Foto: 45lines

NA BLOGU Željka Peratovića objavljen je prije nekoliko godina intervju Josipa Perkovića, tada savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiiji, koji je Perković dao za Vjesnik 1998. godine. Peratović navodi kako je glavni urednik Vjesnika bio Nenad Ivanković, koji Perkovića spominje u svojoj knjizi s ključem Sova. Autor intervjua je Aleksa Crnjaković.

Perković: Nisam umiješan u ubojstvo Brune Bušića - '78. sam bio običan inspektor

Špijunsko podzemlje je na nogama! Bivši udbaši, krtice i prebjezi, strani plaćenici i domaći izdajnici, borci za emigrantska prava i obavještajci svih boja, pozorno prate kako se raspliće "afera Sindičić". Neki su već progovorili, neki će to tek učiniti. Jedan od najpoznatijih jugoslavenskih likvidatora hrvatskih ermigranata Vinko Sindičić, pristao je na izručenje Hrvatskoj i suđenje pred hrvatskim sucima za navodnu upletenost u ubojstvo Brune Bušića. Zašto? Po jednoj teoriji želi sa sebe skinuti teret krivnje, barem za ono što nije učinio. Po drugoj, želi krivnju podijeliti s nalogodavcima.

Bit će to obična farsa i namještaljka, jer nema ni dokaza niti svjedoka koji bi potvrdili Sindičićevu upletenost u to ubojstvo, tvrdi Josip Majerski, navodno dugogodišnji agent Udbe koji je prebjegao njemačkoj obavještajnoj službi, dodajući da se Sindičiću želi suditi za nešto što nije učinio kako bi se tako zaštitili ljudi koji su mu bili nalogodavci u drugim zlodjelima za koje postoje i dokazi i svjedoci - pritom spominje ubojstvo obitelji Ševo, dr. Jelića, Senića, Nižića, Miličevića.

Po drugoj teorijii, raspetljavanje najintrigantnije emigrantsko-udbaške enigme, odnosno otvaranje procesa "Bušić", svjesno je odabran put koji izravno vodi do rasvjetljavanja i ostalih, od jugoslavenske države naručenih ubojstava hrvatskih političkih emigranata, put kojim se dolazi ravno do nalogodavaca koji još uvijek sjede u Zagrebu. S tim se neće složiti Ivan Cerovac, još jedan u nizu kontroverznih hrvatskih emigranata čija je uloga u inozemstvu prilično mutna. On otvara novu dvojbu: državni vrh možda štiti neke ljude preuzete iz starog obavještajnog sustava, pa zato nudi nagodbu Sindičiću! Pomoć za šutnju?

Mnogi koji su već progovorili slažu se ipak u jednom: ključ enigme drži u svojim rukama najmisterioznija osoba obavještajnog miljea Josip Perković, visoki dužnosnik obavještajne službe u bivšoj državi koji je taj posao nastavio obavljati i u Hrvatskoj. Hoće li taj čovjek sjesti na optuženičku klupu kao svjedok u "slučaju Bušić" ili će možda biti i optuženik?

Nikola Štedul, nekad emigrant, danas političar, čovjek koji je jedva preživio atentat zbog kojega atentator Sindičić sjedi u britanskom zatvoru, najednom se ne želi baviti svojim atentatorom! Izjavljuje da će podnijeti krivičnu prijavu protiv Josipa Perkovića kao posljednjeg šefa Udbe, osnivača hrvatskog SIS-a, savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiji.

Tvrdi da je Perković znao sve o atentatu na njega, da ima za to dokaze, a tu su i svjedoci, policajci B.Č.P. i G., koji su ukrali putovnicu švicarskog građanina Rudolfa Lehotzkog zahvaljujući kojoj je Sindičić dobio novi identitet s kojim je i krenuo u atentat - s tim dokumentima Sindičić je i uhićen.

U cijelu priču Cerovac ubacuje i Zdravka Mustača koji je navodno, zajedno s Perkovićem, izdavao naloge za likvidaciju Hrvata. Da je Bušić, kojim slučajem, živio u sigurnijoj pariškoj četvrti, možda bi preživio, ali, kaže Cerovac, u lošu ga je četvrt smjestila osoba koja je vrlo omiljena u HDZ-u. Na koga je mislio?

