EUROPSKO prvenstvo u rukometu je pred vratima. Trajat će od 15. siječnja do 1. veljače, a hrvatska reprezentacija nastup na Euru otvorit će u skupini sa Švedskom, Nizozemskom i Gruzijom.

Kako bismo najavili nadolazeće prvenstvo, u Intervjuu tjedna ugostili smo Ivana Stevanovića, bivšeg hrvatskog reprezentativnog golmana. Stevanović je ponudio svoje viđenje situacije u momčadi Dagura Sigurdssona, osvrnuo se na protivnike i objasnio zašto smatra da Hrvatska u golmanima ima kvalitetu kakvu nitko na svijetu nema.

Skroman kakav je oduvijek bio, Stevanović ne voli puno pričati o sebi i isticati vlastite uspjehe, ali u razgovoru za Index prisjetio se svojeg specifičnog rukometnog puta. Govorio je o tome kako je "otkriven" tek s 30 godina, dok je za reprezentaciju prvi put na velikom natjecanju debitirao kao 34-godišnjak.

Iako je hrvatski dres obukao kasno te se nije dugo zadržao u reprezentaciji, svojim je karakterom i nezaboravnim obranama vrlo brzo postao miljenik navijača, koji su ga zapamtili pod nadimkom Stivi.

Čime se danas bavite?

Igrom slučaja uključio sam se prvo u rad s vratarima u savezu, tako da sam prvo radio s njima u mlađim dobnim skupinama, odnosno u kadetskim i juniorskim reprezentacijama, a sad uz to radim i u rukometnom klubu Sesvete. Tamo sam trener golmana u prvoj ekipi.

U Sesvetama ste imali dobru europsku sezonu i zamalo izborili prolazak u nokaut fazu Europske lige...

Rekao bih da je za nas sezona bila izvrsna. Naš prvi cilj je da pokušamo biti treći u Hrvatskoj, a zapravo je cijela Europska liga nagrada našim igračima i prilika da mogu pokazati nešto više i samim time napredovati.

Bliži se Europsko prvenstvo. Nakon osvojenog srebra na Svjetskom prvenstvu, očekivanja su narasla. Što Vi očekujete?

Očekivanja su sigurno jako velika. Znam da imamo problema s ozljedama, a uz to smo ostali bez tri igrača koja su obilježila jednu eru. U prvom redu Domagoj Duvnjak, a naravno i Igor Karačić te Ivan Pešić.

Ovo sad je dosta mlađa ekipa, ali vjerujem da imamo kvalitetu jer svi naši igrači igraju u top klubovima. Kao što sam rekao, imamo zdravstvenih problema i bitno je da prvenstvo dočekamo što zdraviji.

Spomenuli ste odlazak starijih igrača. Ova nova generacija je na terenu već možda i pokazala da je spremna preuzeti stvari na sebe, ali koliko će oni nedostajati u svlačionici?

Sigurno će nedostajati, ali kao što sam rekao, naši igrači, a tu mislim na one poput Luke Cindrića i Ivana Martinovića, imaju ozbiljne uloge u svojim klubovima, tako da vjerujem da će uspjeti nadomjestiti liderski dio u svlačionici.

S druge strane, jasno je i da će nedostajati igrači koji su obilježili jednu eru, pa samo Dule je tu bio preko 15 godina...

Kako Vam se čine protivnici Hrvatske na Europskom prvenstvu? Tu su vrlo jaki Šveđani, Nizozemci koje u zadnje u tri utakmice nismo pobijedili. Nema onih lakih utakmica kakvih zna biti na Svjetskom prvenstvu...

Naravno, rukomet je malo specifičan. Europsko prvenstvo uvijek je jače od Svjetskog. Jedini autsajder u našoj grupi je Gruzija. Šveđani su sigurno reprezentacija koja spada u gornji dio, među najbolje ekipe, sigurno su jedan od favorita za medalju.

Što se Nizozemaca tiče, ne bih više rekao ni da su nepoznanica. Imaju igrače u vrhunskim klubovima poput Luca Steinsa i Kaya Smitsa, tako da sigurno protiv njih neće biti lagana utakmica. Smits, doduše, neće igrati, a ozlijeđen im je i prvi golman Bart Ravensbergen, pa su to neke olakotne okolnosti za nas, ali i dalje je to ekipa koja ima dosta igrača u Bundesligi i ima određenu kvalitetu.

U kasnijem dijelu ždrijeba moglo bi se reći da imamo dobro križanje, izbjegli smo Dansku, Francusku, Njemačku, Španjolsku...

