VOLJENI klub dao mu je odbijenicu uz riječi: "Nedovoljno si snažan da bi uspio." Pomagao je ocu koji je radio kao zidar i, valjda, već tada učio kako će jedne noći u Barceloni izgraditi zid svoje momčadi kako bi nastavila put prema finalu Lige prvaka. Na putu ka uspjehu Javier Zanetti razvozio je i mlijeko pa išao u školu i na trening.

Danas se sjeća oproštaja od nogometa zapečaćenog prije točno šest godina na gostovanju njegova Intera kod Chieva. Bio mu je to 1114. susret u profesionalnoj karijeri u kojoj je 15 godina proveo kao kapetan velikog Intera, u kojoj je osvojio pregršt velikih trofeja, pa je tog dana u Veroni s 40 godina na ramenima mogao spokojno i izgubiti.

Radio kao zidar i razvozio mlijeko

Nije lako prihvaćao poraze jer ličnosti poput njega žive da bi se borile za pobjedu, ali iznad svega žive da bi sačuvale dostojanstvo. Takvi nemaju problema s gutanjem poraza. I nastave dalje, jer i nakon pobjede i nakon poraza najvažnije je - nastaviti dalje.

"Vrijeme provedeno radeći s ocem spada među najbolje periode mog života. To je jedna od stvari u kojima sam najviše uživao. Ne samo zato što sam mu mogao pomoći i biti s njim već i zato što je to bilo iskustvo koje vam promijeni život jer sam iz prve ruke vidio veliku očevu žrtvu koji je to radio kako bi uzdržavao obitelj. To je ostalo uz mene tijekom cijelog života i vodilo me kroz karijeru. I, naravno, još uvijek znam napraviti zid! Prije nego što sam postao profesionalac, razvozio sam mlijeko i namještao alarm u četiri sata ujutro. Onda bih išao u školu u osam sati te bih poslijepodne trenirao", kazao je Zanetti u jednom od intervjua.

Skromnost i ustrajnost koje je usadio kao tinejdžer sa sobom je nosio tijekom cijele nogometne karijere. Zbog toga je ostao upamćen kao jedan od najomiljenijih igrača svih vremena. Kapetan kojeg su poštovali i najveći rivali. Igrač o kojem se priča biranim riječima. 

Njegovo nogometno putovanje počelo je u drugoligašu Talleresu nakon što su mu u omiljenom klubu Independienteu kazali da je nizak i osjetljiv.

"Bilo je to razočarenje koje sam teško progutao. Navijao sam za taj klub", rekao je kasnije.

Nakon dvije godine provedene u Talleresu prešao je u Banfield koji je igrao u najvišem rangu argentinskog nogometa. Tamo je privukao pažnju Intera koji ga je doveo 1995. godine.

Kada je stigao u Inter, navijači ga nisu prepoznavali. Prilikom dolaska na jedan od treninga, tek su shvatili da je i on Interov igrač kada se počeo rukovati sa suigračima. 

U Inter došao nepoznat, otišao kao jedna od najvećih legendi

On se nije zamarao ulogom anonimusa u klubu poput Intera. Već je iskusio teška razočaranja i jutra u kojima je davao sve od sebe kako bi zaradio novac. Predanim radom dvije godine kasnije u finalu Uefa kupa postigao je drugi gol u Interovoj pobjedi nad Lazijom 3:0. Više nije bio anonimus.

Bio je to prvi od ukupno 16 trofeja koje je osvojio na Giuseppe Meazzi. U vrijeme Interove najveće dominacije talijanskim nogometom, od 2005. do 2011. godine, kada je osvojeno pet trofeja talijanskog prvaka i četiri trofeja u Kupu Italije, već je nosio kapetansku traku koju je prvi put na ruku stavio 2001. 

Sudbina je htjela da 2010. s Interom osvoji trostruku krunu (Liga prvaka, Serie A i Kup Italije) i da nezaboravna pobjeda nad Bayernom u finalu Lige prvaka 2:0 bude njegova 700. utakmica za Inter.

Na putu ka klempavom trofeju Inter je u polufinalu u epskom dvoboju srušio Barcelonu koja je godinu dana ranije i godinu dana kasnije osvajala Ligu prvaka. Posebno će ostati upečatljiv uzvrat na Nou Campu gdje je Inter oko sat vremena igrao s igračem manje i usprkos porazu od 1:0 uspio obraniti prednost od 3:1 iz prvog susreta.

