U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Premier liga je danas daleko najjača, najbogatija i najspektakularnija nogometna liga svijeta. Baš kao što je to bila Serie A devedesetih. Sve što vrijedi želi na Otok. No, prije 30 godina to nije bilo tako. Sve dok u nju nije došao Eric Cantona. Luđak, genij, umjetnik, boem, filozof, divljak, ali u prvom redu nogometni majstor i jedan od najvećih lidera koje je svijet nogometa ikad vidio. 

LIGAŠKA utakmica između Manchester Uniteda i Sunderlanda odigrana 21. prosinca 1996. ni po čemu nije trebala biti posebna. Te večeri na Old Traffordu su se susreli branitelj naslova United i Sunderland. Trebala je to biti borba dva neravnopravna protivnika, a nakon 90 minuta igre na Kazalištu snova, pokazat će se da je tako i bilo.

Za megamomčad Alexa Fergusona taj je dvoboj trebao biti tek puko odrađivanje, običan dan u uredu i prilika da se bez puno muke ugrabe tri boda kako bi se United na vrhu što više odmaknuo od prvih pratitelja Newcastlea i Arsenala. Sunderland ionako nije očekivao da će mu se išta dobro dogoditi na mitskom stadionu, a priliku za skupljanje važnih bodova za ostanak u ligi planirao je tražiti na nekom drugom, puno manje zahtjevnom terenu. Na Old Trafford su stigli izginuti što časnije.

Već u prvih 45 minuta susret je bio riješen. Ole Gunnar Solskjaer je zabio prvi, a Eric Cantona s bijele točke i drugi gol za Crvene vragove. Odmah početkom nastavka norveški Ubojica dječjeg lica zabio je i svoj drugi gol, a u 59. minuti Nicky Butt je pogodio za 4:0.

Realno, nikome se više nije igralo po mančesterskoj hladnoći. Domaćin je svoje odradio, gosti se ionako nisu ničemu nadali, a navijači zadovoljni, ali i promrzli, jedva su čekali da sudac Paul Durkin odsvira kraj kako bi nagrnuli u obližnje pubove proslaviti pobjedu i ugrijati se lokalnim pivom.

Podignuti ovratnik, napuhana prsa i traženje naklona svojih podanika

No, ono što se dogodilo deset minuta prije kraja ove na prvu nebitne i bezvezne utakmice, postalo je opće mjesto nogometa devedesetih, simbol Premier lige, a glavni akter tog događaja u samo nekoliko sekundi je zacementirao svoj status čovjeka koji je kao nitko prije ni poslije promijenio danas najbolju ligu svijeta. 

Cantona je primio loptu na centru terena okružen Steveom Agnewom i Paulom Stewartom. Bez problema ih se otresao i krenuo u nezadrživ prodor prema naprijed. Odigrao je pas za Briana McClaira i nastavio trčati. McClair mu je vratio loptu, a Cantona ju je primio na samom rubu kaznenog prostora.

Onda je izveo svoje najprepoznatljivije umjetničko djelo u karijeri. Pogledao je vratara Sunderlanda Lionela Péreza, koji je izašao malo više nego što je trebao i elegantnim dodirom kopačke loptu je u savršenom luku poslao u mjesto gdje se spajaju vratnica i greda, da bi se ona odmah potom ugnijezdila u samom gornjem kutu.

Bio je to prekrasan gol, ali za čitavu ovu priču puno je važnije ono što se potom dogodilo. Cantona, uzvišenog pogleda s podignutim ovratnikom i napuhanim prsima, polako se okretao oko svoje osi lagano podižući ruke i tražeći obožavanje navijača, svojih vjernih podanika.

Old Trafford je gorio, publika je bila u ekstazi, a King Eric, kako mu je bio nadimak, bio je zadovoljan jer je svojim vjernim pristašama još jednom dokazao da je on jedini njihov kralj, a Old Trafford njegovo kraljevstvo. 

Bio je to pravi Eric Cantona, moćan, teatralan, pompozan, dramatičan, silan, ali i genijalan. Ta je sezona bila zadnja Ericova u karijeri premda je tek bio napunio 31 godinu.

Nakon odlaska Stevea Brucea ranije te godine dobio je i službeno kapetansku traku, mada to nije puno mijenjalo na stvari. Eric je bio kapetan Uniteda od prvog dana kad je stupio nogom na zelenu travu Old Trafforda. "Jednostavno je imao tu auru. Od prvog dana kad se pojavio na treningu. Skinuo je odgovornost s nas. Bilo je kao da je rekao: 'Ja sam Eric i ovdje sam da osvojim naslov za vas'", za FourFourTwo je rekao Paul Ince, bivši engleski reprezentativac i Ericov suigrač u Unitedu.

