TALIJAN Gianluca Vialli, koji je danas preminuo u dobi od 58 godina, bio je nogometna pop zvijezda. Talijanski nogomet tuguje nakon smrti svog kralja lavova. Ako bismo željeli rezimirati Viallijevu karijeru, mogli bismo to učiniti onim srdačnim zagrljajem nakon pobjede u finalu Europskog prvenstva 2021. U tom zagrljaju s talijanskim izbornikom Robertom Mancinijem bilo je ljubavi i prijateljstva između dva brata različitih majki koji su zajedno proživjeli veliki dio svojih života, piše Daily Mail.

Gianluca - jedan od rijetkih ljudi u vrhunskom nogometu koji je imao ulogu igrača-trenera tijekom mandata u Chelseaju - navodno je znao biti prgavi snob, ali istodobno pun srca i emocija. Njegova najveća odlika bila je to što je unatoč bolovima svima pokazivao svoje lice, izazivajući dostojanstvo i poštovanje jer bolest od koje je bolovao nije nešto čega se treba sramiti. Vialli ne bi želio suze na svom sprovodu i bio bi ljutit kad bi ih vidio kako klize niz obraze obožavatelja.

Osvojio je srca svih velikana s kojima je igrao

Uvijek je bio nasmijan, uvijek je skrivao bol i melankoliju zbog raka gušterače od kojeg je bolovao jer za njega je život bio neprekidni ples između nogometne utakmice i večere. Njegov prošlogodišnji govor o borbi s rakom savršeno je sažeo tu osobinu:

"Bio sam igrač i snažan čovjek, ali i krhak. Mislim da sam imao uvid u svoju osobnost. Tu sam sa svojim manama, strahovima i željom da učinim nešto važno. Ne vodim bitku s rakom jer mislim da je ne bih mogao dobiti, on je puno jači protivnik. Rak je neželjeni suputnik, ali tu nema pomoći. Pošao je sa mnom na putovanje i ja moram dalje, putovati pognute glave, nikad ne odustati, nadajući se da će se jednog dana ovaj neželjeni gost umoriti i pustiti me da živim mirno još puno godina jer još puno toga želim učiniti."

Volio je šale i volio se smijati, kao kad je na treningu talijanske reprezentacije sakrio komad mekog sira u rupčić Arriga Sacchija, smijući se bijesu svog izbornika. Nekadašnja talijanska nogometna zvijezda nadilazi generacije - natjerao je mlade i stare da se zaljube, stvorio je jedinstvo tamo gdje je prije bila podjela, uspijevajući spojiti sve svojim blistavim očima i prekrasnim osmijehom.

Vialli je tijekom svoje karijere igrao s nekim od najvećih igrača svih vremena. Od Baggia do Del Piera, od Desaillyja do Cire Ferrare, od Mihajlovića do Peruzzija, od Vierchowoda do Cereza, i svakome od njih dao je dio svog veselog i strastvenog svijeta, svog brzog i uzbudljivog načina života, ušavši u njihova srca.

Vialli je bio krotitelj emocija koji se znao nositi s problemima i ljudima i koji je znao pogledati raku u lice, smijati se i plakati s njim. Njegovo naslijeđe nije samo sportsko nego i duhovno jer je prigrlio bolest, jednostavno pokušavajući učiniti sve što je mogao dok je patio. Vrlo brzo je shvatio da se ne može boriti protiv toga, već da mora naučiti živjeti s tim što je duže moguće.

Ošišao se zbog suigrača, gol slavio s malim skupljačem lopti

Vialli je bio toliko inteligentan čovjek da je razumio kako se borba na terenu mora voditi za pobjedu, ali izvan travnjaka bilo je dovoljno imati strpljenja i puno pažnje u rješavanju problema. Deset posto života čine nepredvidivi događaji, preostalih 90 posto je teretana u kojoj se naučite nositi s neugodnim događajima.

Vialli se odlučio ošišati iz poštovanja i ljubavi prema svom suigraču Andreji Fortunatu, koji je obolio od leukemije dok su obojica igrali za Juventus. Bio je to Vialli - čovjek od malo riječi, ali vrlo značajnih i dubokih gesta.

Kad je Juventus osvajao Scudetto broj 23, uz njegovu vrhunsku igru na stadionu Delle Alpi u pobjedi 4:0 protiv Parme, nakon jednog pogotka potrčao je u zagrljaj malom skupljaču lopti koji mu je prišao kako bi proslavili zajedno.

Vialli je bio devetka s plućima osmice i inteligencijom desetke. Nekadašnja zvijezda Juventusa bio je Talijan vrijedan slave, a to je pokazao diljem svijeta. Njegova elegancija i izvrstan restoran sa sjedištem u Londonu odražavali su Viallijev karakter, koji je prije svega bio primjer ljubavi i discipline.

Bio je seks-simbol

Kao dječak volio se igrati modnim bojama i stilovima. U Italiji je među prvim nogometašima postao seks-simbol s naušnicom i obojenom plavom kosom dok je igrao za Sampdoriju. Sve su ga djevojke voljele jer je bio protiv konformizma. Nakon pobjeda s Juventusom volio je pozvati svoje suigrače u svoju kuću i popušiti koju cigaretu uz karaoke. Bio je zvijezda, ali je sjao više od svih drugih zvijezda na nebu, a pritom nikad nije izazvao zavist.

Vialli je ostvario sve ciljeve kao nogometaš i kao čovjek. S Juventusom je osvojio sve i uživao u iskustvu igranja u inozemstvu. Oženio se Cathryn White Cooper 2003. godine i imao prekrasne kćeri, pobjeđivao je i gubio, ali je uvijek tvrdio da je naučio nešto novo kako bi obogatio svoje iskustvo.

Njegovu posljednju želju iznevjerili su tragični događaji njegove bolesti. Vialli se želio vratiti u svijet nogometa i sanjao je o vođenju projekta Sampdorije, jedne od momčadi koju je, uz Juventus i Chelsea, najviše volio, no prilike mu to nisu dopustile.

Želio je postati nasljednikom povijesnog predsjednika Mantovanija na čelu kluba koji je uvijek definirao kao važan dio svoje obitelji. Sada trebamo odati počast njegovoj ljubavnoj priči s nogometom, moramo se okupiti oko njegove prekrasne obitelji i sjetiti ga se svaki dan, trčati i raditi za njega.
Ne pitajući ni za čije dopuštenje, Vialli je širio prekrasnu poruku ljubavi i razumijevanja prema životu.