"Prije svega, nemojte zaboraviti naš prvi susret s Barcelonom, kada smo igrali sjajan napadački nogomet i nadigrali Barcelonu. U drugom smo pružili izuzetnu obranu, ali nismo tako planirali. Igrali smo tako zato što je Thiago Motta dobio crveni karton u prvih pola sata susreta. Tada smo pokazali veliki karakter, snagu, predanost i koheziju da se borimo za mjesto u finalu, a igrali smo protiv momčadi koja se smatrala najboljom na svijetu, za neke najboljom i svih vremena. Kao igrač, nekada imaš osjećaj da će se nešto dobro desiti, tada si sposoban izvući nemoguće", rekao je Zanetti.

Iako je imao fenomenalnu karijeru u Interu, Zanettija nisu zaobišla nova razočaranja. Ova su vezana za pozive u reprezentaciju. Naime, iako je stigao zabilježiti 143 nastupa za Argentinu, po čemu je bio rekorder sve dok ga nije prestigao Javier Mascherano koji ima 147 nastupa, Zanetti nije pozivan u reprezentaciju na svjetskim prvenstvima 2006. i 2010. godine. 

No, nije se javno žalio na odluke Josea Pekermana i Diega Maradone koji su na tim prvenstvima vodili reprezentaciju. Gledao je svoja posla.

"Ne gledam na to kao na mrlju u svojoj reprezentativnoj karijeri jer nemam za čim žaliti. Sve je to dio nogometa i moraš prihvatiti sve te stvari. Nikada ne trebate gledati nazad, već uvijek prema naprijed", izjavio je.

Njegova izjava o Adrianu pokazuje kakav je čovjek

Svoju ljudsku veličinu pokazao je na mnogo različitih načina, a posebno zbog toga što je drugima želio pomoći i činiti ih boljim. O tome svjedoči njegova izjava o bivšem napadaču Intera Adrianu, Brazilcu koji je bio nevjerojatan talent, ali čija je karijera propala zbog depresije.

"Kada je zabio Realu u prijateljskoj utakmici, rekao sam sebi da je on novi Ronaldo. No, dolazio je iz favela i to me plašilo, jer vidio sam koliko je opasno tamo. Kada postanete bogati, a prethodno niste imali ništa, sve postane podmuklo. Kada je dobio poziv da mu je umro otac, bili smo u sobi. Bacio je telefon i počeo vrištati. I danas mi je loše kada se toga sjetim. Od toga dana smo Moratti i ja na njega gledali kao na mlađeg brata. Nastavio je igrati, zabijati i posvećivati golove ocu, ali nakon tog poziva ništa nije bilo isto. Nismo ga uspjeli izvući iz depresije. To je moj najveći poraz, osjećao sam se nemoćno", kazao je Zanetti.

Osjećaj odgovornosti prema drugim ljudima samo pokazuje zašto je Zanetti jedan od najvećih kapetana koje je nogomet ikada vidio. Uostalom, to je jedan od razloga zašto je Inter umirovio njegov legendarni broj 4. I zašto je Mourinho, govoreći o kapetanima koje je vodio, posebno izdvojio Zanettija i Johna Terryja.

"Nisu svi kapetani ujedno i lideri. Ova dvojica momaka (Zanetti i John Terry) bili su lideri i kada njih imaš, onda se više fokusiraš na samo treniranje momčadi. Kada imate lidere, onda je vaša momčad korak ispred", ispričao je Mourinho.

Kapetani kakvi se rijetko viđaju

Na svu priču o nevjerojatnoj Zanettijevoj karijeri i njegovom karakteru nezaobilazno je kazati da je u 858 nastupa za Inter dobio samo dva crvena kartona, od čega je samo jedan bio direktan. Za igrača koji je igrao na svim defenzivnim pozicijama, to je frapantan podatak.

Kada je riječ o njegovoj dugovječnosti na terenu, njegovoj mogućnosti da u posljednjim godinama karijere igra po 45 utakmica u sezoni, dovoljno se prisjetiti njegove izjave o tome koliko je trenirao.

"Dvaput tjedno igrao sam utakmice, najčešće između nedjelje i utorka. Međutim, nikada nisam propuštao svoje treninge snage ponedjeljkom. Premda bih bio umoran, trening bi me učinio spremnijim za narednu utakmicu. Prolazio sam specifične provjere kako bih znao kolike težine smijem podizati u određenim periodima sezone. U teretani sam nogama dizao utege teške 500 kilograma. Jednom nogom mogao sam podići 310 kilograma. Vježbe nožnog potiska kombinirao sam s vježbama brzine i eksplozivnosti", opisao je Zanetti koji danas obnaša funkciju Interova zamjenika predsjednika.

Zanettijev put počeo je velikim razočaranjem i prihvaćanjem onog što mu je sudbina ponudila, a tada je to bio posao zidara i razvoženje mlijeka. Tek kasnije je stvorio život legende. Stoga, igrači i osobe poput njega ostaju kao primjer svima koji u nogometu, ali i generalno u bilo kojoj drugoj sferi života žele ostaviti trag.