U pet sezona na Old Traffordu osvojio ih je četiri. Prvu već u prvoj sezoni. Ukupno pet u šest sezona provedenih u Engleskoj (uzeo je naslov 1992. s Leedsom). Jedini put da nije bio prvak dogodilo se 1995. kad je bio brutalno kažnjen, a bez njega United je za bod zaostao za Blackburnom. 

Donio je Unitedu prvi naslov nakon 26 godina, a onda još tri u četiri godine  

U svlačionicu Uniteda je donio aroganciju i samodopadnost, a to je bilo baš ono što je kronično nedostajalo posrnulom velikanu. Vjera u sebe. Suigrači su ga od prvog dana hipnotizirano slijedili vjerujući da je on talisman koji može jedini Unitedu donijeti naslov prvaka nakon punih 26 godina.

David Beckham je rekao da je nakon svakoga gola ili dobrog poteza prije slavlja najprije pogledao Erica čekajući znak odobravanja, a i sam Ferguson, koji je kroz čitavu karijeru bio poznat po tome da se hladno i nemilosrdno rješavao čak i najboljih igrača kad bi pomislili da su iznad kluba ili bi mu se na bilo koji način suprotstavili (primjer Davida Beckhama), za Cantonu je imao drugačija pravila. 

"Jednom sam došao na trening u nekoj finoj odjeći. Baš sam bio ponosan, a onda me vidio Ferguson. Bolje da ne kažem što mi je sve izgovorio", pričao je jednom Paul Scholes. "Poslao me kući da se presvučem u klupsku trenirku i naglasio da nešto slično nikad više ne napravim. Posramljen sam ga poslušao.

Idući dan na trening je došao Cantona, sav u bijelom lanenom odijelu i talijanskim cipelama. Samo sam se nasmijao i čekao da se Ferguson izdere na njega. Međutim, šef je pred nama svima zagrlio Erica i održao nam predavanje da se mi seljačine ugledamo u Erica, u njegov stil. Ništa mi nije bilo jasno."

Sramota na Selhurst Parku je digla cijelu Englesku na noge

Možda najbolji primjer međusobne odanosti Fergusona, odnosno Uniteda i Cantone, vidio se nakon ''sramote na Selhurst Parku'', čuvenog događaja poznatog kao "kung-fu utakmica". 

Na stadionu Crystal Palacea 22. siječnja 1995. igrali su domaćin i United, a nakon jednog bezazlenog duela Cantone i Richarda Shawa, sudac je Francuzu pokazao crveni karton. Dok je nervozni Eric odlazio prema tunelu, s tribina su pljuštale uvrede, a u njima je prednjačio Matthew Simmons, kasnije će se dokazati, gorljivi pristaša engleskog pronacističkog pokreta.

Simmons se zaletio s vrha tribine kako bi došao što bliže Ericu i doslovce mu na uho zaurlao: "Ti francusko kopile, odjebi natrag u Francusku!" Cantoni se zamračilo pred očima, napravio je to što je napravio, a reakcija javnosti bila je nemilosrdna. 

Cijela Engleska se digla na noge, nitko nije spominjao šovinističku pozadinu Ericova nasrtaja i Cantona je javno "obješen i raščetvoren". Opći konsenzus je bio da se Cantona ponio kao huligan, da je osramotio igru i da ljudima poput njega nema mjesta u engleskom nogometu.

Primitivni linč i šovinističko iživljavanje nad Cantonom 

Cantona je preko noći prestao biti genij i postao francuski kriminalac kojeg treba prvim brodom vratiti tamo odakle je stigao. Televizijski napadi na Cantonu bili su ogavni i uglavnom nacionalistički, najuglednija engleska pera nisu birala riječi kako bi se što više iživljavala na napadaču Uniteda i sve skupa se pretvorilo u javni linč i primitivno iživljavanje.

Vodstvo Premier lige se držalo ideje: "Mi vas itekako dobro plaćamo da igrate nogomet. Zato ćete nas bespogovorno slušati. Nemate pravo na svoje mišljenje niti na bilo koju reakciju koja se ne uklapa u ono što mi ovdje stvaramo." Ericu, naravno, nije padalo na pamet pokoriti se i zato je trebao platiti. 

