PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992. godine, službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu ćete u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana moći pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjua s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

Danas se prisjećamo jednog od najomiljenijih igrača u povijesti hrvatskog nogometa, posebno među navijačima Hajduka, i njegovog legendarnog poteza u poljudskom derbiju na jesen 1993. godine, kada je Milan Rapaić ušao u igru, uzeo loptu i 10 sekundi kasnije zabio spektakularan gol za pobjedu, a onda se okrenuo prema klupi i tražio zamjenu.

KAD je Toni Kukoč u jednom od svojih prvih nastupa u debitantskoj sezoni u Chicago Bullsima odigrao perfektnu utakmicu, oduševljeni američki novinari su ga na presici usporedili ni manje ni više nego s Michaelom Jordanom, koji se te sezone malo zasitio košarke i odlučio igrati bejzbol.

''Večeras ste odigrali baš kao što bi odigrao Michael Jordan'', rekao je Kukoču jedan novinar, a splitski čarobnjak mu je mirno uzvratio: ''Ne, odigrao sam baš kao Miki Rapaić'', šokirao je Kukoč zbunjene američke novinare, a nedavno je i Indexu objasnio zašto je baš spomenuo Rapaića.

O onome što je Rapaić napravio prije 29 godina i dan danas u Splitu djedovi pričaju unucima 

Ono što je kasnorujanske večeri 1993. na Poljudu napravio Milan Rapaić i danas, 29 godina kasnije, događaj je za antologiju, nešto što stariji prepričavaju mlađima, materijal za usmenu predaju i trenutak koji će zauvijek ostati zapamćen u povijesti hrvatskog nogometa.

Te su večeri derbi u Splitu pred 35 tisuća gledatelja igrali Hajduk i Croatia, kako se voljom državnog poglavara tada zvao klub iz Maksimira. Bila je to fantastična utakmica, na jednoj i na drugoj strani stajali su sve redom majstori nogometa, a poseban začin ionako užarenoj atmosferi u grotlu Poljuda bilo je prvo gostovanje odmetnutog sina Joška Jeličića, koji je tog ljeta u kontroverznom transferu stigao iz Hajduka na Maksimir.

Hajduk je dva puta vodio, Modri su se dva puta vraćali. Bili su poveli ranim golom Mirsada Hibića iz gužve, a Mario Osibov je pogodio vlastitu mrežu za prvo izjednačenje. Dejo Računica je zabio za 2:1 lukavo izvedenim slobodnim udarcem, a u 73. minuti Joško Jeličić, kojem je Poljud žestoko zviždao nakon svakog dodira s loptom, postigao je gol za 2:2.

Bivši ljubimac Torcide u bijesu kako ga je njegov grad dočekao, nakon gola je odjurio prema jugu gdje su bili BBB-i ljubeći grb Croatije. Taj potez mu Split nikad nije oprostio, a i Jeličić je godinama nakon priznao da bi najradije izbrisao taj trenutak da može vratiti vrijeme.

Andrijašević je bio ljut što mora izaći, a samo deset sekundi kasnije bio je u šoku od sreće 

Croatia je imala veliki bod u rukama, a do kraja je ostalo svega deset minuta. ''Umjesto Stipe Andrijaševića u igru ulazi Milan Rapaić'', odluku Ivana Katalinića komentirao je legendarni Boris Mutić. 

''Kad sam vidio da me Katalinić vadi, bio sam bijesan. Nije mi to najbolje sjelo. Vidio sam da dominiramo, da stalno imamo neke kornere i mislio sam da ću ostati u igri zbog skoka i igre glavom. Očekivao sam da će Miki ući, ali ne umjesto mene. Bio sam iznenađen, ali nisam uspio ni sjesti, a Miki je napravio ono.

Koliko je bio u igri prije nego li je zabio tu golčinu? Deset sekundi? Ha, ha, meni se činilo da je sve skupa trajalo barem pet minuta. U jednom trenutku sam bio ljut što moram izaći iz igre, a onda nakon samo par sekundi, u šoku i oduševljenju sam se uhvatio za glavu. Nevjerojatna utakmica, nevjerojatan gol'', rekao nam je Stipe Andrijašević, tadašnji prvotimac Hajduka.

Što se točno dogodilo? Ništa posebno osim što su gledatelji na Poljudu i svi oni koji su imali sreću susret pratiti preko malih ekrana, svjedočili trenutku čiste nogometne genijalnosti jednog od zadnjih pravih nogometnih romantika. 

Rapaić, klinac od tek 20 godina, čim je ušao u igru dobio je loptu negdje oko centra i s njom u nogama je krenuo u nezadrživ prodor. Slomio je Dževada Turkovića, prošao je Joška Jeličića, a onda je s nekih 30 metara ispalio pravu raketu u rašlje Ladićevog gola.

Nakon tog gola su se tresle tribine Poljuda 

Poljud je, baš kao i 10 godina ranije, nakon gola Ljube Radanovića Bugarima, eksplodirao, ''tresle su se tribine'', igrači Hajduka kao i cijela klupa su bili u šoku, neki od njih su se u nevjerici hvatali za glavu, a Dražen Ladić je u očaju klečao na travi i dalje ne vjerujući što mu se upravo dogodilo.