I ja mislim da je križanje iz ovog dijela ždrijeba lakše. Naravno, ovisit će tko će tu proći, ali vjerujem da je tu Island u prvoj ruci ekipa od koje se možda najviše očekivalo zadnjih par godina, a nisu ta očekivanja ispunili.

To je ekipa koja ima fantastične pojedince, sigurno za ući u borbu za medalje, ali eto, nisu to pokazali na zadnja dva natjecanja. Nadamo se da neće ni na ovom.

Što se vratara tiče, ove godine na raspolaganju imamo sjajan mladi tandem u vidu Dominika Kuzmanovića i Mateja Mandića, ali kroz prijateljske utakmice nametnuo se i Dino Slavić. Kakva su Vaša očekivanja od golmana?

Već dugo se priča o tome i mislim da nitko na svijetu nema ovakav tandem mladih golmana. Brane u najjačoj ligi na svijetu tako da vjerujem da će oni svoj posao sigurno odraditi.

Postoji i otegotna okolnost da trenutačno brane manje nego što su branili lani, Mandić je promijenio klub i sigurno mu treba neko vrijeme da se privikne, ali vjerujem u njih. Imaju ekstremnu kvalitetu i siguran sam da će to još jednom pokazati.

Što se Slavića tiče, on se izvrsno predstavio u ove dvije utakmice tako da će Dagur imati slatke brige pri izboru golmanskog tandema. Slavića dobro poznajem i jako mi je drago zbog njega. Turnir je dug i jako je bitno da su nam svi golmani na ovakvom nivou. Onda je sve moguće.

Spomenuli ste da Kuzmanović i Mandić nisu kroz sezonu bili u idealnoj formi. Koliki je problem za reprezentaciju i za njih same?

Sigurno je problem jer golmanima je uvijek važna konstanta, ali vjerujem da kod nas reprezentacija nosi nešto sasvim drugo, tako da mislim da neće biti problema s te strane.

Sve glasnije se spominje mogućnost da će Kuzmanović i Mandić postati suigrači u Magdeburgu. Smatrate li da je dobra opcija da su zajedno i u klubu i u reprezentaciji ili bi možda bilo bolje da su svaki u svojem klubu u ulozi prvog golmana?

Mislim da im je u jednu ruku i svejedno, ljepše je da su zajedno u klubu. Tamo je trener golmana Dino Špiranec, također Hrvat, tako da će im i taj dio biti lakši. A oni su na to i naučeni, zajedno su od kadetske reprezentacije i jako se dobro poznaju.

Sigurno je da će im biti lakše i jednome i drugome. Igraš u stranoj zemlji, imaš puno utakmica i siguran sam da će im Magdeburg, koji je sad možda i najbolja ekipa na svijetu, biti dobar izbor i za njih i za klub.

Prisjetit ćemo se i Vaše karijere, kroz koju ste bili poznati po nadimku Stivi. Kako je nastao taj nadimak i tko Vam ga je dao?

Nadimak mi je dao pokojni Zlatko Saračević, moj dobar prijatelj. Kad sam došao u Zagreb, Luka Stepančić imao je sličan nadimak kao ja, pa sam ja postao Stivi i tako je to ostalo do danas. Saračević mi je dao taj nadimak i kasnije ga proširio kroz televizijske prijenose.

Poznata je priča da ste se na veliku scenu probili dosta kasno i tek s 30 godina potpisali za Zagreb, nakon što ste dotad igrali za manje hrvatske klubove, ponajprije za Zamet iz Vaše rodne Rijeke. Kako to da ste ranije ostali neprepoznati?

Ne znam, rekao bih da je možda kvaliteta i igrača i golmana u to vrijeme bila puno veća te da je liga bila puno bolja. Jednostavno je bilo teže isplivati. Bilo je puno dobrih golmana, a ja sam čekao priliku i na kraju mi se moralo poklopiti sto stvari da isplivam.

Kako je izgledao Vaš život u tim godinama prije Zagreba i kako uopće izgleda život jednog hrvatskog rukometaša koji ne igra u najboljim klubovima?

Bila su teška vremena, nije bilo lako. Bilo je tu i mjeseci bez plaće i svakakvih stvari. Ja sam na kraju krajeva prije Zagreba razmišljao zaposliti se u firmi koju je vodila moja mama. To je bilo 50-50, ali put me odveo u Zagreb i sva sreća da je. Ali da su bila teška vremena, bila su.

Upisali ste i fakultet?

Jesam, ali nisam ga nikad završio. Za time danas možda i najviše žalim.

