PRIJE samo nekoliko dana Cibona je s 3:2 pobijedila Zadar u finalnoj seriji domaćeg prvenstva i osvojila 20. titulu prvaka Hrvatske. No umjesto slavlja i planiranja pojačanja za novu sezonu te napad na beogradske klubove u Aba ligi, Cibona je ovih dana jedna od top tema zbog izglednog gašenja kluba.

Cibona je, to je nesporno, jedan od najvećih simbola grada Zagreba. Ne samo sportskih simbola. Lokomotiva, a kasnije Cibona, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kad je košarka na prostoru bivše Jugoslavije bila više od sporta, bila je čitav jedan pokret, a dolaskom Dražena Petrovića sredinom osamdesetih postala je najbolji klub u Europi. 

Od najvećeg zagrebačkog ponosa ostale su samo uspomene, više nema čak ni dvorane 

Danas, osim slavnog imena i trofejnih zastava u Draženovom domu, nije ostalo više ništa. Čak ni dvorana. Ostale su samo uspomene i nostalgija za vremenima kad su Zagrepčani učili Europu kako se igra košarka.

I hrpa dugova koje više nema tko pokriti. Raspadom bivše države, politička vrhuška koja se motala oko Cibone centralizirala je klub i pri tome je upropastila sva ostala nekad jaka košarkaška središta u Hrvatskoj.

Sve što je u Hrvatskoj valjalo, dolazilo je u Cibonu, a nekad moćni i trofejni klubovi poput Splita, Zadra i Šibenika platili su ceh iživljavanju iz Zagreba. Drugim riječima, Cibona, odnosno ljudi koji su je vodili, uništili su hrvatsku košarku, ne shvaćajući da je tada počeo i njihov konačan pad. 

Cibona je postala žrtva političkog kupleraja. Nije shvatila da uništavanje Splita, Zadra i Šibenika znači i njen konačan pad

Način na koji je Cibona funkcionirala puna tri desetljeća dugoročno je neodrživ u sustavu koji se ne zove socijalizam i kad tad je morao eksplodirati lažni balon u kojem su živjeli oni koji su najveći ponos Zagreba pretvorili u žrtvu političkog kupleraja. 

Cibona se već devedesetih voljom političkih elita tog doba pretvorila u servis za pretprodaju igrača i poligon za izvlačenje novca. Dolaskom pokojnog gradonačelnika Milana Bandića na vlast u Zagrebu, Cibona je postala žrtva interesnih lobija pokojnog zagrebačkog šerifa i njegove klike, koja je žarila i palila punih dvadeset godina. Posljedice su katastrofalne. Dugove Cibone nitko ne može precizirati, klub je u financijskim dubiozama, a za rezultat više nikoga nije briga. 

Cibona već godinama životari u Aba ligi, nije ni blizu Zvezdi ili Partizanu, a čak je izgubila dominaciju i u ionako devastiranoj domaćoj ligi. Teško se sjetiti kad je posljednji put izbacila nekog nadarenog igrača koji je kasnije napravio uspješnu karijeru. Dario Šarić je možda zadnji takav slučaj, premda je upitno i to koliko je Šibenčanin produkt Cibonine škole.

Stagnacija talenata i nepostojanje sportskog motiva 

Roko Prkačin i Lovro Gnjidić su veliki potencijali, no treba biti iskren i reći da u Ciboni stagniraju, da nisu ni izbliza opravdali očekivanja koja su pred njih stavljena prije par godina. Posebno pri tome mislimo na Prkačina koji je u ljeto 2018. bio MVP kadetskog prvenstva Europe i praktički sam odveo Hrvatsku do zlata u Novom Sadu. 

Ukratko, sportski motiv u Ciboni ne postoji, a da je to tako treba se samo prisjetiti 2014. kad je nakon senzacionalnog osvajanja Aba lige u Beogradu, klub iz Zagreba svoje (sportskim putem) zasluženo mjesto prepustio Crvenoj zvezdi.

Od tada, Zvezda se zabetonirala kao apsolutni vladar regionalne košarke i stalni član Eurolige, dok je Cibona nestala s košarkaške mape i pretvorila se u čudnovati poligon za mešetarenje, pljačku i nabijanje dugova koje je sve do nedavno pokrivao grad Zagreb, odnosno njegovi građani. Igrači su se prodavali na čudan način, za mnoge od njih klub nikad nije dobio novac, a bilo bi zanimljivo istražiti i transfer Ante Žižića u Darušafaku 2016. 