''To je jedna od utakmica koje nikada neću zaboraviti, koje zauvijek ostaju u sjećanju. Tri puta sam odgađao uvođenje Rapaića, jer imali smo tri kornera, pa sam svaki put u igri ostavljao Andrijaševića koji je dobro igrao glavom. Miki je bio ljut što nije igrao, što ga uvodim tek pred kraj susreta. Nakon gola mi je na simpatičan način pokazivao kao 'sad me izvadi'. Miki je prije utakmice imao neku ozljedu i nije bio sasvim spreman, pa sam odlučio da ga je bolje ostaviti za kraj. Ispalo je da sam pogodio'', nedavno se te čarolije prisjetio i tadašnji trener Hajduka Ivan Katalinić.

''Zabio sam taj gol iz bijesa'', pričao je godinama kasnije Rapaić, a jednako kao gol u kolektivnom sjećanju svih navijača Hajduka ostala je i ta gesta Rapaića prema Kataliniću.

Mikijevo Kataliniću ''Ajde, sad me vadi'' postalo je jednako slavno kao i taj gol

''Da, da. To Mikijevo Kati: 'Ajde, sad me vadi, ja sam svoje napravio', ostalo je i danas detalj koji se prepričava jednako kao taj gol. Miki je nakon utakmice bio presretan, baš mu se sve otvorilo. Bila je to večer njegova života. Općenito, tu našu generaciju krasila je fantastična atmosfera i humor. Možda smo baš zbog toga i napravili sjajne rezultate, osvajali naslove i plasirali se u četvrtfinale Lige prvaka iduće sezone. Uz to što smo imali fantastične igrače, imali smo i fenomenalnu atmosferu'', dodao nam je otac Franka Andrijaševića.

No, kako Katalinić, pokazat će se srećom, nije poslušao Rapaića i nije ga izvadio nakon gola, Miki je odlučio još jednom pokazati kakva je igračina. Samo pet minuta kasnije, oduzeo je klizećim startom loptu Turkoviću uz aut-crtu na lijevoj strani, sjurio se do korner linije i ubacio je na drugu stativu te je u trepavicu pogodio Ivicu Mornara koji se samo naklonio za konačnih 4:2 i totalni delirij na Poljudu. 

''Ja sam Bog"

''Ja sam Bog'', navodno je Rapaić nakon utakmice napisao na ploči u svlačionici.

Pretjerano? Možda, ali ne za navijače Hajduka. Za njih je on ono što je za Argentince Maradona. Čovjek veći od igre, majstor zbog kojeg se dolazilo na stadione, igrač koji bi nekim svojim potezima šokirao gledatelje, protivnike, suigrače, trenere, pa čak i samog sebe.

Miki je uvijek igrao na inspiraciju, a odbijao je biti ukalupljen u šablonu i dosadne sustave, koji možda donose rezultat, ali guše zabavu. Da, Miki je bio nogometni zabavljač, čisti individualac, zato i je bio omiljen gdje god je igrao.

Miki Rapaić je bio fantastičan igrač, ostvario je i sjajnu karijeru, ali svatko tko ga je te večeri vidio na djelu, zna da je ta karijera mogla i morala biti veća. No, on nikad nije zažalio zbog odluka koje je donosio. 

Navijači su ga u Perugii obožavali, toliko da su čak i slavili njegov gol Italiji na SP-u 2002. u Japanu i Južnoj Koreji. ''Kada sam dao gol svi su u kafićima u Perugii skakali od oduševljenja. Zvali su me prijatelji, novine su o tome pisale'', pričao je Miki o tom trenutku.

U Feneru je bilo još i luđe. Kakva je ikona postao, najbolje potvrđuje veliki, 50-metarski transparent koji su mu navijači izvjesili na oproštaju. ''Nikad te nećemo zaboraviti'', pisalo je, a nakon samo dvije odigrane sezone (2000.-2002.) u dresu turskog velikana, navijači su ga u nedavnoj anketi izabrali za najomiljenijeg stranca u povijesti kluba.

U Istanbulu se još priča o čaroliji genija iz travnja 2001. 

U Istanbulu se i dan danas Rapaićevo prezime tiska na dresove Fenerbahčea, a djedovi svojim unucima pričaju o ludoj noći 21. travnja 2001. kad je Miki izveo nešto slično onome što je napravio na Poljudu u rujnu 1993.

Fener šest godina nije mogao do naslova prvaka, a jednu od ključnih utakmica u borbi za titulu igrali su kod kuće protiv Gaziantepspora. Gosti su na odmor otišli sa šokantnih 3:0, navijači su bili u očaju, a na poluvremenu se na centru zagrijavao Milan Rapaić. Fener je najprije smanjio golom Reviva, zatim je Rapaić zabio za 2:3, da bi u 73. minuti asistirao Okechukwuu za 3:3. Nevjerojatan preokret, ali to i dalje nije bilo dovoljno.

U istoj minuti kao i na Poljudu, napravio je čudo u Istanbulu

Bod je bio premalo, Feneru je trebala pobjeda. U 80. minuti, istoj onoj kao osam godina ranije na Poljudu, Milan Rapaić je na centru uzeo loptu, slalomom je prošao četiri čuvara, a onda je, vidjevši da je golman malo izašao naprijed, izveo čarobni lob za pobjedu vrijednu naslova prvaka i apsolutni kaos u Istanbulu.

Te su noći navijači Fenerbahčea shvatili ono što su navijači Hajduka znali od 21. rujna 1993. Tko je Milan Rapaić.