Foto: Getty Images / Guliver image

Nijedan nogometni romantik ne može zaboraviti Seriju A iz devedesetih. U to vrijeme kotirala je kao najjača i najmoćnija liga na svijetu, nogometni "NBA“ i liga u kojoj se barem pet klubova imalo pravo nadati tituli. Primjerice, ako se osvrnemo na "manje" klubove, u to vrijeme Abedi Pele je igrao za Torino, za Sampdoriju Mancini, Mihajlović, Gullit i Platt, u Parmi Brolin, Zola i Tino Asprilla, a u Fiorentinu je došao najslavniji duo svih vremena Rui Costa-Batistuta. Milan i Juventus bili su u čak šest finala Lige prvaka zaredom. Sampdoria, Parma, Lazio, Inter i Juventus uzeli su 9 naslova u dvama preostalim europskim kupovima. U Kupu UEFA-e samo u dvjema sezonama nije bilo talijanskog predstavnika u finalu, a tri finala bila su talijanska.

Iduće desetljeće obilježio je daljnji rast, a onda je došlo bolno prizemljenja. Skandal Calciopoli i deseci drugih skandala, nedostatak sportske vizije velikih klubova (Roma, Inter), drastični pad marketinške vrijednosti koji je uslijedio odlaskom najboljih igrača u Španjolsku, Englesku ili Bayern i loša infrastruktura koja je kočila bolju posjetu i poligone za stvaranje novih igrača došle su joj glave. Dugo vremena činilo se da je na samom rubu ispadanja iz elite "Petice", tek mali koračić iznad francuske lige. Ipak, postoje brojni pokazatelji kako je nekoć najpopularnija svjetska liga u konstantnom rastu. I da se u njoj može nevjerojatno uživati, ali pod bitno drugačijim paradigmama od onih otprije 20 godina.

Novi stadioni i nogometni centri

Već je krajem devedesetih Zdenek Zeman, jedan od najkarizmatičniji trenera svih vremena, kao netko tko je proveo veći dio karijere u manjim talijanskim sredinama prokomentirao kako "Talijani mogu gledati sjajan nogomet, ali ga nemaju gdje vidjeti", aludirajući na zapuštenost ostarjelih stadiona. U tim vremenima, kada je silom prilika postojalo pet, šest ili sedam glomaznih klubova koji su dovodili najveće svjetske zvijezde, najmanji su se uhvatili u takvu igru i novac radije ulagali u dobre, ali slabije igrače od bogatijih klubova, nego u svoje akademije. Nacionalni program sportskog razvoja uglavnom je ostajao ugušen političkim trzavicama u zemlji i nedostatkom kontinuiteta koji bi takav koncept sproveo u djelo, dok je ekonomska kriza udarila na cijelu zemlju, povukavši sa sobom u propast mnoge firme koje su bili stvarni ili efektivni vlasnici klubova.

U posljednjih šest godina čak je 7 prvoligaških klubova sagradilo novi stadion, bitno obnovilo sadašnji, ili potpisalo ugovor i počelo izgradnju novog – Juventus, Sassuolo, Roma, Sampdoria, Fiorentina, Cagliari i Udinese (uz Palermo i Milan, čiji su investitori najavili isto). Tek Sassuolo i Juventus imaju stadione kojih su sami vlasnici, što uvjetuje trend da u Italiji, sporije od svih ostalih elitnih liga, rastu prihodi od prodanih karata za utakmicu (oko 11 %). U sezoni 2013/14. takav prihod Milana i Intera bio je 11, odnosno 12 milijuna funti – što je rezultat kakvog su te sezone ostvarili recimo Bastia ili Granada. Trend u kojem grade stadione primjerenije svojim potrebama, stadione koji su u vlasništvu klubova, koji su znatno udobniji od prethodnih i na koje gledatelji imaju i ne-nogometnog razloga doći, ohrabrujuć je. Uz naglasak kako se i dalje većinom radi o pojedinačnim inicijativama, a ne širem okviru unutar kojeg možemo očekivati neminovan procvat čitave lige. Za takvo nešto ne postoji dovoljno organizacije ni vizije u najvišim strukturama te države i društva. Ipak, da bi stadioni bili puni, gledatelji moraju imati što doći vidjeti. A to je slučaj, i to sve češće.

