U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

SEDMI lipnja 1993. godine jedan je od najcrnjih i najtužnijih dana u povijesti hrvatskog sporta. Toga je dana, vraćajući se s rezultatski nevažne utakmice u Poljskoj, na autocesti u Njemačkoj poginuo Dražen Petrović. Imao je 28 godina. Hrvatska i svijet ostale su bez velikog čovjeka i velikog košarkaša.

Bilo je to tragično vrijeme za europsku košarku. Svega četiri godine ranije, na autocesti u Španjolskoj život je izgubio Fernando Martin, jedna od ikona ovog sporta tijekom 80-ih. Martin je kao kapetan, vođa i atletsko čudo predvodio Real i španjolsku reprezentaciju, a istovremeno je bio markantna zvijezda koju su uspoređivali s Jamesom Deanom i Conanom Barbarinom.

Bio je i jedan od prvih Europljana koji su se otisnuli u NBA ligu, već 1986. godine. Igrao je za Portland Trail Blazerse. Baš poput Dražena, s kojim je prvo bio veliki rival, a kasnije suigrač.

I baš kao što je Dražen poginuo na putu s nevažne utakmice, isto se može reći i za Martina. On je poginuo 3. prosinca 1989. na putu prema utakmici Reala koja je za njega osobno bila nevažna jer zbog ozljede leđa nije mogao igrati. Svejedno, kao pravi vođa išao je podržati svoje suigrače s klupe. Nažalost, na utakmicu nije stigao.

Dok se uključivao na autocestu u blizini Madrida, izgubio je kontrolu nad vozilom u oštrom zavoju na nizbrdici jer je pokušavao izbjeći veliku lokvu vode. Sudario se s drugim automobilom, čiji je vozač preživio uz teže ozljede. Martin se nije izvukao. Imao je tek 27 godina.

Bio je čudo prirode koje je dominiralo u svim sportovima

Fernando Martin Espina rođen je 25. ožujka 1962. u Madridu, gdje se od malih nogu bavio gotovo svim mogućim sportovima i dominirao u njima. Bio je pravo čudo prirode te je u dječačkim danima, zahvaljujući talentu i sjajnim fizičkim predispozicijama, osvajao državne i regionalne naslove u plivanju i stolnom tenisu. Igrao je rukomet, a okušao se i u džudu. 

"Ne znam je li se bavio svim sportovima, ali jest mnogima. I briljirao je u svakome u kojem se natjecao", priča Fernandov četiri godine mlađi brat Antonio, koji je i sam postao košarkaška legenda Reala, a danas je čelni čovjek španjolske lige. Antonio je objasnio da se Fernando košarkom počeo baviti na nagovor trenera školske ekipe Mariana Bartivasa, koji je ujedno bio trener u madridskom klubu Estudiantesu.

Martin je tada imao 15 godina pa je u košarku ušao dosta kasno, ali to mu nije predstavljalo problem. Talent je bio tu, a fizikalije nikad nisu bile upitne. Bartivas ga je povukao sa sobom u Estudiantes, a Martin je već iduće godine dobio i ugovor. Upao je u mlađe kategorije španjolske reprezentacije te na Europskom prvenstvu za kadete 1979. osvojio brončanu medalju.

Po povratku s prvenstva priključio se seniorskoj momčadi, gdje se ubrzo učvrstio kao prvotimac. Tek je postao punoljetan kada je bio član petorke Estudiantesa koja je završila na drugom mjestu španjolskog prvenstva, iza Barcelone. Za njega su se počeli tući moćniji i bogatiji klubovi, a nakon dugih pregovora Real ga je preoteo Joventutu i navukao mu bijeli dres.

Real je za tek 19-godišnjeg centra platio deset milijuna pezeta, a neki izvori tvrde i da je iznos išao do 20 milijuna. Danas bi se to moglo usporediti s cifrom od oko 60 tisuća eura, ali bio je to golem posao za tadašnju španjolsku košarku, a Martin je vrlo brzo pokazao zašto ga je Real toliko želio.