Znajući što će se dogoditi, United je interno kaznio Francuza, nadajući se da će zbog toga FA biti milostiv, no to se nije dogodilo. Kazna je bila drakonska. Cantona devet mjeseci nije smio igrati ne samo natjecateljske utakmice već ni prijateljske.

Državno tužiteljstvo je preuzelo slučaj i u prvostupanjskoj presudi osuđen je na kaznu zatvora, dok je nakon žalbe kazna preinačena u rad za opće dobro. Ferguson je na svim ročištima i saslušanjima stalno sjedio uz Erica kao podrška.

Posljedice su izašle iz okvira Engleske. Cantona nije smio igrati ni za reprezentaciju i tadašnji izbornik Aime Jacquet ga je prekrižio s popisa igrača za nadolazeći Euro u Engleskoj. 

Sir Alex i Eric sami protiv cijelog svijeta 

Cantona je u medijima bio etiketiran kao državni neprijatelj, engleska elita je tražila izgon iz zemlje, a jedini tko mu je pružio bezrezervnu podršku bio je Manchester United. Ferguson, klub, suigrači i navijači. "Mi sami protiv cijelog svijeta, to je najveća snaga Uniteda", poručio je Škot. 

Kako nije smio igrati, deprimirani Cantona povukao se u sebe i otišao u Francusku tražeći raskid ugovora. Ferguson je istog trenutka ostavio sve obaveze, momčad, treninge i poletio za Pariz kako bi svoju produženu ruku uvjerio da ostane tamo gdje joj je mjesto.

Inter je tu vidio svoju priliku, ponudio je za to doba vrtoglavih 7.5 milijuna eura, ali Cantonu novac nikad nije previše zanimao. Kad je vidio da ga Ferguson želi premda mu ne može pomoći u borbi s Blackburnom za titulu, kad je shvatio da ga navijači mole da se vrati kući i kad mu je prvi put u životu postalo jasno da je pronašao mjesto kojem stvarno pripada, dao je ruku treneru i zakleo mu se na vječnu vjernost.

Urnebesan skeč Leeja Sharpa najbolji je dokaz ljubavi Škota i Francuza 

Kako i neće, kad ga je Fergie, malo je reći, obožavao. Lee Sharpe, prvotimac Uniteda s te po zlu čuvene utakmice protiv Crystal Palace, godinama kasnije izveo je urnebesan stand-up skeč u kojem je, vjerojatno malo i karikirajući situaciju, na najslikovitiji način opisao kakav je odnos imao Škot prema Francuzu.

''Utakmica je završila 1:1, Blackburn se odvojio na ljestvici, a Ferguson je bio bijesan. Uletio je u svlačionicu i počeo divljati. Šalice i tanjuri sa sendvičima su letjeli po cijeloj prostoriji. Nitko od nas se nije usudio podići glavu. Ne daj bože pogledati u oči šefa kad je u takvom stanju.

Urlao je: 'Jebeni Pallisteru, ne možeš udariti loptu glavom, ne možeš nikoga zaustaviti. Incey, gdje si ti dovraga bio cijelu utakmicu? Sharpey, moja baka jebeno trči brže od tebe. Svi vi ste jebena sramota. Sutra ujutro u devet sati je trening, otpast će vam jebena muda od trčanja. Jebeno šokantno. A ti, Eric... Pa ne možeš ići okolo i raditi takve stvari, sine.'"

Premda je još puno mogao dati nogometu, odlučio je da mu je 1996./97. zadnja sezona jer je bio dovoljno inteligentan i mudar da shvati da više nije isti Eric kakav je bio kad se u studenom 1992. u društvu sir Alexa Fergusona fotografirao na službenom predstavljanju na Old Traffordu.

Sve su jače nadirale mlade snage Generacije 1992., a Eric je svoju dužnost prema voljenom klubu ispunio tako što je od početka nadgledao Giggsa, Scholesa, Beckhama, braću Neville, pazio na njih, bio tu kad je trebalo liječiti neke dječje bolesti i dozvolio im je da stasaju uz najboljeg učitelja kojeg su mogli zamisliti. 

Zašto se umirovio sa svega 31. godinom? Dva su jasna razloga 

Roy Keane se u međuvremenu na terenu nametnuo kao lider i Cantona mu je bez ikakvih problema prepustio žezlo znajući da je sve u životu prolazno, a slava i obožavanje možda i više nego bilo što drugo. 

