ŽELJKO OBRADOVIĆ je sinonim za košarku. Karijera ovog 61-godišnjeg Čačanina je nestvarna. U 30 godina koliko se bavi trenerskim poslom čak 17 puta je vodio svoje momčadi na Final Four, a bio je rekordnih devet puta prvak Europe s pet različitih klubova iz četiriju različitih država (Panathinaikos četiri puta, Partizan, Juventud, Real i Fenerbahče). Ima dva Saporta kupa i tko zna još koliko nacionalnih titula.

To su samo najveći klupski trofeji. Kao pomoćnik Dude Ivkovića s reprezentacijom Savezne Republike Jugoslavije uzeo je europsko zlato u Ateni 1995., a već godinu dana kasnije, na Igrama u Atlanti osvojio je olimpijsko srebro u finalu izgubivši od Dream Teama.

Žetvu medalja s reprezentacijom nastavio je u Sevilli, u kojoj je opet uzeo europsko zlato, a 1998. na SP-u postao je jedini čovjek u povijesti košarke koji je uspio i kao igrač i kao trener doći do svjetske titule. Zadnji veliki rezultat s reprezentacijom bila je bronca na Eurobasketu 1999. u Francuskoj.

Najtrofejniji europski trener svih vremena

Kao igrač bio je sjajan. Šuter starog kova, hakler odgojen na valu košarkaške euforije nakon osvajanja svjetskog zlata u Ljubljani i stasanjem prve zlatne generacije jugoslavenske košarke koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća harala europskom košarkom.

Bio je fenomenalan košgeter (zato i nosi nadimak Žoc, skraćenica od Željko Obradović ''Cepač'' (mrežica)), ali još za vrijeme igračke karijere shvatio je da mu je budućnost na klupi. Trenerski posao je učio od najboljih. Upijao je savjete Ace Nikolića, Kreše Ćosića i Dude Ivkovića, a još za vrijeme igračke karijere, suigrači su kod njega dolazili kad im nešto nije bilo jasno.

Premda je imao brojne ponude, Obradović se vratio u svoj Partizan gdje danas uživa prenoseći svoje neiscrpno košarkaško znanje klincima. S Obradovićem smo sjeli na parket dvorane Aleksandar Nikolić, bivšeg Pionira, na mjestu gdje je prije više od 30 godina počeo pisati povijest košarke i u skoro sat i pol razgovora prošli smo najzanimljivije dijelove njegove nestvarne karijere.

Obradović za Index o detaljima svoje nestvarne karijere 

Obradović nam je pričao koliko se divi Toniju Kukoču, koliko je naučio od Ace Nikolića i Kreše Ćosića te kako je uživao slušajući razgovore Dragana Kićanovića i Mirze Delibašića. Otkrio nam je zbog čega se odrekao sigurnog zlata na Eurobasketu u Rimu 1991. da bi s 31. godinom preuzeo Partizanov dječji vrtić, s kojim je u ratnim vremenima iste sezone napravio senzaciju i pokorio Europu.

Priznao nam je zbog čega nikad ne bi preuzeo reprezentaciju Hrvatske, evocirao je uspomene s Eurobasketa u Ateni 1995., kad je on bio na jednoj strani, a njegovi bivši suigrači i prijatelji Kukoč i Rađa na drugoj. Dotaknuo se i sad već kultne presice nakon debakla reprezentacije Srbije i Crne Gore na Eurobasketu u Srbiji 2005.

Usporedio je Tonija Kukoča i Dejana Bodirogu, objasnio nam je i da onaj nemogući koš Saše Đorđevića za Partizanov naslov prvaka Europe nije bio slučajan, ispričao nam je kako je s Realom sve utakmice u ranijem terminu gubio jer se Arvidas Sabonis nije mogao probuditi, a imao je što i reći na tezu da NBA i dalje podcjenjuje najbolje europske trenere.

"Toni je bio nevjerojatan igrač. Mogao je pokrivati sve pozicije. Sve je znao, sve je razumio. Imao je brzinu, a ono što je najvažnije za košarku, brzo je mislio. Fizičke predispozicije koje je imao na svoju visinu su bile nevjerojatne. Bio je ljevoruk, imao je sjajan šut za tri poena, fenomenalno je predviđao igru, kako u napadu, tako i u obrani. Bio je ekstra igrač u svakom pogledu, a pri tome je Toni i ekstra čovjek, što je još važnije. Zaista sam uživao tih godina kad smo igrali u reprezentaciji."

Kukoč za antologiju, Krešo je bio vizionar

Obradović se prisjetio vjerojatno najdojmljivije partije Tonija Kukoča u dresu Jugoplastike, koji je u svom zadnjem nastupu za splitsku momčad u trećem susretu finalne serije zadnjeg prvenstva Jugoslavije 1991. sam razbio moćni Partizan, isti onaj Partizan koji će iduće sezone postati prvak Europe.

Bilo je to proljeće 1991. godine, kad su već pale prve žrtve rata u Hrvatskoj, a cijela dvorana u Novom Beogradu se ovacijama naklonila splitskom čarobnjaku. Željko Obradović je tog dana bio na parketu.

"To je bilo za antologiju. Taj događaj samo pokazuje koliko navijači Partizana razumiju košarku, koliko su spremni nagraditi velike majstore. Bez obzira na to što smo zasluženo izgubili, ostaje veliko zadovoljstvo da su navijači Partizana nagradili velikim aplauzom ekipu koja je to zaslužila, a prije svega Tonija Kukoča."

Krešimir Ćosić je i kao igrač i kao trener bio vizionar. Obradović se s tim slaže.

"Krešo je u svakom pogledu bio čovjek ispred svog vremena. Dule Vujošević nam je bio trener u Partizanu u vrijeme kad su nam došli Divac, Paspalj, bio je tu Sale Đorđević kao mlad igrač, kasnije je došao i Danilović. Vujošević je bio toliki pametan da je na trening doveo Krešu koji je tada bio trener reprezentacije.

S nama je odradio par treninga, najviše zbog Divca, Paspalja i Đorđevića koje je vodio na Eurobasket 1987. Kad smo ga vidjeli na treningu, to je bilo čudo. Najiskrenije. Radili smo nevjerojatne stvari. Profa Aca Nikolić je priznao koliko je od Kreše naučio. Ćosić je bio čovjek koji je ne samo mijenjao košarku, već je mijenjao i vrhunske trenere kao što je bio profesor.'"

Što je još Željko Obradović rekao u velikom intervjuu za Index, pogledajte u videu na vrhu članka ili klikom ovdje.