INDEX SPORT ima razgranatu mrežu novinara u Europi i svijetu koji kao gostujući komentatori najavljuju sportske događaje i utakmice te analiziraju transfere i globalne promjene u nogometu. Na gostovanju kod Index Sporta danas je Michael Wagner, novinar Aftonbladeta, koji nam otkriva situaciju u svlačionici Jannea Andersona uoči susreta petog kola Lige nacija u Stockholmu između Švedske i Hrvatske.

Iako mnogi osporavaju važnost, pa čak i vrijednost Lige nacija, smatram kako se radi o vrlo važnom natjecanju koje je za zemlje poput Švedske od iznimnog značaja. Ne samo što tako imamo priliku svakog mjeseca snage odmjeriti s ponajboljim momčadima Starog kontinenta i tako brusiti formu za velika natjecanja nego ti derbiji privlače i velik broj navijača. Tako su stadioni, kad nema epidemioloških mjera, puni do posljednjeg mjesta, što je pak i s financijskog aspekta velika stvar. Zbog toga utakmicu s Hrvatskom dočekujemo gotovo kao finale Svjetskog prvenstva. Nitko ne želi ispasti iz razreda A jer je razlika u kvaliteti u odnosu na reprezentacije koje igraju u nižem nivou drastična. Pobjeda protiv Hrvatske je imperativ i uvjeren sam kako će svi dati sve od sebe kako bi se Švedska na koncu dokopala tog trećeg mjesta. Da, situacija nije bajna, reprezentacija je izgubila tri utakmice u nizu, ali krajnje je vrijeme da se trgne.

Pet poraza u posljednjih šest utakmica je, realno, loš rezultat za ekipu koja je prije dvije godine igrala četvrtfinale Svjetskog prvenstva i koja se prilično jednostavno kvalificirala na Euro. Medijski pritisak na igrače je toliki da je Linderoth nedavno iznervirano poručio svima kako se trebaju prestati ponašati kao da Švedska stalno igra protiv Farskih otoka. Francuska, Portugal, Hrvatska ili Danska su među petnaest najboljih reprezentacija svijeta i poraz u takvim utakmica nije sramoćenje. No što god on rekao, činjenica je da igra nije na visini. Jedan od razloga zašto igrači dvoboj s Hrvatskom dočekuju prilično nabrijani je to što imaju osjećaj da je utakmica na Maksimiru završila nepravedno. Hrvatska nije zaslužila pobijediti. Drugo poluvrijeme u Zagrebu, što je iznenadilo i sve nas, bila je najbolja švedska prezentacija posljednjih godina. Unatoč porazu, svi su bili složni u konstataciji kako je to Švedska kakvu žele gledati i da je to način na koji Švedska mora igrati. 

Međutim, umjesto da je to bila prekretnica, uslijedio je teški poraz u Portugalu, koji je bio bez Ronalda, pa prije nekoliko dana još jedan u Danskoj, koja je igrala s drugom momčadi. Izborniku Andersonu stolica se ne trese, jer je u Rusiji skupio dovoljno kredita za narednih pet godina, ali ostaje dojam kako sada svi zajedno moraju pokazati da ulazak među osam na svijetu nije bila slučajnost i da Švedska i dalje može i zna igrati dobar nogomet. Već godinama forsiramo taj čvrsti, ali pasivni defenzivni nogomet. Da, to je nešto što je oduvijek davalo prepoznatljivost skandinavskim ekipama, pa tako i Švedskoj, no vrijeme je da napokon iskočimo iz te ljušture. Dvoboj s Hrvatskom je pokazao koliko moćni i kombinatorni možemo biti kada se opustimo i napadnemo. Rizik se isplati. U svemu tome treba pronaći balans, ali ako itko to može, to je Janne Anderson, jedan od najtalentiranijih stratega koje smo ikada imali.