"Tako sam ponosan što navijači i dalje skandiraju moje ime i skladaju pjesme meni u čast, ali bojim se da će sutra prestati. Bojim se jer volim kad to čujem s tribina. A sve što voliš, bojiš se da ćeš izgubiti", nakon jedne utakmice je rekao Cantona, između redova otkrivši da jedna karijera, neobična, rastrzana ispadima i trenucima čiste umjetnosti, polako, ali sigurno odlazi prema svome kraju.

Zašto nije nastavio karijeru premda je bio u najboljim igračkim godinama? Dva su razloga i usko su povezana. Prvi je da u Engleskoj nije mogao igrati nigdje drugdje osim u Unitedu, sve drugo bi bila izdaja, a smatrao je da na Old Traffordu više nema što ponuditi. Drugi razlog je da vani nije želio jer se jedino u Engleskoj osjećao dobro. Kvaka 22. 

Ludi Francuz je promijenio engleski nogomet i stvorio najjaču ligu svijeta

Cantonu nisu voljeli samo navijači Uniteda. U Erica se postupno zaljubila gotovo cijela nogometna Engleska. Poštivali su ga i navijači najvećih rivala. Shvatili su što je Francuz dolaskom na Otok učinio za engleski nogomet. Bilo je i bit će puno boljih igrača u Premier ligi, ali teško da je itko više napravio za tu ligu od pomaknutog čudaka s brojem sedam na leđima.

Do dolaska Cantone u engleskoj prvoj ligi igrala su samo 32 strana igrača, a svi su uglavnom bili ili isluženi veterani ili nogometaši upitne kvalitete. Eric je širom otvorio vrata za čitav val fenomenalnih zvijezda koje su sredinom devedesetih počele dolaziti u ligu koja se u to vrijeme još oporavljala od hejselovske traume.

Cantona je bio produžena ruka sir Alexu Fergusonu dok je ovaj gradio temelje najmoćnije dinastije u povijesti modernog engleskog nogometa te je odigrao ključnu ulogu u pretvaranju Premier lige u globalni fenomen.

Prije njegove pojave, britanski nogometaši svoje su slobodno vrijeme uglavnom provodili u najbližim pubovima, natječući se u tome tko će isprazniti više krigli piva. Funkcionirali su u čoporu, većina lišena bilo kakve individualnosti. Dolaskom Francuza sve se promijenilo.

Eric je obilazio galerije, muzeje, kazališta, hranio se u najboljim restoranima, umjesto piva, pio je fina francuska vina. Oblačio se drugačije, ponašao se drugačije. Sve što je radio on, počeli su raditi i ostali. Poniženom i osramoćenom engleskom klupskom nogometu udahnuo je novi život, promijenio mu stil, kultivirao ga, dao mu osobnost i njegovim dolaskom povijest Premier lige počela se pisati ispočetka. 

"Godina 1966. bila je zlatna za engleski nogomet. Te se godine rodio Eric Cantona", stajalo je na velikim džambo-plakatima koji su najavljivali Euro u Engleskoj 1996. Za one koji slučajno ne znaju, Engleska je te 1966. osvojila svoj jedini naslov svjetskog prvaka.

Takav je status na Otoku imao Eric the King. Totalno suprotan od onog kod kuće u Francuskoj iz koje je praktički bio otjeran i izopćen.

Eric Cantona je rođen u Marseilleu 24. svibnja 1966. kao sin krojačice i medicinske sestre Eleonore Raurich i slikara Alberta Cantone. Ericova majka je bila Španjolka, a njen je otac u Francusku stigao 1938., ozbiljno ranjen kao pripadnik republikanskih trupa koje su se borile protiv fašističkog režima generala Franca.

Djed po ocu je bio Talijan, koji je u Francusku emigrirao sa Sardinije. Otac Albert bio je vratar lokalnih amaterskih klubova i svoju ljubav prema nogometu prenio ja na tri sina: Jeana-Mariea, Joela i Erica. Najviše očaran nogometom bio je Eric, a njegova strast je narasla do usijanja kad ga je otac odveo na Velodrome kad je imao šest godina. 

Kao dječačić je bio opčinjen Skoblarom i Cruyffom

Atmosfera s jednog od najenergičnijih stadiona u Europi za malog dječaka bila je očaravajuća, a Eric se na prvi pogled zaljubio u dva nogometaša Marseillea - Šveđanina Rogera Magnussona te Josipa Skoblara. Posebno je bio impresioniran hrvatskim strojem za golove, koji je sezonu ranije s nevjerojatna 44 ligaška gola dobio Zlatnu kopačku, nagradu za najboljeg strijelca Europe.

