dijela konstrukcije mijenja raspodjelu sila na druge dijelove, pa se problem ne rješava jednostavnom zamjenom jednog vijka. Zato Mihanović govori o trajnoj sanaciji.

Kome treba nova rupa bez dna? Maksimir je vrijedna lekcija

Dakle, u opciji "obnove stadiona" Poljud se ne bi jednom obnovio i potom mirno koristio još 30 ili 40 godina, nego bi zahtijevao kontinuirane zahvate i ulaganja. Hrvatska već ima upozorenje koliko dugotrajan život starog stadiona kroz parcijalne rekonstrukcije i stalne zahvate može postati skup. U postojeći Maksimir od 1997. do danas uloženo je više od 120 milijuna eura javnog novca (ne računajući inflaciju), a stadion će se unatoč tome rušiti.

Kome treba još jedna stadionska vreća bez dna za bacanje novca? Zar je stvarno zbog emotivnih žalopojki "struke" (koju se sada s pravom ignorira u Zagrebu nakon cirkusa s Maksimirom) potrebno da se ulupaju silni milijuni eura u nešto što nitko tko se tim objektom koristi ne želi? Što god se napravi, Poljud će se rušiti. Pitanje je samo sada, za 5, 10 ili 20 godina. To je neizbježno.

Jednako je važan još jedan zaključak. Prema našim informacijama, krov se ne može jednostavno skinuti i zamijeniti novim. Konstrukcija, zatezni elementi, kabeli i nosivi dijelovi stadiona čine međusobno povezan statički sustav. Uklanjanje krova mijenja način na koji se sile prenose kroz ostatak objekta. Ako bi se moralo ozbiljno zadirati u krov, to više nije popravak nekoliko elemenata, nego zahvat u nosivi sustav cijelog stadiona. Ne treba posebno razumjeti ove pojmove da bismo došli do zaključka da je to iznimno skupa priča.

Održan je samo jedan sastanak na Poljudu

Vratimo se malo na rad same radne skupine. Završena dokumentacija dostavljena je Gradu Splitu 7. lipnja, nakon čega je proslijeđena radnoj skupini. Prvi i, kako doznajemo, dosad jedini zajednički sastanak predstavnika Hajduka i cijele skupine održan je 26. lipnja na Poljudu.

Predstavnici kluba tada su prenijeli Mihanovićeve zaključke i posebno upozorili na zamor. Dio članova skupine propitivao je može li se dio problema objasniti korozijom, što je legitimno. Upravo je posao neovisne skupine provjeriti njegov nalaz i osporiti ga ako za to postoje argumenti.

Hajduk je zato tražio da se članovi skupine sastanu s Mihanovićem i stručna pitanja postave čovjeku koji je radio proračune umjesto da to pitaju nestručne ljude u klubu. Do tog sastanka dosad nije došlo. Krajem lipnja klubu je komunicirano da bi skupina trebala završiti svoj posao približno 24. srpnja. Taj je rok prošao, nakon čega su se pomicali novi termini.

Sljedeći važan datum je 25. rujna. Kako doznajemo, jedan član radne skupine tada je kontaktirao klub s konkretnim pitanjima o konstrukciji krova. Nakon toga zatraženi su pojedini vijci koji bi mogli biti poslani na dodatna testiranja. Nakon četiri mjeseca analiziranja pristupilo se ključnom problemu.

Takva ispitivanja važna su upravo kod zamora jer način pucanja metalnog elementa može pomoći u utvrđivanju mehanizma njegova otkazivanja. Prema našim informacijama, Hajduk je potrebu ispitivanja takvih elemenata spominjao još u lipnju, a i sam je ranije pokušavao organizirati testiranje pojedinih vijaka.

Ništa od toga samo po sebi ne dokazuje da je skupina posao napravila loše. Moguće je da je redoslijed stručnog postupka zahtijevao upravo takvu dinamiku. Ali pomicanje rokova, kasni pristup detaljnim modelima, izostanak sastanka s autorom analize i traženje dodatnih uzoraka tek krajem rujna ne odaje dojam ozbiljnosti u skladu s važnim zadatkom koji je skupini zadan.

Nitko ne zna koliko bi "rekonstrukcija" koštala

Ovdje tehničko pitanje postaje financijsko. Studija izvodljivosti predstavljena u ožujku procijenila je varijantu rekonstrukcije i proširenja Poljuda na oko 82 milijuna eura, dok je kao najbolju opciju izdvojila rušenje postojećeg i gradnju novog stadiona na istoj lokaciji. Ali tih 82 milijuna eura nije odgovor na pitanje koliko bi koštala rekonstrukcija ako novi nalaz pokaže da je krovni sustav ozbiljno zahvaćen zamorom i da su potrebni znatno veći zahvati.

Ako se mijenjaju pojedini vijci, štapovi i ojačavaju određeni dijelovi, riječ je o jednom projektu. Ako se mora ozbiljno zadirati u krovnu i nosivu konstrukciju, riječ je o neusporedivo većem poslu za koji zasad nema javno predstavljene nove cijene. Prije šest mjeseci nitko o toj opciji uopće nije ni razmišljao upravo zato što je neozbiljna.

Ista studija je u scenariju nastavka života postojećeg Poljuda računala s više od 120 milijuna eura ulaganja u trajnu sanaciju, uz daljnje troškove održavanja. Mihanović je javno govorio i o dodatnim godišnjim ulaganjima reda 1.5 do dva milijuna eura. Zato je zaključak radne skupine toliko važan.

Hajduk želi novi stadion i to ne skriva, pa Mihanovićevu analizu ne treba tretirati kao konačnu istinu samo zato što njezin zaključak klubu odgovara. Skupina može dio njegovih tvrdnji odbaciti, procijeniti da je zamor manje ozbiljan ili potvrditi da Poljud ulazi u režim trajne sanacije. Ali nakon četiri mjeseca čekanja javnost još nema taj odgovor. Što se čeka?