JEDNA noga nije toliko uzbudila hrvatsku javnost još od 1980. godine. Pa čak ni tada amputirana Titova noga nije bila prva vijest u Dnevniku i na naslovnicama svih novina, nije bila tema svih razgovora i polemika, kao što je ovih dana bila slomljena noga Eduarda Da Silve.

Ni tada se nad jednom nogom nije toliko plakalo, očajavalo, naricalo, premda je naša budućnost - kako se kasnije pokazalo - više ovisila o maršalovoj, nego i centarforovoj nozi.

I dok bi u sportskom smislu Duduova ozljeda mogla brzo biti zaboravljena i on bi se već najesen trebao vratiti na teren, medijska histerija koja je oko toga stvorena ostat će još dugo u sjećanju. A još duže u negativnom sjećanju ostat će nam sramna hajka na čovjeka koji je skrivio najkrvoločniju sportsku ozljedu u proteklih par desetljeća - Martina Taylora, stopera Birminghama. Ono što je većina medija činila tom tako tipičnom izdanku nogometaške loze bio je običan osvetnički pohod u maniri najsramnijih engleskih tabloida.

Čerečenje "nasmijanog mesara" Taylora

Počelo je od toga da je Taylor namjerno ozlijedio Eduarda. Zatim se apeliralo da ga se doživotno potjera iz nogometa. Onda je Vlatko Marković proširio tezu, ustvrdivši kako je to vjerojatno osveta Engleza za poraz na Wembleyu. Premda nije jasno zašto bi Dudua slomio netko tko ne ide na Europsko prvenstvo, a ne možda onaj tko ide: Nijemac, Poljak ili Austrijanac. No, nema veze, konstrukcija je bila dovoljno zapaljiva.

A zatim se krenulo u čerečenje Taylora: kako se cinično smijao kad je slomio Dudua, kako je obična panjina koja samo lomi noge (iako do prošlog vikenda nije slomio ni jednu), kako se odvratno smiješio u automobilu i dolazeći na trening nakon utakmice, kako je i tada išao kramponima na suigrače i opet se smijao, umjesto da plače a onda se zašlo u njegovu prošlost.

Reporteri Jutarnjeg lista odlučili su istražiti korijene Taylorove krvoločnosti, pa nisu žalili truda da se odvezu njegova rodnog grada. Valjda s namjerom da se uvjere kako malog Martina majka nije dojila, kako ga je tata tukao, kako nikad nije imao curu i da je bio nogometni antitalent. Svaki pijanac koji je u pubu rekao da je Taylor najobičniji konj (a obično su to govorili navijači ostalih klubova) dobio je zapaženi tretman u novinama.

Oni koji su, uključujući i samog Eduarda, govorili kako start nije namjeran, kako ne zaslužuje ni žuti, a kamoli crveni karton, te da je Taylor prava duša od čovjeka, gurani su na marginu i otvoreno ismijavani. Kazna od tri utakmice neigranja za Taylora doživljena je kao najveća prevara u povijesti nogometa. Hrvatski mediji tražili su krv. Netko je morao platiti za ovo.

Zumiranjem potrgane noge do povraćanja

Da pojačaju dojam pravednosti svog osvetničkog pohoda, svi mediji - uključujući i nacionalnu televiziju u udarnom terminu - prikazali su snimku ozljede. Dok je SkySports odlučio da zbog odvratnosti prizora neće ponavljati tu scenu, u nedjelju ujutro na svim naslovnicama novina osvanule su ogromne slike brutalnog starta. Za slabovidne, u okviru je 'zumirana' Eduardova noga u trenutku loma. Portali su se dočepali čak i usporene snimke loma. Nije bilo jasno iz koliko kuteva smo trebali vidjeti taj lom da bi se napokon ispovraćali?  Ili smo možda trebali uživati u tome, kao u perverznom freak showu? Na koju god stranu okrenuli glavu, jedno oko neminovno nam je letjelo na potrganu nogu.

Mediji se u posljednje vrijeme (teškom mukom) trude izbjegavati na naslovnice i na televiziju gurati prizore dekapitiranih leševa u prometnim nesrećama, izgorenih, zgaženih ili masakriranih žrtava. To bi čak i za njihove kriterije bilo neukusno, odvratno i ispod svake razine. E, ali Eduardov lom noge od kojeg se doslovno okreće želudac, tretira se kao sportska ozljeda. Ona ne spada u crnu kroniku i samim time ne spada u medijsko lešinarenje. Tek u objektivno, detaljno, minuciozno opisivanje starta za crveni karton. Tu ne treba Oko sokolovo. Pa čak ni upozorenje ljudima da će im ono što slijedi iskrenuti utrobu. Takvo forsiranje tragedije imalo je samo jednu svrhu: izazvati šok i pojačati hajku na krivca.

Sjeća li se itko Buljata?

U takvu medijsku sliku nikako se nije mogla uklopiti još jedna zanimljiva činjenica. Taj isti Eduardo da Silva prije koju godinu dana na treningu je, a ne na utakmici, uklizao u klupskog suigrača Marijana Buljata i slomio mu nogu. Dakle, bez natjecateljskog žara, bez urođene krvoločnosti, bez neke posebne nabrijanosti i stoperske brutalnosti, dakle sasvim slučajno, Dudu je svog prijatelja i kolegu udaljio s terena na više od godinu dana. I ne samo to, udaljio ga je od reprezentacije u koju je upravo bio zakoračio, a time i od unosnog transfera u neki strani klub kojim bi riješio egzistenciju. Buljat se ni danas ne može vratiti u momčad, igra za bijednu plaću i proklinje se zbog loše sreće.

Nitko ne želi čuti opravdanje, čak ni Eduardovo

Naravno, nitko Eduardu to nije zamjerio, govorili su da to nije bilo namjerno jer je on dobar dečko, pažljiv i brižan drug. I svi su u to vjerovali. A kad svi  Engleskoj, uključujući i Duduove suigrače, isto to govore za Martina Taylora, onda je to blasfemija, provokacija, prljava laž i pokušaj Engleza da zaštite svog huligana. Tako nitko ne želi vjerovati ni Mladenu Mladenoviću kad kaže da je teško nekome slomiti nogu. A on bi to trebao znati. On je slomio nogu Nenadu Gračanu i uništio mu karijeru.

Nogomet je postao posao kao i svaki drugi i ozljede su njegov sastavni dio. Nekad se ozlijediš sam, nekad te ozlijedi netko drugi. Nekad je start namjeran, nekad slučajan. Više očajavamo kad stradaju zvijezde, a manje kad se polome bekovi. A najviše smo u šoku kad prizor nesreće bude tako krvav. Ali, kakva god ozljeda bila, nužno je zadržati mrvicu pristojnosti, ne spuštati se na razinu običnih huligana, baš onako kako je i Eduardo nakon stravične nesreće poručio da ne zamjera Martinu Tayloru. Ozljede dolaze i prolaze, ali dostojanstvo ostaje.

Foto:AFP