Treći igrač kojeg je Cantona idolizirao bio je Johan Cruyff. Eric je bio na stadionu kad je Ajax gostovao u Marseilleu i oduševio se totalnim nogometom nizozemskog čarobnjaka. 

Mladi Cantona krenuo je u ostvarenje svog sna i registrirao se za lokalni tim, SO Caillolais gdje je, po uzoru na oca, počeo kao vratar. Problem za Erica bio je to što mu je momčad bila toliko dominantna da je protivnike gazila vaterpolskim rezultatima. Stojeći besposleno između vratnica i iz daljine gledajući kako mu suigrači trpaju golove, Eric je bio sve frustriraniji želeći po svaku cijenu pokazati svoj talent.

Ubrzo mu se želja ispunila, dobio je priliku u napadu na turniru omladinskih selekcija u Cannesu. Caillolais je osvojio turnir, a Eric je proglašen najboljim igračem. Malo-pomalo je cijela Francuska pričala o talentiranom mladiću koji ima oko za gol, vrhunsku tehniku i plemenit dodir.

Mudri Guy Roux je prvi shvatio tko je Eric Cantona

Imao je 15 godina kad je dobio poziv renomirane omladinske akademije Auxerrea koju je stvorio i vodio čuveni Guy Roux. Veliki trener jako je dobro znao s Cantonom, koji se u kratko vrijeme prometnuo u jednog od najboljih mladih igrača Francuske i redovitim reprezentativcem u mlađim selekcijama. 

Roux je dozirao Cantonu, nije ga želio prerano gurnuti u prvu momčad i Eric je uglavnom igrao za rezerve. Za prvu ekipu je debitirao u ožujku 1985. protiv ekipe Cournon Le Cendre, grube i čvrste momčadi čiji su igrači na piku imali upravo Cantonu. Eric je izdržao nekoliko nasrtaja, ali u zadnjim trenucima susreta je puknuo i udario protivničkog igrača.

Sudac nije vidio što je Cantona napravio i nije ga isključio, ali su ga protivnički igrači pričekali ispred svlačionice želeći se osvetiti. Cantona nije uzmaknuo, uletio je sam među desetoricu protivnika i udarao je i rukama i nogama, sve dok tučnjavu nije prekinuo Roux.

Već tada se mogla primijetiti neukrotiva i divlja narav mladog nogometaša pa je Roux bio zadovoljan što je Eric dobio poziv u vojsku kad je napunio 18 godina. Smatrao je da će ga to naučiti disciplini. U Francuskoj je tada važilo pravilo da profesionalni nogometaši koji su na odsluženju vojnog roka treniraju preko tjedna u svojoj brigadi, a vikendom mogu dolaziti na utakmice za svoje momčadi.

Cantona je tako svaki vikend igrao za Auxerre, a napredak u disciplini bio je vidljiv. Auxerre je igrao odlično i bio je blizu plasmana u Kup UEFA-e. U zadnjem kolu trebao mu je bod protiv Strasbourga, no na poluvremenu je gubio 1:0. 

U nastavku je Cantona fantastičnim udarcem zabio gol za Europu. Eric je preko noći postao zvijezda i sav taj teret je bio prevelik za tinejdžera. Iduće sezone je pao u formi i Roux ga je poslao na posudbu u Martigues, koji se grčevito borio za očuvanje prvoligaškog statusa.

Nije to Roux napravio slučajno. Tamo je živjela Isabelle, sestra suigrača mu Bernarda Ferrera u koju je Eric bio zaljubljen. Mudri trener ekscentričnog Cantonu poznavao je u dušu i bilo mu je jasno da će mu ovaj povjerenje vratiti na najbolji mogući način.

Ne samo to, Roux je čak dogovorio s Martiguesom da osigura stan za mlade ljubavnike. Sve to je napravio zbog mladića koji je samo 15 puta igrao za prvu momčad Auxerrea. Ohrabren od strane trenera koji ga je cijenio, Cantona je opet napravio malo čudo. Bio je ključan igrač i najbolji strijelac ekipe koja se uspjela spasiti.

Trenuci genijalnosti, a onda pomračenje uma 

Ipak, u kratkom periodu u Martiguesu dokazao je da se njegov vatreni temperament jedno vrijeme možda i može kontrolirati, ali da ga se ne može totalno obuzdati. 