Njegova najveća prednost bilo je tijelo kakvo se početkom 80-ih rijetko viđalo u europskoj košarci. Bio je visok 205 centimetara, snažan, eksplozivan, pokretljiv i iznimno agresivan pod koševima. Juan Antonio Corbalán, njegov dugogodišnji suigrač u Realu i reprezentaciji, opisao ga je kao čovjeka s karakterom i natjecateljskim duhom koji su bili izvan uobičajenih granica te kao fizički fenomen.

Martin je igrao kao da svaki duel mora dobiti. Nije uzmicao pred višim i težim centrima, tražio je kontakt i svojom energijom podizao ostatak momčadi. Uz fizičku dominaciju imao je karizmu zbog koje su ga suigrači slijedili, a protivnici teško podnosili. "Vidio sam ga i rekao: 'Ovaj tip je Conan Barbarin'", opisao je Andres Jimenez, legendarni košarkaš Barcelone, svoj prvi susret s Martinom i usporedio ga s likom koji je glumački proslavio Arnolda Schwarzeneggera.

Nizao je trofeje s Realom i bio neizostavan u dotad najvećim uspjesima Španjolske

S Martinom kao vođom Real je nizao trofeje. Prvak Španjolske bio je 1982., 1984., 1985. i 1986. godine, a Martin je istovremeno postao i jedan od ključnih igrača španjolske reprezentacije, koja je tada započela svoj uspon prema svjetskom vrhu. 

Na Eurobasketu 1983. godine Španjolska je osvojila svoju tek treću medalju na velikim natjecanjima. Srebru iz Francuske prethodila su također europska srebra još 1935. u Švicarskoj te 1973. na domaćem terenu. Iako su tada još uvijek već spomenuti Corbalan i Juan Antonio San Epifanio, popularni Epi, bili najveće zvijezde reprezentacije, Martin je bio "ljepilo" bez kojeg momčad ne bi funkcionirala. 

Donosio joj je snagu, energiju i beskompromisnost pod koševima, a sa samo 21 godinom već je ravnopravno stajao uz znatno iskusnije suigrače. Španjolska je u finalu 1983. izgubila 105:96 od Italije, a Martin je utakmicu završio sa 17 poena.

Samo godinu dana kasnije Španjolci su na Olimpijske igre u Los Angeles stigli kao jedna od reprezentacija koje su se nadale borbi za medalju, a vratili su se s najvećim uspjehom u dotadašnjoj povijesti španjolske košarke.

Martin je tijekom turnira imao ozbiljnih problema s leđima. Bolovi su bili toliko jaki da je između utakmica sate provodio na masažama i terapijama, ali igranje za reprezentaciju nije dolazilo u pitanje. Španjolska je prošla skupinu s četiri pobjede u pet utakmica, u četvrtfinalu izbacila Australiju uz Martinovih 25 poena, a onda je u polufinalu čekala Jugoslavija, aktualni olimpijski prvak.

Jugoslavija je imala momčad predvođenu Draženom Dalipagićem i Draženom Petrovićem, tada 19-godišnjakom koji je počinjao svoj uspon prema europskom vrhu. Iako je Jugoslavija stvorila prednost od 40:35 na poluvremenu, sjajna španjolska obrana dopustila je svojim protivnicima tek 21 poen u nastavku. Španjolci su tako pobjedom 74:61 prvi put u povijesti izborili finale Olimpijskih igara. Ondje nisu imali šanse - s 30 razlike potukli su ih Michael Jordan, Patrick Ewing, Chris Mullin, Sam Perkins...

Poraz nije umanjio španjolsko slavlje. Srebro iz Los Angelesa bilo je najveći uspjeh u povijesti njihove reprezentacije, a 22-godišnji Martin, koji je na Igrama prosječno zabijao 16.5 poena, sada je postao jedna od najvećih sportskih zvijezda u zemlji.

Novi obračun s Draženom i odlazak u NBA

Real je s Martinom 1985. stigao do finala Kupa prvaka, današnje Eurolige. U Ateni ga je čekala Cibona, a Dražen je dobio priliku za svojevrsni revanš sa Španjolcima. Cibona je te sezone u ranijoj fazi natjecanja već dvaput svladala Real pa je u finale ušla puna samopouzdanja.

S druge strane, Martinu su najveću utakmicu sezone obilježili problemi s osobnim pogreškama. Brzo je dobio četvrtu osobnu i morao je sjediti na klupi više nego što je bio plan, a u konačnici je desetak minuta prije kraja zaradio i isključujuću petu osobnu.