Nećemo si lagati, atmosfera u svlačionici je pomalo depresivna, ali svejedno se osjeti timski duh koji prije nismo imali. Kada je Zlatan igrao, očekivao je puno, kako od sebe tako i od drugih, pa je često znalo doći do iskrenja, a atmosfera pasti od euforije do depresije u nepunih 90 minuta. Sve je bilo kako on kaže. Zlatan Ibrahimović na jednoj strani, a svi ostali na drugoj, pasalo im to ili ne. Danas je drugačije, danas su svi kao jedan, i u pobjedi i u porazu. Što je bolje, teško je reći. Nacija je do dana današnjeg ostala potpuno podijeljena po pitanju Zlatanovog povratka u nacionalni dres. I dok ga polovica više nikad ne želi vidjeti ni blizu reprezentacije, ostatak bi ga doveo odmah i dao mu slobodu kakvu god poželi. Bez obzira na to što mu je već 39 godina, Zlatan je i dalje najbolji švedski igrač i to dovoljno govori. I dalje je glavna vijest u državi, pune su ga naslovnice. On je šoumen kakvog možeš voljeti ili ne, ali ne možeš biti imun.

Nedavno je na svom Instagramu postavio sliku sebe u dresu Švedske. Izazvao je pravu uzbunu. Kada su ga poslije pitali zašto je to napravio, rekao je da je htio iziritirati ljude. Eto, to je Zlatan. Zašto to radi? To je dobro pitanje. Vjerojatno još nije prebolio reprezentaciju i želi se vratiti, ali ne želi to napraviti sam, nego želi da ga se moli da se vrati. Po tome je pravi Balkanac, vi ćete to bolje znati od mene. 2016. godine, kada je Janne Anderson preuzeo ovu reprezentaciju, Zlatan je objavio kako su njegovi dani u reprezentaciji stvar prošlosti, kako želi otvoriti put mlađim igračima i koncentrirati se na klupski nogomet i obitelj. Izbornik Anderson jedan je od onih ljudi koji nikog neće moliti ni nagovarati. Pitao ga je želi li igrati i kada mu je ovaj rekao da je gotovo, on je to prihvatio i krenuo dalje.

Zlatana je to valjda pogodilo. Očekivao je da ga se nagovara, a do dana današnjeg Anderson ga nije ni nazvao, a u više navrata je poručio kako je Zlatan za njega gotova priča. Nažalost, za Ibrahimovića reprezentacija nije gotova priča. I dalje mu je stalno u glavi. Da nije, ne bi je stalno spominjao, komentirao igrače i igru preko medija. Čini se kako je riječ o jednoj od onih fatalnih ljubavi. Ja bih ga osobno vrlo rado vidio opet u dresu Švedske, pogotovo pod ovim izbornikom koji bi s njim kao stožernom figurom zasigurno složio sjajnu ekipu. Kao što vjerojatno znate, Andersona na klupi protiv Hrvatske neće biti. Pozitivan je na koronu. Koliko čujem, pozitivan je i jedan vaš igrač - Domagoj Vida. Kako je on, kao i Anderson kod nas, bio u kontaktu s još nekolicinom drugih ljudi, pitanje je vremena kada će se pojaviti još netko pozitivan.

Što će od svega na kraju biti, teško je reći. Ako se bude pratio protokol Uefe, utakmica će se sigurno odigrati, međutim ako zaraženih bude previše, mislim da bi se pod pritiskom stručnog epidemiološkog tima utakmica lako mogla odgoditi. Što se pak tiče Hrvatske, najblaže rečeno, nisam bio impresioniran onim što sam vidio u Zagrebu. Kao i Šveđani, Hrvati misle da mogu dugo živjeti na krilima onog što su napravili u Rusiji. Vidljivo je kako Hrvatska nakon odlaska nekolicine stožernih igrača ne može uhvatiti pravi ritam. Nema tu više čarolije. Poneki bljesak da, ali kontinuitet ne postoji. Čuo sam da je nedavno otišao Rakitić, a kada još ode i Modrić, pitanje je vremena kada će početi pad. Tko zna kada će Hrvatska opet imati igrače kao što su oni.