Slično kao i na već opisanoj utakmici protiv Crystal Palacea, na jednoj utakmici Kupa nasrnuo je na gledatelja koji mu je nešto dobacivao s tribina, a po povratku u Auxerre zaradio je tromjesečnu suspenziju nakon što je kung-fu udarcem srušio igrača Nantesa Michela Der Zakariana.

Unatoč povremenim pomračenjima, Cantona je igrao sve bolje, a prava šansa mu se otvorila kad je u ljeto 1985. Auxerre napustio legendarni poljski napadač Andrzej Szarmach. Eric je briljirao iduće sezone i sa 17 golova odveo Auxerre u Kup UEFA-e.

U iduće tri godine igrao je toliko dobro da je 1987. dobio poziv u francusku reprezentaciju, a godinu dana kasnije ostvario mu se san kad ga je kupio njegov Marseille za tadašnji francuski rekord od 22 milijuna francuskih franaka. Kao klinac se na očevim ramenima na Velodromeu divio Skoblaru i Cruyffu, a sad je dobio priliku da ga bodri više od 50 tisuća ljudi iz njegova rodnoga grada.  

"Kad sam bio mali dječak, sve ono o čemu sam sanjao bio je Velodrome. I ta će ljubav zauvijek ostati", rekao je Cantona za L’Equipe 1994. Ljubav je možda ostala, ali Cantoni boravak na Velodromeu nije ostao u lijepom sjećanju. Štoviše, upravo su tada počeli problemi koji su doveli do toga da četiri godine kasnije napusti Francusku kako bi spasio karijeru.

Pred TV kamerama izbornika Francuske nazvao vrećom govana 

Nakon što je saznao da ga izbornik Henri Michel nije odabrao za prijateljsku utakmicu protiv Čehoslovačke, Cantona je pokrenuo tiradu protiv njega rekavši na javnoj televiziji da više neće igrati za Francusku dok je Michel na čelu te da je izbornik "jedan od najnesposobnijih trenera u povijesti svjetskog nogometa" i "vreća govana". Bio je izbačen iz reprezentacije na godinu dana. 

Nekako u to vrijeme se zakačio s navijačima Marseillea nakon što je tijekom prijateljske utakmice protiv moskovskog Torpeda iznerviran dobacivanjem publike napucao loptu među gledatelje. Kontroverzni gazda Bernard Tapie nije imao previše simpatija prema Cantoni, još manje strpljenja za njegove ispade i Eric je poslan na posudbu najprije u Bordeaux, a onda u Montpellier kod Aimea Jacqueta, trenera koji je Francusku 1998. odveo do svjetskog zlata.

Cantona je tu sezonu odigrao više nego korektno, u 33 ligaška nastupa postigao je 10 golova, ali ni u novoj sredini nije mogao bez svojih demona. Suigraču Jean-Claudeu Lemoultou je u lice bacio kopačke i prijetio da će ga pretući do smrti. Kad je za incident čuo predsjednik Montpelliera Loulou Nicollin, istog je trenutka Cantonu izbacio iz momčadi.

Ipak, za ludog Erica su se zauzeli Laurent Blanc i Carlos Valderrama koji su molili predsjednika da ga vrati u ekipu. Nicollin se smilovao, Cantona je bio kažnjen zabranom igranja na samo deset dana, a onda mu se u glavi dogodilo tko zna što pa je u nastavku sezone briljirao i praktički sam doveo Montpellier do naslova u Kupu. Fantastična forma uvjerila je Marseille da ga vrati. Cantona je u početku igrao dobro pod vodstvom trenera Gerarda Gilija i njegovog nasljednika Franza Beckenbauera. 

Donio je Marseilleu prvi naslov nakon 16 godina 

No, predsjednik Marseillea Bernard Tapie nije bio zadovoljan rezultatima pa je Beckenbauera zamijenio Raymondom Goethalsom, čovjekom kojeg Cantona nije mogao vidjeti ni nacrtanog. Premda je igrao vrlo dobro i pomogao Marseilleu da dođe do naslova 1991., prvog nakon 16 godina, Tapie se želio riješiti "tasmanijske nemani", kako je nazivao Erica, i na ljeto te godine prodao ga je Nimesu za 10 milijuna franaka.