Zdenko Haramija, Sindičićev odvjetnik po službenoj dužnosti, tvrdi da "oni koji su radili u obavještajnoj službi bivše države znaju tko je počinio ubojstvo, tko ga je naručio i na koji je način počinjeno".

Što na sve to kaže Josip Perković, kojega, ne prvi put, javno optužuju za brojna nečasna djela? Kontroverzne priče o njemu postaju gotovo već legende, možda i zato što rijetko javno govori. Neki ga smatraju "mozgom" svih vrhunskih špijunskih akcija uperenih protiv hrvatskih emigranata, a ubijeno je, navodno, njih 60, pa ne čudi da je izbjegao, uvjeravaju nas neki ljudi, nekoliko atentata. Sredinom '91. KOS je organizirao na njega atentat. U tu je akciju bilo uključeno nekoliko njihovih agenata, a atentator je helikopterom prebačen na vježbe gađanja u Bihać. Cijela je akcija i sudski dokazana. Sudski je verificiran još jedan pokušaj atentata na Perkovića, 1994. godine od nepoznatih počinitelja koji su postavili kilogram i pol eksploziva na donji dio službenog automobila. Radilo se o bombi na potez. Imao je sreću. Kada je došlo do zatezanja žice koja je dijelom povukla osigurač upaljača, pukla je.

Josip Perković uvjerava nas da mirno spava. Ako ima nečistu savjest, svoje je grijehe, svjedoče to i neki visoko pozicionirani hrvatski dužnosnici, barem dijelom iskupio akcijama u obrani domovine, koje dokazuju njegovu vrhunsku obučenost, sposobnost, ali i hrabrost.

Stavio se na raspolaganje novoj vlasti odmah nakon demokratskih promjena, uvjeren, kaže nam, da predstoje oružani sukobi i tragični događaji, pa nije mogao ostati po strani. Posao koji radi smatra zanatom koji koji se zna ili ne zna raditi. Ne vidi ništa loše u tome što se i dio starog kadra uključio u rad hrvatskih izvještajnih službi - uostalom, tvrdi, veliki broj časnih ljudi u tom se radu dokazao.
Politikom nije opterećen. Dio se ljudi u MUP-u, pa i on sam, suprotstavio narastujućem četništvu tijekom 1988. i 1989. godine - spominje privođenje na obavijesni razgovor dr. Jovana Raškovića i pretragu njogovog stana u rujnu 1988. i suđenje protiv Jovana Opačića u Šibeniku nakon njegovog istupa na proslavi u Kninu u ljeto iste godine.

-Istina, suđen je za verbalni delikt, ali dali smo time jasne signale da ćemo se suprotstaviti četništvu i emisarima iz Beograda i postavili smo vrlo oštre granice u tim odnosima, prisjeća se Perković.

Kad se već vidjela neminovnost rata, uspio je organizirati prelazak preko, tada još jugoslavenske granice prvih konvoja s oružjem koje je spasilo Hrvatsku. Ne samo tada, već i u svim drugim slučajevima prebacivanja oružja čiji je sudionik bio, ni jedan komad streljiva nije pao u tuđe ruke. Uz to, uspio je povratiti dio oružja što je oduzimano našim ljudima u stranim zemljama. Posljednja takvu akciju u kojoj je vraćena veća količina oružja, izvedena je njegovim rukovođenjem 1994. godine, i to oružja što je oduzeto davne 1991. godine. Kaže da će zauvijek ostati tajnom kako je to izvedeno.

Bio je uz ministra Šuška pred okupiranim Vukovarom i na drugim ratištima, u vrijeme snažnoga granatiranja. Opremio je prve skupine specijalaca. Posebnu brigu vodio je o tek formiranoj bojni "Zrinski". Pribavio je najveći dio opreme za postrojbu kojom je zapovjedao Miro Barešić. Utemeljio je SlS, obučavao prve hrvatske obavještajce, i još ih obučava.

