Otkako je prije dvije godine i tri mjeseca funkciji Dinamovog sportskog direktora dodao onu trenera i tako postao "menadžer engleskog tipa", Mamić srednji natjerao je brata da konačno ne mijenja trenere dva puta godišnje, a obitelj Mamić spomenutom Zokijevom integracijom djelatnosti i formalno je prisvojila klub, odnosno njegove glavne poluge.

 

I dok su mu prve dvije samostalne sezone na klupi (na kojoj je ranije bio tutor Dinamovim trenerima) obilježene neuspjesima pri pokušaju hvatanja skupine Lige prvaka, te sramoćenjima bez utjehe u utješnoj Europa Ligi, Mamić je u isto vrijeme nastavio Dinamovu vladavinu hrvatskim nogometom, jer u međuvremenu je uzeo dva naslova prvaka i kup, pri čemu su ga pretprošle sezone Rijeka i Kek spriječili da do sada ima dvije duple krune kao trener Dinama.

 

Prošle sezone, u kojoj je osvojio prvenstvo i kup, Zoran Mamić ušao je u povijest kao prvi trener koji je sezonu HNL završio bez poraza, a niz nepobjedivosti protegao se na čak 36 utakmica.

 

Aktualna sezona također je Mamiću počela trijumfalno; Dinamo je brzo zauzeo vrh HNL-a, a zahvaljujući Dinamovom statusu nositelja i ždrijebu pretkola koji je Dinamu donosio protivnike kao po željama, Mamić se konačno dočepao skupine LP, gdje je u prvom kolu došao i do prve Dinamove pobjede u natjecanju od 1999. i to protiv slavnog Arsenala. Naravno, zato što je Wenger podcijenio suparnika i na Maksimir došao s rezervnom momčadi, a ne zato što je Mamić postao bolji trener nego što je ranije bio i o čijim smo limitima i pogrešnim odlukama više puta pisali, a najiscrpnije nakon prve i zatim druge utakmice pretkola LP protiv Moldea ovog ljeta.

 

Nakon toga, Dinamo trenera koji nikad nije na dvije utakmice zaredom izveo istu momčad, vratio se lošim starim navikama, ali ne samo u LP, gdje je nanizao četiri poraza i kolo prije kraja ostao bez šanse za osvajanjem trećeg mjesta, nego i u HNL-u, gdje je porazima od Rijeke, prvim nakon 533 dana nepobjedivosti, te od Splita, prepustio vrh Rijeci, da bi se nakon što su Riječani kiksali protiv klubova s dna, Dinamo na prvo mjesto vratio recentnom pobjedom protiv Hajduka, ali kada već govorimo o "trenerskim rukopisima", Mamićev nije omogućio Dinamu da barem jednom od tri ovosezonske utakmice nadigra najvećeg rivala, iako ima puno bolje igrače od Hajduka. 

 

 

Matjaža Keka ugledni Four Four Two svrstao je među tri najbolja europska trenera u studenom, nakon što je upravo u tom mjesecu Rijekin trener izbio na prvom mjesto hrvatskog prvenstva, u kojem je bez poraza od početka, točnije već 19 utakmica.

 

Ako do 27. veljače iduće godine ne ode iz Rijeke, Kek će napuniti tri godine kako je u tom klubu, ali i da danas napusti Kantridu i Rujevicu, kao i Mamić ističe se dugotrajnošću nesvojstvenoj trenerima na ovim prostorima. Slovenac je veliko osvježenje u hrvatskom nogometu i o njegovim manama i puno brojnijim vrlinama već smo detaljno pisali.

 

U dvije godine i devet mjeseci od Rijeke je, koju je preuzeo na 5. mjestu i s 11 bodova iza vodećeg Dinama, napravio "regionalnu silu". Naravno, koliko god Kek bio dobar trener, toga ne bi bilo bez mecena Volpija i Miškovića, odnosno milijuna uloženih u klub.

 

Međutim, kolodvorski model fluktuacije igrača u Rijeci je noćna mora za svakog trenera, ali i najbolji test njihovih vještina prilagodbe i izvlačenja maksimuma u takvim, nepovoljnim okolnostima za rad na sustavnom građenju i standardizaciji momčadi, jer Kek nikad ne zna kojeg ključnog igrača neće sutradan zateći u svlačionici, izvjesno je tek da mu u svakom prijelaznom roku najbolji ljudi odlaze, a on u njihove kopačke mora ubaciti nove, u pravilu nedokazane ili manje kvalitete od prethodnika.

 

Osim dugovječnosti, sa Zoranom Mamićem dijeli i sklonost pobjedničkim ili serijama bez poraza. Spomenuli smo aktualni niz, a prošlu sezonu otvorio je sa 16 pobjeda. Kako vidimo, Kek itekako uspješno balansira između loših i dobrih strana vođenja kluba isključivo kao tvrtke, bez ikakvih sentimenata prema zaslužnima ili emocijama.

 

 

Damir Burić zvani Šolta, preuzeo je Hajduk prije pola godine, dakle na klupi hrvatskog velikana je najkraće od konkurenata na vrhu HNL-a i u ovoj anketi. Od početka se vidio napredak nejake momčadi pod njegovim vodstvom, posebno ako uzmemo u obzir u kakvom je stanju bila u drugom dijelu prošle sezone, kada je Hajduk u četiri mjeseca pet puta mijenjao trenera.

 

Buriću je nakon desetljeća asistiranja u prvoj i drugoj Bundesligi, Hajduk prvi samostalni trenerski posao. U okolnostima u kojima radi, a to je najmanji budžet (posebno za pojačanja) od svih konkurenta i najmanje kvalitetna momčad s najviše limitiranih ili nedovoljno kvalitetnih igrača, ostvaruje dobar posao i rezultat.

 

Ali, činjenica je kako je Burić ove sezone izgubio sve ključne utakmice - u play offu Europa Lige od češkog Slovana, zatim od Rijeke, kada se pobjedom mogao odlijepiti na prvom mjestu, te konačno, od Dinama za vikend na Maksimiru, pa se s liderske, vratio na realnu, treću poziciju. Posebno treba naglasiti kako su neuspjesi od Slovana i Rijeke bili na punom Poljudu, u trenucima kada je navijačka euforija bila na vrhuncu, a Hajduk na pragu senzacionalnih uspjeha.

 

Međutim, igrači, ali i Burić, nisu prošli najteže ispite na domaćem terenu i tako dokazali da pucaju pod teretom velikih očekivanja, rezultata i postignuća koja su im bili nadohvat ruke. Ovdje se to posebno odnosi na Burića, kojeg su u oba spomenuta poljudska poraza nadmudrile kolege s druge strane.

 

Premda je glupo slaviti poraze, Hajdukov posljednji, kod Dinama, pokazao je da se Burić i njegova momčad ipak uče na vlastitim greškama i u hodu, jer pobjeda gostiju ne bi bila nezaslužena s obzirom što su pokazali. Problem Hajduka, a samim tim i Burića, je realizacija i nedostatak golgetera, što se vidjelo i protiv Dinama. Za to trener nije kriv, ali je recimo za loše i u pogrešno vrijeme napravljene zamjene.