IGOR MUSA imao je unikatan nogometni put. Igrao je beka i veznjaka, a seniorski debi imao je protiv osvajača Lige prvaka - Crvene zvezde - na Marakani. Nedugo nakon toga karijeru su mu zaustavili ozljede i rat. Put do vrha domaćeg nogometa morao je tražiti zaobilaznim putem.

Iskusio je ratni HNL, niželigaške terene, putovanja po ratnim zonama i zveckanja oružjem pored terena. Stigao je na Kantridu, gdje je bio jedan od lidera generacije koja je 1999. trebala osvojiti titulu, ali ona joj je oduzeta u korist Tuđmanove Croatije. Ispunio je svoj dječački san i otišao u Hajduk, gdje je uspio osvojiti naslov prvaka. O svemu tome i igračkim okršajima s Lukom Modrićem i Wayneom Rooneyem pričao je u velikom intervjuu za Index. 

U Jajcu ste rođeni slučajno? Odakle je Vaša obitelj?

Da, tamo je bio jedan obiteljski liječnik, pa sam se samo zato rodio u Jajcu 1973. godine. Otac mi je iz Širokog Brijega, a majka iz Bugojna. S tri godine sam došao u Mostar i tamo odrastao. 

Za koga ste navijali kao dijete i kako ste se počeli baviti nogometom? 

Brat Alen i ja smo hajdukovci, a otac Anđelko dinamovac. Hercegovina je podijeljena, tad je čak bilo više dinamovaca, ali brat i ja smo ostali pri Hajduku. Mama je profesorica kemije, a otac je bio inženjer strojarstva koji je igrao za tadašnju Mladost iz Širokog, amaterski uz posao.

U to vrijeme se igralo puno više uličnog nogometa. U njemu se stekne dosta vještina koje po mom mišljenju fale današnjim generacijama mladih. Nakon početaka na ulici pristupio sam omladinskom pogonu Veleža, gdje sam odradio kadetski i juniorski staž. 

Kao kadet sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Sa 17 i pol godina priključen sam prvom timu pod trenerom Franjom Didićem. Debi sam imao na Marakani protiv Crvene zvezde, protiv njihove generacije koja je bila prvak Europe i svijeta.

U toj utakmici je igrao veliki Dejan Savičević. Jeste li možda ulazili u duele s njim? Što Vam je ostalo u pamćenju s debija?

Koliko se sjećam, on nam je dao treći gol. Nisam imao tremu. Tadašnja Marakana je primala 100 tisuća ljudi, ali bila je kiša, pa su se ljudi zavukli u natkrivene dijelove tribina. Izgledalo je prazno, ali i dalje je bilo puno ljudi. Ni inače nisam tremaroš, pa nisam osjećao pritisak.

Baš sam neki dan gledao utakmicu na YouTubeu, u prvom kontaktu s loptom sam napravio bicikl-dribling i centrirao. Za prvu utakmicu u karijeri, sa 17 godina i protiv takvog protivnika - dosta hrabro. Odigrao sam korektno i korektno smo izgubili s 3:1. 

Tko su Vam bili igrački uzori u djetinjstvu? 

Od domaćih igrača uzor su mi bili Aljoša Asanović, koji je s 18-19 igrao za prvu ekipu Hajduka, i Alen Bokšić te Diego Maradona. 

U omladinskom pogonu Veleža ste se susreli s Hasanom Salihamidžićem koji je kasnije uspješno igrao za Bayern i Juventus, a sada je sportski direktor Bayerna. Je li se tada moglo vidjeti koliko dobru karijeru će izgraditi?

Čini mi se da je dvije godine mlađi. Susretali smo se na treninzima i povremeno igrali zajedno. U to vrijeme je bio mršavko, žgoljo, ali odličan tehničar, vidjelo se da znanja ne manjka. Rano je to za neke velike procjene i ne znam kako su ga skautirali, doveli su ga iz Turbine iz Jablanice. Definitivno se vidio talent, a znamo kakvu je karijeru kasnije napravio.

Nakon ranog početka Vaše seniorske karijere unazadile su je ozljede i rat.