Cibona je to znala iskoristiti. Uz 36 poena fenomenalnog Dražena pobijedila je 87:78 i prvi put postala prvak Europe. Real je ostao bez osmog naslova europskog prvaka, a Martin bez najvećeg klupskog trofeja koji je mogao osvojiti.

Nakon poraza u finalu Kupa prvaka, Martin je izašao na NBA draft. Pritom ga preko Atlantika nije vukao novac. Real mu je, kako je tada sam govorio, bio spreman ponuditi dvostruko veći ugovor od onoga koji ga je čekao u Americi. Vukla ga je potreba za dokazivanjem.

U Španjolskoj je već bio zvijezda, prvak države i jedan od najboljih igrača reprezentacije koja je osvojila olimpijsko srebro. NBA je predstavljao nešto drugo. Bio je to gotovo zatvoren svijet u kojem europski košarkaši još nisu imali svoje mjesto, a Martin je želio saznati pripada li mu.

Na draftu 1985. odabrali su ga New Jersey Netsi 38. izborom, ali mu nisu ponudili garantirani ugovor. Pritom je Martina mučilo i što sljedeće godine ne bi mogao nastupati na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj jer je NBA igračima to bilo zabranjeno. Proveo je još sezonu u Realu, a onda je 1986. stigla prava ponuda iz NBA lige - ovaj put od Portland Trail Blazersa. Prihvatio je i pritom kratko i jasno poručio da je odlaskom u NBA ispunio svoj san.

Njegov odlazak u NBA bio je pothvat čiju je veličinu danas teško potpuno razumjeti. Europska košarka NBA ligi tada je bila drugi svijet. Martina se tako smatra tek drugim europskim igračem u povijesti koji se otisnuo u NBA. Prvi je to godinu dana ranije napravio bugarski košarkaš Georgi Gloučkov.

Treba pojasniti da je prije njih dvojice bilo nekoliko igrača iz europskih zemalja koji su nastupili u NBA-u, ali svi oni su košarkaški stasali kroz američki srednjoškolski i sveučilišni sustav. Gloučkov i Martin su prva dva Europljanina koja su došla u NBA, a da ranije nisu imali nikakvih dodirnih točaka s Amerikom.

U Madridu je bio zvijezda, a u Portlandu je morao početi od nule. Baš kao i Draženu i svim Europljanima koji su tih godina dolazili u NBA, Martinu se nije vjerovalo. Minutažu je dobivao na kapaljku, a nekad bi i cijele utakmice gledao s klupe. Problem mu je predstavljala činjenica da nije dovoljno dobro govorio engleski, a imao je i nesreću da je dvaput slomio nos. "Plakao je od bijesa zbog toga", ispričao je njegov brat Antonio.

Na kraju je Martin u svojoj prvoj i jedinoj NBA sezoni nastupio u 24 utakmice. Prosječno je igrao nešto više od šest minuta te postizao manje od jednog poena po utakmici. Po sirovoj statistici i brojkama, nije ostavio nikakav trag, ali je zato bio jedan od pionira te je pomogao otvoriti vrata Europljanima koji su u nadolazećim godina stizali u najjaču ligu svijeta.

Vratio se kao još veća zvijezda

Upravo zbog činjenice da je probio granicu koju prije njega nije probio nijedan španjolski košarkaš, Martin je 1987., kada se odlučio vratiti u Real, dočekan kao još veća zvijezda. Prema medijskim izvještajima iz tog vremena, Real mu je izjednačio plaću s najboljim nogometašima kluba.

Sve više se pratio i njegov privatni život te je završavao na naslovnicama tabloida. U to vrijeme započeo je vezu s Anom Obregón, glumicom, televizijskom zvijezdom i jednom od najpoznatijih žena tadašnje Španjolske. Ana je kasnije dvije godine bila i djevojka Davora Šukera.

Njezina veza s Martinom trajala je otprilike dvije godine, a španjolski mediji pretvorili su ih u jedan od najpoznatijih celebrity parova kraja 80-ih. Martinu takva vrsta pozornosti nije uvijek odgovarala.

