Foto: Guliver Images/Getty Images

IGRALA se 64. minuta dvoboja Mađarske i Portugala, kada je Szalai u matnoj situaciji naletio na ubačaj Lovrencsicsa. Bio bi to treći gol u mreži Rui Patricija u samo sat vremena i vrlo vjerojatno posljednji čavao u portugalskom lijesu na ovom Europskom prvenstvu. Reprezentativci bi se osramoćeni vratili kućama sa stigmom prve generacije nakon dvadeset godina koja nije uspjela proći skupinu Eura i to unatoč proširenom formatu, dok bi Santos bio proglašen najvećim izborničkim promašajem kontinentalne smotre.

Igrom slučaja, stasiti napadač Hoffenheima sa svega je nekoliko metara uzdrmao vratnicu, a Portugal je na koncu izvukao treći remi u nizu i plasirao se u knockout fazu kao jedna od četiri trećeplasirane i jedina reprezentacije koja u natjecanju po skupinama nije svladala baš nikog. Nikada, od kada je uspostavljena grupna faza natjecanja 1980. godine, nijedna nacionalna momčad na europskim prvenstvima nije prošla dalje, a da u 270 minuta nije pobijedila nikog, a vjerojatno i ne bi da čuveni Michel Platini jedne večeri nije usnio san u kom nogomet igraju baš svi, a brk sladi jedino Uefa.

Kao što nam je dobro poznato, u osmini finala Portugal je 117 minuta bio u mišjoj rupi protiv Hrvatske nakon čega je uslijedila već poznata kontra u režiji Ronalda i Quaresme, dok je u četvrtfinalu pala Poljska nakon lutrije kaznenih udaraca. U polufinalu su Portugalci u jednoj neatraktivnoj šahovskoj partiji svladali desetkovani Wales, koji bez svog ponajboljeg igrača Ramseya nije bio ni sjena momčadi koja je srušila Belgijance, i sada će u nedjelju igrati svoje drugo finale u povijesti.

Tanka je linija između povijesnog uspjeha i tragičnog neuspjeha

Zašto sve ovo pišem? Isključivo da bi naznačio koliko je zapravo tanka linija između povijesnog uspjeha i tragičnog neuspjeha. Večeras će svijet slaviti Portugal kao čudesno izbalansiranu i pametnu momčad, a Fernanda Santosa kao trenerskog genijalca kakvog svijet već godinama nije vidio, a da je Szalai poslao loptu samo par centimetara u lijevo ili da je Perišić u 116. minuti u Lensu poslao loptu glavom samo nekoliko centimetara u desno, danas bi portugalski mediji bljuvali o nužnoj smjeni generacija, dok bi Santos na nekom otočju gledao završnicu Eura, tražeći novi angažman.

Ta iskonska varljivost najveći je neprijatelj svih medija jer zamislite koliko je bilo onih koji su nakon debakla u grupi sasuli drvlje i kamenje prema Santosovom stožeru i njihovim izabranicima, dok se isti ti ljudi sada natječu u originalnosti svojih hvalospjeva. Zaista nema ljepšeg portreta te odvratne naravi novinarskog posla, a u tu klopku upasti je lakše no disati i to ne samo početnicima, već i prekaljenim djelatnicima koji su pola svog života proveli pokušavajući ocijeniti ono što se ocijeniti ne može, ukupnost jednog događaja dok je on još u tijeku.

Fernando Santos robotizirao zaigrane Portugalce

No na stranu s tim. Postoji ipak nešto što prosječni nogometni zaljubljenik može zamjeriti izborniku Santosu, a to je potpuni odmak od svega onog što je portugalski nogomet predstavljao posljednjih pola stoljeća, lepršajući na krilima Eusebija, Futrea, Ruija Coste, Figa i drugih. Nakon dvoboja u Lensu, mnogi su isticali kako je Fernando Santos lukavo igru prilagodio Hrvatskoj, prepustivši joj loptu i orijentiravši se na kontranapade, međutim nakon Poljske i večeras Walesa, postalo je jasno kako se ne radi o nekakvoj oportunističkoj vratolomiji, već o dosljednoj nogometnoj filozofiji koju je očigledno ispolirao na klupi Grčke.

Jest, tužno je što se jedna od najvećih nogometnih nacija svijeta, čiji je light-motiv desetljećima bio gol više, preobrazila u rezultatski stroj, jer ako je 2004., u neku mazohističku ruku, i bilo zabavno navijati za Grke, koji su predvođeni veteranima Zagorakisom, Nikopolidosom te Karagunisom, Charisteasom i Giannakopoulosom, pokorili Europu nižući minimalne pobjede, bio je to rezultat njihove oskudne pojedinačne vrijednosti. Grčka nije imala klasnog individualca ni veliku zvijezdu, oni nisu mogli ni znali drugačije.

Grčku je 2004. bilo zabavno gledati jer nisu mogli bolje

S druge strane aktualna momčad Portugala među deset je najskupocjenijih ekipa svijeta, a osim jednog od najboljih igrača u povijesti nogometa Cristiana Ronalda, imaju tehnički izvrsne pojedince poput Joao Maria, Nanija, Quaresme, Pepea, Adriena i Rafa Silvi, Moutinha, Sanchesa, Gomes, Carvalha, Cedricka, Guerreira itd, redom igrača iz elitnih klubova Liga petica. Ovaj Portugal je nezamislivo dosadno gledati upravo zato jer je jasno da igrači mogu pružiti puno više, a to ne čine jer su kao jedni od posljednjih romantičara po prvi put stavili novac ispred "joge bonito".

Nogomet kakvog smo poznavali malo po malo nestaje, a tu preobrazbu nam tako lijepo i sporo prinose očima da je to gotovo nemoguće primijetiti, no nije to najveći problem hrvatskog nogometa, već onaj susret sa zbiljom koji ćemo uskoro imati kada u nedjelju Portugal možebitno osvoji Euro. I već je sada jasno da smo ispali od finalista, što se ne može nazvati debaklom. Napisao sam to prije nekoliko dana, ali moram ponoviti. Čačić je po ispadanju u osmini finala samodopadno prognozirao da će Portugalci ići do kraja. Ako je u tom bio u pravu, kako si priznati da je taj Mamićev poltron možda bio i u nekim drugim? Upravo bi se zato, sva natjecanja trebala prokomentirati tek jednom kada zastori sasvim padnu.

Više o utakmici Portugala i Walesa:

> KOMENTAR ZVONKA ALAČA: Dosta je omalovažavanja Portugala, "dosadni sretnici" zasluženo su u finalu

> RONALDOVO TJEŠENJE BALEA ZALUDILO SVIJET Svi su se rastopili na zagrljaj od 200 milijuna eura

> Portugalski izbornik: Ne igramo lijepo? Zaboli me, utakmica protiv Hrvatske primjer je kako se gine za domovinu!

> RONALDO ODUŠEVIO Opalio selfie sa sakupljačem lopti i darovao mu fotografiju s Portugalom