Da, najprije je došla ozljeda. Bila je to kup utakmica protiv Borca iz Banje Luke. Vratili su me iz prve ekipe da igram juniorski kup. Ne sjećam se je li bio kup Jugoslavije ili BiH. Dobio sam posjekotinu kramponom na koljenu. Tada su čepovi na kopačkama bili plastični, izlizali bi se i dolje bi provirio šaraf.

Imao sam peh da mi očeše koljeno, dobio sam veliku razderotinu i par mjeseci nisam trenirao. Onda je došao rat, tako da su se uz nogometne vezali i životni problemi. Lutao sam, godinu dana me nije bilo nigdje i na kraju sam završio u Dubrovniku.

Dubrovnik je tada bio prvoligaš u drugoj HNL sezoni 1992./93. Kako je izgledalo igranje u ratnom HNL-u? 

Taman sam napunio 19 godina, a ratni HNL se igrao u jako teškim uvjetima, naročito za klub poput Dubrovnika. Bili smo odsječeni od ostatka Hrvatske i pod paljbom. Prvi dan kad sam došao bila je uzbuna i granatiranje. Srećom, spavao sam kod prijatelja jer je hotel u kojem sam trebao biti zasut granatama. Sutradan smo se pokupili i otišli na pripreme u Orebić.

Nerijetko su nam se treninzi prekidali zbog uzbuna. Kada smo igrali s Osijekom, putovali smo 23 sata. Razni punktovi, na Maslenici nije bilo mostova. Čekalo se trajekt preko Paga. Putuješ cijeli dan i noć, dođeš u Osijek, izgubiš 3:0 i ideš nazad.

Kad stigneš nazad, odmah na trening i tako. To su teške stvari i životno-nogometno iskustvo koje ne bih preporučio, ali kada ih prođeš, dobiješ iskustvo i iz toga izađeš jači i kvalitetniji. Prvo smo igrali 10 utakmica u gostima, a na proljeće, kada se ratna situacija smirila, 10 domaćih. 

Kako je došlo do odlaska u drugoligaški Samobor? 

Odigrao sam sezonu u Dubrovniku pa otišao u Varteks na poziv trenera Branka Ivankovića. Tamo sam trenirao tri mjeseca i iščekivao potpis ugovora. Nisu mi ga ponudili, pa sam otišao kod svog starog trenera Franje Džidića u Samobor. 

Vodili smo borbu za prvu ligu s Marsonijom koja je u to vrijeme bila daleko najbolja drugoligaška ekipa s braćom Mujčin i Veldinom Karićem. Tako je išlo do četvrtog mjeseca, kada se sve raspalo, klub je upao u financijske probleme i napustio sam ga prije kraja sezone, u proljeće devedeset četvrte. 

Kako je došlo do angažmana u Dragovoljcu? 

Kraj sezone je bio blizu i nisam mogao odmah naći klub. Na ljeto se otvorila opcija za Dragovoljac u koji sam došao na probu. Došao sam na utakmicu na Sveticama, gdje se nas tridesetak borilo za mjesto u klubu, i nisam prošao, ali otac mi se znao s jednim članom uprave, pa me preko veze progurao da me povedu na pripreme. Naknadno sam zadovoljio i ispalo je super za mene i klub.

Proveo sam četiri sezone u Dragovoljcu. Prvu sam odigrao kao bek. Ekipi je falio lijevi bek i tadašnji trener Albert Pobor me pitao mogu li ja to igrati. Rekoh: 'Pa kako da ne!' Te sezone sam dogurao do mlade hrvatske reprezentacije. 

Bio sam dešnjak, ali mogao sam se služiti lijevom, izvući na stranu i centrirati. Najjača snaga mi je bio ulazak u sredinu i tako sam dao dosta golova za Dragovoljac i reprezentaciju.

U ekipi je bio i Baka Slišković, kako je bilo imati ga za suigrača? 

Prvo smo bili suigrači, a kasnije me i trenirao. Došao je iz Pescare pred kraj karijere, ali u njemu je još bilo eksplozivnosti, a znanje enormno. Sama njegova pojava je za nas bila dodatni motiv, činio nas je boljim igračima. Njegovi prekidi i slobodnjaci su bili nešto fascinantno, rijetko viđen igrač.

Jednim dodavanjem bi riješio utakmicu. Nije štedio ni na treninzima. Imao je dosta prodoran glas, kada nešto ne bi štimalo na treningu ili utakmici, odmah bi se zaderao. Kad se Baka zadere, ako ne znaš šta ćeš, onda barem ukliži (smijeh). 