Kad je svojedobno Emil Tedeschi pokušao svojim novcem pokriti sve dugove i preuzeti Cibonu, na način kako funkcioniraju svi normalni europski klubovi, to mu nije bilo dozvoljeno. Bandić i njegova družba nisu htjeli skinuti pandže s Cibone i Tedeschija su najprije otjerali u Hiron Botinec, a onda, kad im ni to nije bilo dovoljno, u Sloveniju.

Naviknuti da će se uvijek pojaviti neka mecena iz politike, ljudi koji su upravljali Cibonom nisu se željeli odreći kluba, u njemu se vidjeli svoje male, bijedne kokošarske interese i nije im na pamet palo da na čelo dođe privatnik s vlastitim kapitalom koji će dovesti i ljude koji znaju svoj posao. 

Nikome nije jasno zbog čega ljudi koji nemaju veze s kriminalom u Ciboni ne žele prepustiti propali klub onima koji imaju ideje, volju i novac

Ono što najviše čudi u ovoj tragikomediji oko Cibone je to što ljudi koji su danas u upravi kluba vjerojatno nemaju puno veze (osim eventualno istih stranačkih interesa s onima koji su ih na to mjesto postavili, a koji su od slavnog kluba napravili ruglo) sa svim navedenim cirkusarijama u klubu, ali tvrdoglavo ne žele otići iz Cibone i odbijaju prepustiti mjesto onima koji su spremni za to i koji, što je najvažnije, imaju i pedigre i novac za spas umirućeg diva.

Prošlog ljeta se pojavila grupacija ljudi na čelu sa zagrebačkim odvjetnikom Sašom Pavličićem-Bekićem, nekadašnjim disciplinskim sucem HNL-a i Aba lige te fanatičnim navijačem Cibone, koji su ponudili plan i viziju kako spasiti klub. Nije prošlo. Na montipajtonovskoj sjednici uprave kluba Pavličić-Bekić i ekipa su odbijeni, a isti su ljudi glasali sami za sebe.

Ništa se nije promijenilo ni odlaskom direktora Domagoja Čavlovića koji je morao odstupiti nakon pisanja Indexa (osuđen je zbog kršenja zakona i nije smio biti član nekog sportskog društva). Prošle je jeseni u klub stigla nova uprava s predsjednikom Marijom Petrovićem i direktorom Maurom Lukićem te obećala investitore koji će pokriti dugove, uložiti još dva milijuna eura, govorilo se o ženskoj sekciji kluba, igranju u Areni, pravoj košarkaškoj revitalizaciji Zagreba...

Ali samo uz uvjet da je u paketu i dvorana. No dvorane nema. Zbog nemogućnosti pravdanja cijele svote novca koji je dobila od Grada, izgubila je pravo čak i na apliciranje za korištenje KC-a "Dražen Petrović" koji je diljem zemlje poznatiji kao Cibonina dvorana, ili jednostavno - Cibona.

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević rekao je kako je Grad voljan izaći Ciboni ususret s otplatom duga (koji navodno iznosi oko četiri milijuna eura), ali ne i raditi ustupke da ostane u dvorani. Račun kluba je blokiran, a 21. lipnja nastupit će 60. dan blokade. To automatski znači da je klub u stečaju te da svi igrači i trener slobodno mogu otići.

Zašto bi građani Zagreba opet spašavali Cibonu. Neka je spase oni koji to žele sa svojim novcem

Zbog toga svega nejasno je kome je normalnom u interesu ulaziti u brod koji je toliko pun rupa da opasno tone i pri tome riskirati i potencijalni kazneni progon zbog svega što se u Ciboni događalo proteklih godina. 

Pavličić-Bekić i Aco Petrović su najavili za ponedjeljak presicu u kojoj će iznijeti svoju viziju pokušaja spašavanja Cibone. No kako su sami rekli, od Grada neće tražiti novac, već su ga spremni sami dati da bi se klinički mrtav bolesnik pridigao na noge.

Jer je to jedini normalan i ispravan način da se klub spasi, da ga spase oni kojima je do toga jedino stalo i da se napokon prekine s praksom da politika bacanjem tuđeg, odnosno našeg novca u bunar bez dna spašava ono što se spasiti ne da.