Kako je u konačnici uopće došlo do Vašeg transfera u Zagreb?

Ako se dobro sjećam, tada smo sa Zametom, u teškoj situaciji koju sam već spominjao, bez puno plaća, došli na Final Four kupa. Tamo smo pobijedili favorizirani Nexe i ušli smo u finale sa Zagrebom. U Zagrebu se tada baš mijenjala ekipa, puno igrača je odlazilo i tako je mene zapalo da dođem u Zagreb. Nitko sretniji od mene u tom trenutku.

A trenutak u kojem ste eksplodirali i u kojem Vas je i šira javnost upoznala jest Europsko prvenstvo 2016. godine. Zapravo je malo nedostajalo da na njega ni ne odete jer ste upali kao zamjena za ozlijeđenog Filipa Ivića...

Tako nekako, da. Bio sam na širem popisu, ali više stvari se dogodilo, imao sam dobru formu u klubu i na kraju su me poveli na prvenstvo. Mirko (Alilović) i ja smo išli. Odradili smo dobar turnir, Željko Babić je bio izbornik i vratili smo se kući s broncom.

Babić Vas je prije toga vodio i u Sloveniji, surađivali ste s njim. On je u javnosti ostao upamćen po svojim izjavama, no kako je raditi s njim?

Da, kratko smo surađivali u Sloveniji, a sad u dva navrata u Podravci i Sesvetama. Životni putevi nam se spajaju svako malo. Naravno da ga ljudi percipiraju najviše po izjavama, ali ja mogu reći da je sigurno jedan od naših najboljih trenera. U druge stvari ne bih ulazio.

Specifičan je po svom načinu rada, sličan je španjolskim trenerima, dosta se toga radi prema videu. Jako je dobar za mlade igrače, a ja sam imao sreću da mi bude i trener i suradnik tako da sam od njega naučio puno stvari.

S tog Eura 2016. svi se rado sjećamo utakmice s Poljskom. Možete li se prisjetiti atmosfere u reprezentaciji uoči te utakmice jer se znalo da vam treba čudo za prolazak?

Da, puno stvari se moralo poklopiti. Mi smo u tu utakmicu ušli nekako opušteno, a njima je gorjelo pod nogama. Cijela zemlja je strepila jer je prvenstvo bilo u Poljskoj, 15 tisuća ljudi u dvorani i u tom su trenutku bili favoriti za ući u polufinale. Mi smo krenuli jako dobro, a njima su se ruke "skratile" i onda je nama bilo puno lakše igrati.

Tu ste i Vi odigrali veliku ulogu, posebice briljantnim prvim poluvremenom. Obranili ste pet od prvih šest udaraca, devet obrana na poluvremenu, na kraju 13, a proglašeni ste i igračem utakmice. Kako je bilo doživjeti utakmicu iz te pozicije?

Naravno da mi je bilo drago i da me dosta ljudi veže za tu utakmicu, ali mislim da smo Mirko i ja cijeli turnir odradili jako dobro. I naravno da je to nešto posebno jer nitko nije očekivao takav uspjeh, ali kao sportaš vjeruješ da je sve moguće.

Nakon tog prvenstva je ipak bilo puno kritika na račun Mirka Alilovića, on se tada i oprostio...

Mirko je obilježio jednu eru u našem rukometu. Imao je puno dobrih turnira, ali je u tom trenutku rekao da više neće braniti za reprezentaciju. Kasnije se vratio, bili smo zajedno na još jednom prvenstvu.

Nakon Vaše briljantne utakmice protiv Poljske, mnoge je iznenadilo što ste u polufinale protiv Španjolske krenuli na klupi. Je li i Vas to iznenadilo ili razočarao?

Ne znam, davno je to bilo, ne sjećam se je li me iznenadilo. Ja sam uvijek bio otvoren za sve, u reprezentaciji mi nije bio problem biti ni prvi ni drugi ni treći. Gledao sam na to kao na dio svojeg posla i tako sam odrađivao sve turnire. 

Poljaci su se brzo osvetili, u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Riju. Mislite li da ste tamo mogli ostvariti bolji rezultat?

S obzirom na to da smo na tom olimpijskom turniru pobijedili i Francuze i Dance u grupi, bio sam uvjeren da smo tamo možda čak igrali i najbolji rukomet pod izbornikom Babićem. Ne znam, kako su nam se u Poljskoj neke stvari posložile, tamo nisu. Igrali su bolje, bolje su ušli u utakmicu, ali kroz cijeli turnir mislim da smo bili jako dobri i da smo zaslužili više.