Kakav je iz prve ruke bio šef kluba Stjepan Spajić?

Specifičan lik. Imao sam sreću provesti četiri godine uz njega. Mijenjao je raspoloženje kao vrijeme u Engleskoj. Pamtim ga po janjetini nakon utakmica. Jako dobro je vodio klub, s razlogom je prva asocijacija na Hrvatski dragovoljac.

Kako su tada zarađivali igrači Dragovoljca, jeste li mogli lagodno živjeti? 

Tad smo već dobro zarađivali. U ta ratna vremena smo zarađivali bolje nego dosta igrača danas. Sada je država ustrojena, treba platiti poreze, a tada je bilo slobodnije, puno toga je išlo u kuvertama, drugačije se funkcioniralo. Nisu to bile pare da te zbrinu na nekoliko godina, ali dok si igrao, mogao si lagodno živjeti. 

S Dragovoljcem ste iz nižeg ranga ušli u HNL u kojem ste bili čak i treći. Kako je izgledalo igranje niželigaškog nogometa u ratno doba? Je li igra bila gruba?

Pamtim protivnike kao što su Belišće, Orijent, Zadar, Mladost Suhopolje. Solidna liga. Nije bilo naročitih grubosti, izazovnija je bila publika. Hrvatski dragovoljac je bio atraktivan pa bi nas došlo gledati puno ljudi. Svašta ti dobace, nekad odgovoriš, nekad zašutiš. Puno smo igrali u rubno ratnim zonama.

Igrali bismo ligašku utakmicu u subotu pa u nedjelju otišli u Slavoniju. Često smo obilazili prve crte i igrali revijalne utakmice s vojnim ekipama. Dragovoljac je simbolizirao ratnu Hrvatsku i bio prilično vezan uz vojsku. Mislim da smo bili jedni od prvih putnika koji su nakon Bljeska prošli otvorenim autoputom za Slavoniju. Nogomet u to doba je bio specifičan, nije uvijek bilo ugodno, ali tako je bilo u to vrijeme.

Sjećate li se neke naročito napete situacije? 

Sjećam se jednog događaja dok sam igrao u Samoboru. Igrali smo u gostima kod Metalca iz Osijeka i sudac je cijelo vrijeme navlačio za nas. Publika je uletjela na teren, utakmica je prekinuta, nastao je rusvaj, suca su ganjali. 

Dok smo išli iz svlačionice prema autobusu, vidjeli smo jedan žuti Golf iz kojeg su izašla dva momka u gardijskoj uniformi, jedan je izvadio pištolj i krenuo prijetiti, nazivati nas ovako i onako, Zagrepčanima...Tako je to bilo blizu fronte, ti dečki su bili pod stresom, sudjelovali su u ratu, frustracije su se ispoljavale na krivi način. Ja sam im rekao: 'Dečki, nismo mi iz Zagreba (smijeh).' Srećom, dobro je završilo. 

Kako je došlo do odlaska u Rijeku? 

Malo sam se zasitio Dragovoljca, tadašnjem treneru Iliji Lončareviću nisam bio u planovima. Imao sam opciju otići u Slaven Belupo ili Rijeku. S Rijekom sam imao nekih prijateljskih veza i, kada su čuli da sam slobodan, reagirali su i potpisali ugovor sa mnom.

Odlučio sam se za Rijeku iako je sezonu ranije zamalo izbjegla ispadanje iz lige. Bosmanovo pravilo još nije stupilo na snagu pa je Rijeka, iako mi je istekao ugovor u Dragovoljcu, morala platiti 15 tisuća maraka.

Koju poziciju ste igrali u novom klubu? 

Nenad Gračan je bio trener Rijeke. Igrali smo sustav 3-5-2, a ja sam igrao iza dvije špice. U Dragovoljcu sam igrao u sredini u 4-4-2. U Rijeci sam igrao jako dobro. Sjećam se debija u Vinkovcima protiv Cibalije, zabio sam dva gola, prvi odličan iz slobodnjaka. To nam je bila značajna pobjeda jer su nas mnogi osporavali zbog prijašnje Rijekine sezone. 

Kako je bilo igrati na Kantridi?