Čovjek koji je na parketu uživao biti u središtu svega privatno je pokušavao sačuvati svoj život za sebe. Obregon je godinama poslije govorila da su zato svoju vezu pokušavali držati što dalje od medijskog cirkusa. "Fernando Martin bio je ljubav mog života", govorila je desetljećima nakon njegove smrti.

Objašnjavajući što je Martin predstavljao u Španjolskoj, George Karl, legendarni NBA trener koji je 80-ih i 90-ih vodio Real, usporedio ga je s holivudskom megazvijezdom iz 50-ih. "Nacionalni heroj, zgodan momak s tamnom kosom. Američki ekvivalent bili bi Magic, Bird ili Jordan, ali možda je James Dean bliži usporedbi njegova utjecaja", napisao je Karl u svojoj autobiografiji.

Rivalstvo koje mu je vratilo strast

Iste godine kada se Martin vratio iz Portlanda, Barcelona je iz talijanskog Benettona dovela američkog centra Audieja Norrisa. Bio je visok 205 centimetara, približno kao Martin, iznimno snažan i uživao je upravo u onakvoj fizičkoj košarci kakvu je obožavao i Španjolac.

Njih dvojica bili su stvoreni jedan za drugoga. Ne kao suigrači, nego kao protivnici. Njihovi dueli pod košem postali su jedan od simbola rivalstva Real Madrida i Barcelone krajem 80-ih. Gurali su se, udarali, borili za poziciju i vodili bitke koje bi prema današnjim kriterijima vjerojatno završavale nizom osobnih i tehničkih pogrešaka.

Rivalstvo je bilo brutalno, ali nije bilo ispunjeno mržnjom. Dvojica centara razvila su veliko međusobno poštovanje. Kako svjedoči sam Norris, jedan bi drugog žestoko udario pod košem, a onda pružio ruku da mu pomogne ustati. Norris je kasnije priznao koliko mu je Martin značio. "Fernando je bio jako težak i čvrst protivnik. Uvijek je izvlačio ono najbolje iz mene."

Klasična je to priča rivala koji su jedan drugog tjerali da budu bolji, a Norris je Martinu zapravo predstavljao i više od toga. "Nije razumio što mu se dogodilo u NBA ligi. Veterani poput Cyldea Drexlera su ga cijenili i brinuli se o njemu, ali nije dobivao prilike. Nije razumio zašto. Odrekao se mnogo toga da ode u NBA i očekivao je da će nagrada biti veća. Povrijedilo ga je i to kako su se pojedini ljudi ovdje odnosili prema njemu. Nije otišao u Ameriku da postane milijunaš. Pa on je gubio novac odlaskom. Samo je htio ostvariti svoj puni potencijal", otkrio je Fernandov brat Antonio i nastavio:

"NBA avantura ostavila je traga na njemu, i osobno i profesionalno. Po povratku, osjećao se izgubljeno, iz mnogo razloga. Ono što ga je usredotočilo, što je ponovno rasplamsalo njegov natjecateljski žar, bile su te utakmice Reala i Barcelone. Tamo je ponovno osjetio da je živ. Vratio se kao druga osoba i trebalo mu je vremena da pronađe svoju motivaciju. Dvoboji s Norrisom bile su ključni u ponovnom otkrivanju strasti prema košarci."

Dražen - od ljutog protivnika do suigrača

Martinovu strast rasplamsao je i još jedan čovjek - Dražen Petrović. Nekad ljuti protivnik mu je 1988. postao suigrač. Martinu, koji je navikao biti alfa-mužjak u momčadi, to nije u potpunosti odgovaralo jer mu je u svlačionicu stigao još jedan takav tip. Martin je odlučio braniti svoj autoritet pa njegov odnos s Draženom nije bio jednostavan.

"Sjećam se da je to bila komplicirana situacija. Draženov doprinos bio je izvanredan, ali na kraju, da skratim, imali su različite načine shvaćanja kako voditi momčad do pobjede. Tu su se sukobili, to je činjenica i nema smisla to skrivati. Postojale su razlike. Dražen je bio vrlo jasan oko svojih ciljeva, ali nisu se stalno svađali. Odnos među njima nije bio loš", tvrdi Antonio Martin, koji je tada u Realu igrao zajedno sa svojim bratom i Draženom.