Na idućem Svjetskom prvenstvu izgubili ste u polufinalu od Norveške nakon produžetaka i promašenog sedmerca u zadnjoj sekundi, a zatim i prosuli veliku prednost protiv Slovenije u susretu za treće mjesto. Kakva sjećanja Vas vežu za to prvenstvo?

Opet nismo baš bili najbolji u završnim utakmicama, iako smo dotad igrali jako dobro. Bilo je tu nerealnih faktora, Slovenci su prije utakmice za treće mjesto imali skoro cijeli jedan dan odmora više. Sigurno je to jedan od razloga zašto smo mi pali u zadnjih 15-ak minuta te utakmice. Što se Norveške tiče... Igrali smo dobro, dogodio se na kraju taj penal. Ne može se tu nikome ništa zamjeriti.

Kako je godinu dana kasnije bilo doživjeti domaće prvenstvo?

Jako lijepo. Svaki sportaš sanja prvenstvo kod kuće. Isto vjerujem da smo zaslužili više nego što smo napravili na tom prvenstvu, završili smo peti. Duvnjak nam se ozlijedio u prvom kolu protiv Srbije, kiksali smo protiv Švedske u grupi, a na kraju nam je za polufinale trebala pobjeda protiv Francuza, ali nismo uspjeli.

Iduće veliko natjecanje bilo je vaše posljednje u reprezentaciji. Kako ste se odlučili na oproštaj?

Bilo mi je teško, ali bio sam svjestan da sam tad već imao 36-37 godina. Osam godina sam igrao u Ligi prvaka, svega se skupilo, bilo je i problema s ozljedama pa sam smatrao da više ne trebam nikome uzimati mjesto u reprezentaciji. Dolazili su mlađi od mene i smatrao sam da je moja dionica završila. Dao sam koliko sam mogao u tih par godina i sretan sam što sam bio dio toga.

U inozemstvo ste se otisnuli s 35 godina. Što je prevagnulo da donesete takvu odluku?

Pet godina sam bio u Zagrebu i jednostavno sam smatrao da ako neću otići tada s 35, neću otići nikad. Dosta sam vezan za dom i nije mi bilo lako, ali odlučio sam se za Schaffhausen koji je imao dobar projekt. To je stabilan klub koji je igrao godinama Ligu prvaka.

Nakon dvije godine otišao sam u još ambiciozniju Wislu, proveo još dvije godine u Ligi prvaka. Bio sam zadovoljan i životom i klubovima u inozemstvu. Bila je to još jedna dionica u mojem životu, ali s 39 sam se odlučio umiroviti, da mogu normalno funkcionirati nakon svih ozljeda. Zadovoljan sam sa svime što sam uspio.

Kako Vam je danas raditi kao trener vratara i koliko znači znanje iz igračkih dana?

Naravno da iskustvo i znanje pomažu, ali recimo da su vremena malo drugačija. Pristup prema mlađim golmanima i igračima je specifičan, razlikuje se od onih vremena kad smo mi bili djeca, ali pronašao sam se u tome.

Zadovoljan sam u klubu u kojem radim tako da stvarno ne mogu reći ništa loše. Jednostavno i u tome sam se našao nekako slučajno, ali nadam se da ću i ubuduće nastaviti s ovim poslom.

Vidite li kroz svoj posao još neke golmane koji bi se mogli pridružiti Kuzmanoviću i Mandiću?

Naravno, tu mislim na naše reprezentativce iz mlađih dobnih skupina. Izdvojio bih Tina Hercega, Nikolu Kahlinu, Marka Prpića i Tonija Matoševića. Oni su svi 2004. godište i proveo sam četiri godine s njima, a sada se moramo potruditi da ih kroz mlađe dobne skupine izbacimo još.

Za kraj, možete li složiti najbolju sedmorku od igrača s kojima ste igrali?

Teško mi je to, ali većina će biti igrači iz reprezentacije. Na krilima Manuel Štrlek i Zlatko Horvat. Desni vanjski neka bude Konstantin Igropulo, imao sam sreću da sam igrao s njim u Wisli. Srednji vanjski Domagoj Duvnjak, a lijevi... Neka bude ipak Duvnjak lijevo, a na srednjem Luka Cindrić. Pivot - moj dobri prijatelj Marino Marić.

Golman? S Filipom Ivićem sam dugo bio zajedno i u reprezentaciji i u klubu, bili smo cimeri i s njim sam najviše surađivao te smo i danas u kontaktu. Ali neka ipak bude Mirko Alilović, Ivić se neće ljutiti.