Bilo je fenomenalno igrati na Kantridi, specifičan stadion. Iz kola u kolo smo imali neočekivano dobre rezultate. Iz kola u kolo je bilo sve više ljudi. U zadnjem kolu protiv Osijeka bilo je 30 tisuća ljudi, doslovno su visjeli sa stijena iznad terena. Obožavao sam dati gol i slaviti ispod Armadine tribine, jako lijep osjećaj. Malo i opasno jer te može svašta pogoditi, ali lijepo. 

Spomenuli ste zadnje kolo protiv Osijeka. Rijeci je trebala pobjeda za titulu, ali pomoćni sudac, koji nakon toga više nije sudio, poništio vam je gol zbog zaleđa u zadnjim minutama i prvak je bila Croatia. Mnogi to smatraju najvećom pljačkom u povijesti lige. Kako ste proživljavali te trenutke? 

Teško je objasniti te emocije. Radost zbog gola pa ti se u sekundi sve uruši, nevjerica i hladan tuš. Popadali smo po terenu i plakali. Svi smo vidjeli da nije offside. Linijski sudac Zoran Krečak je podigao zastavicu čim je centaršut upućen, nikako to nije mogao procijeniti na pravi način. 

Mislite li da je s više državno-nogometne instance postojao direktan naputak da prvak mora biti Croatia? 

U to neću ulaziti, ne znam je li bilo direktne naredbe. Mogu samo reći kako smo mi to doživjeli. Oduzeli su nam nešto veliko. Oštetili su karijere svih nas i doveli nas u problematičnije položaje. Nije isto kada sezonu završite kao prvak ili drugoplasirani pa se pokušavate izboriti za odlazak u bolji klub ili bolje ugovore.

Igrali bismo i Ligu prvaka iduće sezone, ali oduzeto nam je sve, i prilika za ulazak u povijest i neki financijski boljitak. Ta titula bi za Rijeku bila nešto ogromno, kao da sada klub poput Gorice osvoji naslov. 

Jeste li o toj utakmici razgovarali s igračima Osijeka? Kako su je oni vidjeli?

Naravno, svi se poznajemo, sa Stankom Bubalom, koji je zabio gol Osijeka za 0:1, dijelio sam svlačionicu u Hajduku. Tadašnja Croatia im je obećala premije ako nam oduzmu titulu, to je još ok i uobičajeno za ta vremena, ali sudačka strana je podbacila. 

Kako je došlo do prelaska u Hajduk odmah nakon prve sezone na Kantridi? Vjerojatno ste još bili pod ugovorom s Rijekom?

Imao sam ugovor na dvije godine, ali sam si isposlovao jednu posebnu klauzulu. Ugovor sam potpisao s tadašnjim direktorom Tomcem u jednom zagrebačkom hotelu. Sinula mi je ideja pa sam rekao: 'Ajmo staviti da, ako nakon prve godine netko dođe s ponudom od 500 tisuća maraka, to podijelimo, postotak meni, postotak klubu.'

On se slatko nasmijao i rekao: 'Zašto ne, daj Bože da netko toliko ponudi.' Taj iznos je za to vrijeme za igrača Rijeke bio skoro pa nemoguć. Mislim da je Hajduk za mene na kraju dao 750 tisuća zbog nekih prijašnjih dugovanja Rijeci, to je bio najveći transfer kluba sve dok nisu prodali braću Sharbini. Ponovno je ispalo dobro i za mene i za klub.

Kako ste doživjeli dolazak na Poljud i to što ste postali igrač kluba za koji navijate?

Dobio sam poziv Ivice Šurjaka, tadašnjeg direktora Hajduka. Bio sam u Baškoj Vodi na ljetovanju i poslali su auto po mene. Došao sam na Poljud, uveli su me na stražnja vrata jer je sve trebalo biti tajno, ali kad sam potpisao ugovor i spuštao se niz stepenice, dočekalo me stotinjak navijača i novinara. 

Prvi trening na Poljudu mi je izazvao neopisive osjećaje. Gledao sam okolo, pa sebi u noge, pitao se događa li se to stvarno meni. Otac je bio sretniji od mene iako je bio dinamovac. Imao sam kontakte s inozemnim klubovima i Dinamom. Dinamo je bio financijski jači i, da sam čekao njihovu ponudu, sigurno bi bila bolja, ali kada je stigao poziv Hajduka, nisam razmišljao. To je bio moj dječački san.