Svakom članu disciplinske komisije rekao je da je idiot, a onda se s 25 godina odlučio umiroviti

Cantona je potpisao ugovor na tri godine, a u Nimesu se zadržao svega 16 utakmica. U prosincu 1991. je loptom pogodio suca, bijesan zbog neke njegove odluke. Francuski nogometni savez pozvao ga je na disciplinsko saslušanje i kaznio ga s mjesec dana zabrane igranja. Na prvu, čovjek bi rekao da je recidivist Cantona dobro i prošao, no on nije tako mislio.

''Idiot, idiot, idiot, idiot.'' Cantona je prišao članovima disciplinske komisije i jednom po jednom u lice rekao da su idioti te istog dana donio odluku da mu je dosta nogometa i da se povlači sa samo 25 godina. Ericu je bila puna kapa ljudi koji ga, kako je smatrao, nisu razumjeli.

Premda je bio na neki način lud, odluka da napusti nogomet bila je prilično šokantna. Tadašnji izbornik Francuske Michel Platini ga je molio da se predomisli, a ključnu ulogu u spašavanju Cantone napravio je Platinijev nasljednik na klupi Tricolora Gerard Houllier.

On je prvi nakon Guya Rouxa shvatio kako treba s Ericom. Ukrotiti zvijer nije bilo rješenje. Zaštita, čak i toleriranje u umjerenim količinama, pokazali su se jedinim načinom da se iskoristi spektakularni potencijal Cantone. 

Houllier je shvaćao Erica i Fergusonu je poručio što mora napraviti 

Houllier, u vrijeme incidenta tehnički direktor reprezentacije, godinama je zamišljeno promatrao divlje ispade i magične izvedbe problematičnog genija. Bio je jedan od rijetkih koji je mogao sagledati širu sliku i koji se nije fokusirao samo na tučnjave s navijačima, protivnicima i suigračima, već je shvatio da se iza "tasmanijske nemani" zapravo krije čovjek ekstremnog profesionalizma i nevjerojatnog nogometnog zanosa.

Upravo je to bilo ono što je naglasio Alexu Fergusonu kada se Škot raspitivao o Cantoni 1992. "Zatvori oči i uzmi ga. Jedina stvar na koju morate paziti je menadžment. On je dobar momak koji voli svoj posao i treba mu vjerovati, a ne ulaziti u sukobe s njim." 

Cantona je dugo pričao s Houllierom, a nakon razgovora sa svojim psihologom odlučio je nastaviti karijeru, ali ne u Francuskoj, nego u Engleskoj. Ipak, problematična reputacija koju je sa sobom ponio na Otok u početku mu je stvarala velike probleme.

Sheffield Wednesday je prvi pokazao interes, ali se trener Trevor Francis zapravo plašio divljeg Ericova karaktera i uznemirio se na pomisao da bi u svlačionici mogao dobiti tempiranu bombu za koju nitko sa sigurnošću nije mogao znati kad će eksplodirati i koliko će štete napraviti.

Francis je Cantoni ponudio dvotjednu probu. Znao je da će Eric s gađenjem to odbiti i na taj je način sa sebe otklonio sve potencijalne brige koje bi mu Francuz mogao donijeti. Ni engleski mediji nisu bili presretni kad je Francuz stigao.

Donio je Leedsu prvi naslov nakon 18 godina

Nisu mu vjerovali. Kad je u siječnju 1992. potpisao za Leeds, novinar Daily Mirrora Emlyn Hughes u svojoj kolumni ga je nazvao "drečavim strancem", prije nego što je Cantona odigrao i minutu na engleskim travnjacima. 

Cantona je Hughesa natjerao da "pojede svoju diplomu" već u debiju u dresu Leedsa. Na Elland Roadu je demoliran tada jaki i neugodni Wimbledon 5:1, a Eric je bio daleko najbolji igrač utakmice.

Kemija između navijača i Erica se vidjela na prvu. Francuz se u Leedsu osjećao izvrsno, uživao je igrati na engleskim stadionima, oduševljavali su ga atmosfera i način igre i ponovno je bio onaj Cantona zbog kojeg se isplati doći na stadion.

Leeds je te sezone osvojio naslov prvaka, prvi nakon 18 godina, ispred Uniteda sir Alexa Fergusona, kojem je i šestu godinu na Old Traffordu naslov pobjegao. No, idila nije dugo trajala. Leeds jednostavno nije imao dovoljno širok kadar da bi mogao igrati Europu i biti konkurentan za obranu titule.