Bazen wunderkindova

Za razliku od precijenjenog kadra i isluženih legionara, talijanski ulazni inozemni transferi konačno imaju smisla i uglavnom slijede princip kupovanja potentnih mladih igrača koje oni razvijaju. Neki od tih igrača, poput Paula Dybale, Alexisa Sancheza, Paula Pogbe, Andrea Silve ili Gabriela Barbose legitimni su kandidati za Zlatnu loptu u bližoj ili daljoj budućnosti. Ipak, potreba za jeftinijim kadrom ponukala je talijanske klubove da se okrenu baš svom bazenu, a rezultati takve potrage su upravo izvrsni. Gianluigi Donnarumma danas je uz Davida De Geu najtraženiji golman na svijetu. Atalantina sjajna sezona i četvrto mjesto na kraju sezone ne bi bili mogući bez Andree Contija, Roberta Gagliardinija ili nevjerojatno zrelog, 23-godišnjeg stopera Mattije Caldare. Andrea Bellotti ostao je u prosječnom Torinu i nakon povijesne Džekine sezone, tri gola kratak za titulu najboljeg strijelca lige. Moise Kean je nastupom protiv Seville za Juventus postao prvi igrač koji je zaigrao u Ligi prvaka, a da je rođen u ovom mileniju. Manuel Locatelli, Alessio Romagnoli i Federico Bernardeschi vjerojatno su najveće nade talijanske reprezentacije. Neki su, popu Alberta Grassija ili Keite Balde, manje poznati široj javnosti, ali su ogromni potencijal. Teško je na prvu naći ligu, izuzev njemačke, u kojoj se može naći takva koncentracija uzbudljivog talenta i jedan tekst ili odlomak ne bi bio dovoljan da se nabroji svi koji to zaslužuju.

Taktička revolucija

Italija je već davno prestala biti bastion svjetonazorski skučenog, ofenzivno anemičnog i kronično dosadnog nogometa. Od vrha tablice i Juventusa, pa sve do njezina dna, postoji niska klubova koji su pokazali moderan, taktički bogat nogomet, što je čitavoj ligi donijelo dinamiku ideja pa je postojala izuzetno atraktivna. Nogomet koji je Gasperini prikazao s Atalantom, Ventura s Cagliarijem, Giampaolo s Empolijem ili Di Francesco sa Sassuolom dokaz je da ne morate imati pregršt talenta u ekipi da biste igrali atraktivan i efikasan nogomet. Bilo bi podcjenjivački reći tek da talijanski nogomet prati moderne trendove – on ih razvija, pa čak i postavlja. Skromno je mišljenje ovog autora kako je Napoli pod vodstvom Sarrija ove godine igrao estetski najljepši i sustavno najčišći nogomet u Europi. Nakon što su neki njihovi veliki treneri ili sišli sa scene, a drugi već bili dobrano etablirani, nastala je rupa u proizvodnji ili prezentaciji novih stručnjaka. Danas je to stvar prošlosti jer su tipovi poput Contea, Allegrija, Montelle ili Inzaghija novi naraštaj za koje se interesiraju najveći svjetski klubovi (uz prethodno spomenute u ovom odjeljku, naravno). Na "Čizmi" se već nekoliko godina igra ultrazanimljiv i bogat nogomet. Što onda fali da bi je favorizirali kao nekoć?

Nova perspektiva kao ključ

Ništa. I sve. Seria A danas nije, niti po tržišnim pokazateljima postoji takva tendencija u bližoj budućnosti, privlačiti kod sebe imena poput Luisa Suareza, Garetha Balea ili Edena Hazarda, barem ne dok se nalaze u svom igračkom vrhuncu. Ali da novac, bjesomučno trošenje i vrhunski igrači nisu garancija uspjeha, najbolji je dokaz engleski nogomet. Užasno regresivne i pasivne ekipe, loš nogomet i pomor na europskoj sceni obilježili su financijski najmoćniju eru te lige u povijesti. Seriju A valja promatrati sasvim drugim očima. Milan u ovom trenutku nije sedmerostruki prvak Europe, on je klub koji nakon godina nevjerojatno lošeg poslovanja konačno pokazuje naznake ozdravljenja po načinu slaganja ekipe. Fiorentina ili Lazio više nisu ekipe koje će novcem konkurirati vrhu, ali pametnim odabirom trenerskog kadra i ciljanim izlaznim transferima koji bi donijeli novac, a otvorili nova mjesta mladim nadama formula su koja bi mogla dati konkretan rezultat kroz koju godinu. Sve je to rekonstrukcija koja je bila nužna u prvim kriznim godinama koja je odgađana i koja je rezultat tek nedavnog početka ozdravljenja. Tražite li ligu sa superzvijezdama i pritom vam je nit vodilja neodrživi model od prije 20 godina, bit ćete iznova razočarani. Tražite li, naprotiv, igru koja nešto može ponuditi u taktičkom (i to proaktivnom) aspektu, koja ima mnogo mladih zanimljivih igrača i koja polako ali sigurno raste, tada je Serie A ponovo "vaša" liga. Mnogo manje glamurozna nego nekada, ali ponovo izvrsna.