Kakva ekipa Vas je dočekala? 

Dočekala me odlična ekipa: Leko, Skoko, Pralija, Bubalo, Baturina, Pletikosa, Andrić, Miladin i drugi. Šurjak mi je u pregovorima ukazao na to da ekipa Hajduka ima problem s gostujućim utakmicama i da me doveo jer sam zabijao puno golova na gostovanjima. 

Prije sezone su igrači i uprava pregovarali oko bonusa i premija, a ja sam ponovno dobio ideju. Predložio sam da nam se ukinu premije za remi, a napumpaju premije za pobjede, naročito gostujuće. Stavio sam neku baš masnu cifru. Kada su ljudi iz uprave to vidjeli, rekli su: 'Puno je, ali, ajde, samo vi dobivajte.'

Kad je sezona krenula, u prvih mjesec dana smo pošamarali cijelu konkurenciju, plivali smo u lovi (smijeh). Pričao sam s Borisom Živkovićem i, kad je čuo kakve mi premije imamo, rekao je: 'Pa ja u Leverkusenu nemam toliko!'

U Splitu nije lako biti igrač Hajduka kada rezultati nisu bajni. Kako Vam je tada izgledala svakodnevica? 

Bubalo i ja smo jednom naručili pizze kad nismo igrali baš dobro. Kad je dostavljač vidio tko je naručio, dosta zgađeno je rekao: 'Ne želim od vas ništa!' Bacio je pizze u stan i otišao, dao si je za pravo i da nas malo izvrijeđa jer nije naplatio. Bilo je još takvih situacija. Kriteriji navijača su tada bili još žešći nego danas. 

Bili smo rame uz rame s Dinamom koji je imao odličnu ekipu. Čim si malo ispod njih, bude jako teško, ali kada dobiješ Dinamo, to je onda sve na svijetu, zaborave ti sve loše. Jednom me gospođa na kasi u dućanu maksimalno izvrijeđala.

Imali smo seriju loših rezultata, stavio sam kačket na glavu i otišao do dućana. Tražio sam Slobodnu Dalmaciju, a tamo ja preko cijele naslovnice i neki negativan naslov. Nije me prepoznala i krenula je udarati po Hajduku i po meni, ja sam se složio i rekao: 'Ma, gospođo, veze oni nemaju, a ni ovaj ovdje!' (smijeh)

Iduće sezone osvojili ste titulu s Hajdukom. Titula je potvrđena koje kolo prije kraja, kada ste na Poljudu pobijedili Dinamo uz dva gola Bubala i Vašu golčinu s 30 metara. Ispričajte nam nešto o toj utakmici.  

To je antologijska utakmica, kakve ti se dogode samo kad se neke stvari poklope. Taj moj gol je bio potvrda pobjede i zadnji čavao u lijes Dinama. Otišli smo na dva boda prednosti i sačuvali ih do kraja prvenstva. 

Nekad ti nešto ne prođe i izgubiš zbog par centimetara ili nepravedno kao protiv Osijeka u Rijeci, a nekad sve ispadne dobro kao meni u Splitu. Bubalo je dao dva, drugi je bio remek-djelo, kada je zavaljao Sedloskog i Butinu, i onda taj moj.

Gol Muse pogledajte na 5:35

Titulu sam trebao osvojiti dvije godine prije, ali onda sam je dočekao s Hajdukom, što je bilo još posebnije. Sanjao sam da igram u Hajduku, a kamoli titulu, to je djelovalo kao nešto nestvarno. Još jedna dječačka želja mi je bio gol Dinamu na Poljudu, i to mi se ostvarilo.

Proslavu titule nikad neću zaboraviti, doček na aerodromu, pa put od Trogira do Splita od tri sata, sve krcato ljudima. Pun Poljud pa doček sa sto tisuća ljudi na Rivi sutradan, teško je to opisati. Trajalo je pet dana, nisam se mogao normalno kretati, svuda ludnica. Znamo svi kako Split zna slaviti. Nema puno takvih sredina.

Kako dolazi do transfera u španjolski drugoligaš Xerez?

