Foto: Čitatelj Indexa

MOLIM vas pročitajte ovaj "igarski poučak" bavili se turizmom i ekologijom ili ne. Prilika je to podsjetiti se temeljnih vrijednosti.

Zajedničkim općinskim novcima lokalne vlasti odlučile su proširiti štekate / terase nekolicine restorana i kafića položenih u igarskoj vali, nažalost na uštrb plaže. Nebrojeno kamiona zemlje iz bivšeg vinograda ove zime je dovezeno da se formira nova plaža prekrivajući dotadašnju plažu. Do prije pola godine bila je to plaža sa sitnim oblutcima, finim sitnim šljunkom, idealna za obitelj s djecom, plaža je to bila za skakanja, naguravanje, picigin, glavomet, izležavanje, opuštanje, dokolicu, bez straha od ranjavanja na oštro, te veliko kamenje; plaža je to bila dupkom puna tijekom ljetnih mjeseci.

Nasip je to sada koji svojim oštrim kamenjem probuši pokoji dušek / madrac, s kojeg s oprezom trebate ulazit u more, pazeći na oštro, ali i veliko kamenje u plićaku. Zatim, za većih valova vala je blatna, voda zamućena, ne slutim do kada. Čuo sam i za riječi jednog od turista - ohrabrivao ga je mještanin prilikom ulaska u more - "ne bojte se, samo hrabro naprijed, to vam je ljekovito blato". Veći omjer gostiju nego prije, sada se kupa na plaži pred hotelom "Punta", ali i na okolnim teže dostupnim plažama, do kojih je potrebno savladati dionicu klizavih izlizanih kamenih gromada. Međutim, mnogi to smatraju vrijednim truda, da bi zaposjeli svoj metar prirodne šljunčane plaže. Molim vas ne zamjerite, okoristio bi ovu priliku da javno zahvalim Goranu Cvitanoviću koji je ove zime pokrenuo izradu podužeg stepeništa i dobrim dijelom financirao isto, a koje je te teže dostupne plaže ipak učinio pristupačnijima, prevenirajući time mnoga proklizavanja i padove.

Slika s vrijednim dječakom koju vidite slikao sam proteklog vikenda, potpuno spontano; i zbilja me obradovala - imamo malog pomoćnika velikog srca, dijete koje želi ponovo uspostaviti harmoniju u prirodi. Vadi poveće kamenje iz plićaka i slaže jednu od podosta takvih hrpica koje se mogu vidjeti unaokolo na nasipu. Druga slika, slika nasipa, je naravno, ranojutarnja slika, no prava slika, vaša je mentalna slika, vaša zamisao da bojažljivo gazite po oštrom zbitom kamenju umjesto ugodnog prodiranja vaših stopala kroz fine kamene oblutke.

Već imamo slučajeve u Igranu da gosti koji su došli u apartman "bookiran" na dva tjedna odlaze nakon prvog dana. Internet forumi gdje ljudi iznose svoja iskustva s putovanja, kao i prijenos iskustava u osobnim živim kontaktima u desetljećima koje dolaze, nažalost, govorit će o sramoti silovanja jednog predivnog prostora.

S punim pravom se pitate kako je moguće da se ovako nešto desi, kako do lokalne vlasti dođu ljudi toliko neosjetljivi na iskonsku ljepotu prirode, kako je moguće da općina odobri trošenje zajedničkog novca za ovakav projekt i na kraju, kako je moguće da mještani koji o projektu nisu imali prilike odlučivati na mjesnom referendumu, kako je moguće da se isti ne pobune i ne stanu gnjevno pred tešku mehanizaciju i kažu – to neće proći, ne ovdje!. Vjerujem uspavani smo, pasivizirani gutanjem tv programa, usko obuzeti svojim životima, neosjetljivi na zadiranje u okoliš. Želim biti kritičan i prema sebi. Kad sam čuo da se proširuju štakati nisam ni u ludilu slutio da će radi toga netko doći do izopačene ideje nasipanja predivne šljunčane plaže. Na povratku iz Splita - gdje povremeno boravim - vidio sam novi nasip, kamione koji još pristižu sa zemljom, tešku mehanizaciju koja ravna i sabija zemlju. I gledam i ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem svojim očima, i pomislim što nego - ovo je moguće samo ovdje. I nisam učinio ništa, ove zime nisam učinio ništa. Reagiram ipak sada, kad sam čuo da se madraci buše, kad sam čuo da nam gosti odlaze, kad sam vidio da su ostavljene velike stijene u plićaku i kad je počeo ne vidjelo izlaziti gnjev mještana. Reagiram da se ne ponovi u nekom drugom prelijepom kutku mediterana, planeta. U tom smislu, zelene udruge molim vas pripomozite, prenesite "igarski poučak" na konferencije van Hrvatske. Veliko hvala.

"Mediteran, kakav je nekad bio" - molim vas prestanimo koristiti tu laž. Radije se okrenimo odvoženju olupina, saniranju divljih deponija kojima smo grubo narušili ljepotu, sklad, duh prirode, a dok ne uzvisimo naše umove, našu svijest o štovanju integriteta prirode, kaznimo odvažno, kaznimo da se ne ponavlja, kaznimo one koji u prirodi vide deponij skrojen prema njihovom kratkoročnom komforu.

S druge strane, toliko ljubavi možemo dati našim dragim gostima. Ne smijemo ih podcjenjivati, među ostalim i ovim ekocidom. Naši dragi gosti mogu biti naša inspiracija, no svakako su naši ambasadori. A oni, ovdje u Igranu, kažu nam samo jedno, bolno, ali iskreno – odrezali ste granu na kojoj ste sjedili, i ako mogu dodati - sjedili prilično ugodno, uljuljano.

Nakon ove male sjetne igarske priče iskreno molim sve otvorene ljude da uče iz ovog primjera, a ljude iz igarske lokalne vlasti da uvide svoju grešku i prepoznaju da je potrebno vlastitu kreativnost usmjeriti na dobrobit svih, ne samo pojedinih vlasnika restorana i kafića; na dobrobit svih, ne izuzimajući pritom naslijeđeni okoliš.

Dragi Igranci, ne očajavajte, pružite neizmjernu toplinu i ljubav vašim gostima i oni će se dijelom vratiti. Vi možete biti najveća posebnost ovog mjesta, vi možete biti dobrodušni, iskreni, tolerantni, suosjećajni, a takve domaćine bi svaki gost rado prigrlio.

Iskreno i toplo vam hvala na čitanju. Bila mi je čast napraviti ovaj iskorak.