Momčad je sve više tonula, a kult Cantone na Elland Roadu je sve brže kopnio. Ključni trenutak koji je označio kraj Ericove avanture u Leedsu dogodio se na utakmici Lige prvaka protiv Rangersa na Ibroxu.

Trener Howard Wilkinson je iz igre izvadio Francuza, a time je u život vratio onog ćudljivog Cantonu u kojem se probudilo nepovjerenje, a samim tim nogomet mu je postao sekundaran. Najprije se durio, a onda je demonstrativno otišao na odmor u Francusku. Kad se vratio, zatražio je transfer u Manchester United, Liverpool ili Arsenal.

Ferguson, kojem je očajnički trebao pravi napadač (u četiri od posljednjih pet utakmica remizirali su bez golova) da složi posljednju slagalicu mozaika koji će nakon skoro 30 godina vratiti naslov na Old Trafford, ozbiljno je razmislio o riječima Gerarda Houlliera i odmah otišao do predsjednika Martina Edwardsa da mu kaže kako hitno treba čovjeka koji će zabijati golove i da želi Cantonu.

Nevjerojatan scenarij i dovođenje ključnog čovjeka za dovršetak procesa sir Alexa 

Upravo dok su Edwards i Ferguson smišljali ideje kako i što, dogodila se nevjerojatna stvar. Zazvonio je telefon, a s druge strane je bio gazda Leedsa Bill Fotherby koji se raspitivao o dostupnosti Unitedova lijevog beka Denisa Irwina. Ne, ovo nije izmišljen detalj kako bi priča dobila filmski scenarij, stvarno se upravo tako dogodilo. 

Edwards je odbio prodati Irca, ali je iskoristio poziv kako bi se raspitao o eventualnoj mogućnosti dolaska Cantone u Manchester. Fotherby je nevoljko priznao da je Ericov odnos s Wilkinsonom pretrpio fatalne turbulencije i da bi Francuz mogao biti dostupan.

Ferguson je napustio Edwardsov ured, a čim je sjeo u automobil, nazvao ga je gazda i rekao mu kako je Eric Cantona novi igrač Uniteda. To je bilo to. Francuz je došao kako bi bio odlučujući faktor u dovršetku procesa stvaranja najvećeg kluba na svijetu koji je Škot započeo 1986. 

Osam mjeseci nakon što je zabio gol Sunderlandu i nešto manje od tri mjeseca otkako se i službeno umirovio, Eric Cantona je primio pismo. Prekrasno i dirljivo pismo. Napisao ga je Alex Ferguson. Iz dugačkog pisma dovoljno je izdvojiti segment koji savršeno objašnjava kako je jedino sir Alex uspio ukrotiti divlji duh Cantone i posljedično stvoriti najbolju momčad svijeta.

"Osjećao sam da bih ti trebao pisati u znak poštovanja koje gajim prema tebi. Kad smo počeli pripreme, čekao sam da se pojaviš kao i inače, ali mislim da je to bila samo nada, ne realnost. Kad smo se sreli u Mottramu, vidio sam u tvojim očima da je tvoje vrijeme u Manchester Unitedu završilo.

Iako, još uvijek osjećam da si trebao poslušati i savjet svog oca i moj i uzeti godišnji odmor prije donošenja tako važne odluke. Nadam se da ću jednom opet otkriti mladog Cantonu. To je moj san. Dok završavam ovo pismo, nadam se da ćemo uskoro popričati, popiti piće ili pojesti zajednički obrok. Znam da ti je klub pisao o predstojećoj večeri i nadam se da ćeš uspjeti doći, ali to nije najvažnija stvar.

Za mene je najvažnije da te podsjetim koliko si dobar igrač bio za Manchester United i koliko sam ti zahvalan na službi koju si mi dao. Nikada to neću zaboraviti i nadam se da nećeš ni ti. Ovdje si uvijek dobrodošao i ako samo neočekivano navratiš na šalicu čaja, bez fanfara, samo na prijateljski razgovor, to bi mi značilo više od svega.

Eric, znaš gdje sam ako me trebaš i sad kad više nisi jedan od mojih igrača, nadam se da znaš da imaš prijatelja. Sretno i Bog te blagoslovio. Iskreno tvoj, Alex Ferguson", napisao je Škot prije 26 godina. 

To je bilo sve što je Eric Cantona, dječačić koji se sjedeći na očevim leđima na Velodromeu divio Josipu Skoblaru i Johanu Cruyffu, ikada želio. Neupitnu i nepokolebljivu uzajamnu odanost i poštovanje.