Hajduk je imao smjenu generacije, meni je bilo 29 godina. Htio sam se okušati vani. Dogodilo se da dospijem u Xerez, ekipu koju je trenirao Bernd Schuster. Veliki igrač, ako se ne varam, jedini koji je igrao za Barcelonu, Real i Atletico. Imao je svoju agenciju preko koje je pratio Sablića pa su zamijetili mene. 

S Hajdukom smo bili na pripremama u Švicarskoj i on je došao na utakmicu protiv Galatasaraya. Bili smo užasni, razbili su nas 3:0, ja sam bio posebno loš. Poslije utakmice sam otišao do njega i odmah rekao da sam bio loš, ali on je uzvratio: 'Ma sve je dobro, pratimo te dvije godine.'

Xerez je klub iz Andaluzije, iz grada Jereza. Klub i grad se pišu različito, ali čitaju isto - Herez. Segunda je jako teška liga, borba za svaki pedalj terena, igra se brzo, ne možeš disati. Ima 22 kluba i taj ritam je težak u ogromnoj zemlji.

U moje dvije sezone nismo uspjeli izboriti Primeru, uvijek nam je bježala za par bodova. Sve u svemu, jedno lijepo iskustvo, Španjolska je prekrasna zemlja. Na jednim pripremama sam igrao protiv Evertona u kojem se tada probijao mladi Wayne Rooney. Dobili smo ih 3:1, što govori koliko su dobre i nezgodne španjolske niželigaške ekipe.

Kako je Rooney djelovao tada, sa 16-17 godina? 

Kao tenk! Brz, eksplozivan, silan. Jako neugodan protivnik. Sjećam se i Gravesena koji je kasnije završio u Realu. Klasan vezni, velika radilica, traži duel, nešto smo se malo i zakačili na terenu.

Jeste li igrali protiv još nekih velikih imena u Španjolskoj?

U Kupu smo izbacili Malagu koja je igrala Europu i u kojoj je bio Leko, onda smo igrali protiv Atletico Madrida protiv kojeg nismo mogli na Vincente Calderonu, gol nam je dao bivši veznjak Milana Albertini. 

Iz Xereza ste otišli u Slaven Belupo? 

Vratio sam se u Belupo koji je bio u jako teškoj situaciji, ako se ne varam, jedan bod u pet kola. Stigao sam na utakmicu protiv Inter Zaprešića u kojoj nisu zapucali na gol. Sjećam se faca ljudi iz Belupa s kojima sam nakon toga sjeo na pregovore. Rekli su: 'Neugodno nam je da ti sada išta nudimo.' Ali ja sam rekao: 'Sve je ok, tu sam.'

Digli smo se u formi i pobijedili osam utakmica u nizu, igrali Intertoto kup. Pobijedili smo Dinamo u Koprivnici s 3:1 i poslali ih u Ligu za ostanak. Imali su dobru ekipu sa Zahorom, Sedloskim, Pranjićem, ali mi smo ih pobijedili dva puta te sezone.

Tko su Vam bili najteži protivnici iz svih Vaših godina u HNL-u?

Mogu izdvojiti Marija Tokića dok sam ja igrao za Rijeku, a on za Dinamo. Bio je baš čvrst i prgav, kao pravi defenzivac. Zatim Igor Bišćan, bio je moćan i protiv njega je bilo teško igrati. Na kraju karijere sam imao priliku osjetiti duele s Lukom Modrićem.

Kako je to izgledalo? 

Uvijek sam se premišljao je li mu bolje stajati bliže ili dalje, ali za njega nije bilo uspješne formule. Ispali se u prvom dodiru s loptom i ostavi te nekoliko koraka iza, tehnika primanja i prvi korak su mu savršeni, mislim najbolji od svih igrača ikada. Vidimo koliko dugo to pokazuje i protiv kakve konkurencije to radi, a sve s lakoćom.

Koji biste period istaknuli kao najsretniji i najbolji u karijeri? 

Kao što sam rekao, titula s Hajdukom je ispunjenje dječačkog i navijačkog sna. Kad bih kao mali gledao derbije s Dinamom, maštao bih da igram te utakmice, a, eto, doživio sam i osvajanje titule. Gol Dinamu i titulu s Hajdukom ne bih mijenjao za godinu dana ugovora s Barcelonom, stvarno tako mislim.