Iako je trzavica bilo, uzajamno poštovanje koje su Martin i Petrović imali jedan prema drugome bilo je više nego očigledno. U utakmici četvrtfinalne skupine Kupa pobjednika kupova protiv talijanskog kluba Snaidero Caserta, Real je deset sekundi prije kraja gubio jedan razlike. Petrović je dodao Antoniju Martinu na otvoreni šut, a on ga je promašio i činilo se da je utakmica izgubljena. Ipak, Fernando je jednom rukom uhvatio skok i zakucao za pobjedu.

Dražen je nakon toga pred radijskim mikrofonima zaustio: "Fernando, ti si broj jedan." Govoreći nakon Martinove tragične pogibije, Dražen je upravo taj trenutak istaknuo kao sliku po kojoj će ga zauvijek pamtiti. "To je bio Fernando - nikada nije odustajao", poručio je Dražen.

Zanimljivo je da se Real s Casertom potom susreo i u finalu Kupa pobjednika kupova. Bila je to jedna od najluđih utakmica u povijesti europske košarke. Dražen je zabio 62 poena za Real, a na drugoj strani je Oscar Schmidt ubacio 44. Martin je još jednom dokazao kakav je karakter tako što je igrao ozlijeđen, a postigao je 11 koševa. Real je nakon produžetaka slavio 117:113. Uz Kup kralja, bio je to jedan od dva trofeja koji su Martin i Petrović zajedno osvojili u Madridu.

Dražen se nakon te sezone odlučio okušati u NBA ligi, a pritom ga je ohrabrio i sam Martin. "Imao je iskustva. Rekao mi je da je NBA liga jako teška i da moraš biti jako dobar u obrani, ali da je to bila vrlo lijepa avantura", sumirao je Dražen svoj razgovor s Martinom prije odlaska "preko bare". 

Draženov odlazak bio je veliki gubitak za momčad Reala, ali u klubu su na neki način mogli i odahnuti jer je u svlačionici opet bio samo jedan alfa-mužjak. Nisu mogli ni zamisliti da će svega nekoliko mjeseci kasnije ostati i bez njega.

Dan kad je stala cijela Španjolska

Kao posljedica vrlo čvrste igre i učestalog ulaska u duele, Martinu su ozljede i bolovi postali sve češći. Tako je zbog bolova u leđima odlučeno da će 3. prosinca 1989. propustiti utakmicu španjolskog prvenstva sa Zaragozom. Da je igrao, možda se ne bi našao za volanom u tom kobnom trenutku u kojem je izgubio život. Ali nepotrebno je uopće ulaziti u takva nagašanja.

Tog 3. prosinca stala je cijela Španjolska. Svi su bili u šoku. Proglašena su dva dana žalosti. U nevjerici je bio i Dražen. "Nisam mogao vjerovati. Prvo što sam napravio bilo je uzeti telefon i pokušati dobiti potvrdu da vijest nije istinita. Tužan sam. Ne mogu vjerovati da ga više nikada neću vidjeti. Bio je jako dobar čovjek, jako mlad i najbolji igrač u Španjolskoj", rekao je Petrović za španjolski list El Pais.

Fernando Martin pokopan je 5. prosinca na madridskom groblju La Almudena. Samo nekoliko sati nakon pogreba njegovi suigrači ponovno su morali na parket. Igrali su na inzistiranje njegova mlađeg brata Antonija. Čekao ih je dvoboj s PAOK-om u Kupu pobjednika kupova.

Bili su iscrpljeni i shrvani. El Pais je pisao da neki od njih gotovo dva dana nisu spavali i da su tijekom utakmice trčali na parketu i plakali. Real je u jednom trenutku gubio 16 razlike, a onda napravio veliki preokret i pobijedio 92:71. George Karl godinama kasnije opisivao je to kao jednu od najposebnijih utakmica svog života.

Realovi igrači te su večeri igrali za Fernanda Martína. Za čovjeka koji je cijelu karijeru igrao kao da ne postoji izgubljena lopta, izgubljen duel ni izgubljena utakmica. Za suigrača koji ih je tjerao da budu čvršći, hrabriji i bolji. Te večeri nije bio s njima na parketu, ali Realovi igrači pobrinuli su se da posljednja utakmica posvećena njemu završi upravo onako kako bi je Martín odigrao - bez predaje.