Ovaj diplomirani ekonomist, sin slavonskog kovača, počeo je raditi u siječnju 1970. godine u tadašnjoj službi državne sigurnosti u Osijeku. U Zagreb je premješten krajem 1979., kada je imenovan načelnikom II. odjela koji se bavio prikupljanjem informacija o nezakonitim aktivnostima osoba uključenih u različite emigrantske skupine, od kriminala. terorizma do veza sa stranim obavještajnim službama. Pomoćnikom ministra imenovan je 1986., a za podsekretara za državnu sigurnosI 23. travnja 1990. Dan ranije znalo se da je HDZ pobijedio na izborima. Nije li neobično što je prihvatio funkciju?

- Dogovorio sam se tako s ministrom Mulcom, o kojemu imam dobro mišljenje, kako bismo osigurali već stvoreno povoljno stanje u MUP-u i Službi, odgovorio nam je.

Kada smo ga nazvali kako bismo iz prve ruke dobili barem neka od javno postavljenih pitanja o "slučaju Sindičić", nismo očekivali da će se javiti na broj koji smo ostavili. Medutim, čim se vratio s puta, nazvao je i vedrim, izuzetno ljubaznim glasom rekao nam kako nema problema da se nađemo i porazgovaramo. Prilazeći našem stolu u mirnoj zagrebačkoj kavani, veselo nam je mahnuo, makar je to bio naš prvi susret. Doimao se kao zadovoljan bankovni činovnik kojega ne biste ni po čemu posebnom izdvojili u gomili prolaznika. Došao je sam, bez pratnje.

Tijekom trosatnog razgovora nije bio nervozan, niti se osvrtao bojeći se, možda, da ga netko prati ili prisluškuje. Kao da smo razgovarali o ljetovanju na Visu! Bez dvojbe je odgovarao na svako pitanje, makar je, sasvim sigurno, na mnoga odgovorio - ne odgovorivši. Samo je u jednom trenutku jedva suspregnuo emocije - kad je govorio o praznini koja je nastala nakon smrti ministra Šuška.

Ne odriče se prošlosti, pa ni svoja dva desetljeća u Službi, kako naziva bivšu službu državne sigurnosti, ali neće ni dopustiti da netko prlja po njegovih pošteno odrađenih osam godina u novoj, i za novu hrvatsku državu. Tvrdi da je radio svoj posao po savjesti i ako netko dokaže neki njegov nepošteni korak, spreman je odgovarati. Iluziju o mogućnosti opstanka bivše države imao je, kao i većina koju danas to negira. Nije ga proganjao bivši režim, ali, tvrdi, nije bio ni njegov specijalni ljubimac. Je li on proganjao, jesu li drugi bili njegove žrtve? Nikada nikakav nalog za likvidaciju bilo koga nije tvrdi, potpisao, iza tih podataka stoji i danas, jasno priznaje.

Jesmo li tako zamišljali vrhunskog špijuna? Teško se odričemo iluzija, pa i o hrvatskom Jamesu Bondu. Shvatili smo ipak, da svaka priča ima dva lica, ovisi o pripovjedaču. Nije na nama da sudimo. Šteta što smo ipak morali prihvatiti uvjet koji nije u skladu s novinarskim običajima, ali valjda jest s obavještajnim: objavljujemo staru fotografiju našeg sugovornika.

Kako Vi, kao dugogodišnji obavještajac, komentirate Sindičićev obrat, to jest naglu želju da ipak bude izručen Hrvatskoj?

- Tko kaže da se radi o "spektakularnom obratu"? To je Štedulovo tumačenje. Tko bi žarko želio ponovo u zatvor? U čemu je ljepota toga? Veselio bi se vjerojatno da dolazi na slobodu! On je jednostavno u takvoj pravnoj situaciji koja diktira neka rješenja.

Štedul prijeti da će podnijeti kaznenu prijavu protiv Vas. Ima li osnove za to?
- Štedulove su reakcije zanimljive. U Vjesniku je objavljena njegova tvrdnja po kojoj je za njega "slučaj Sindičić" završen, da ne kopa po prošlosti i da je okrenut budućnosti. Sasvim korektno. No, dva dana nakon toga. Štedul i njegovi "talibani" održavaju spektakularnu konferenciju za tisak koja je više sličila na konferenciju paraobavještajne skupine nego ozbiljne političke stranke. Izriče niz špekulacija u svezi s izručenjem Sindičića. Štedulu i njegovima sada je sumnjivo zašto on dolazi. Osam godina Štedul prigovara hrvatskoj vlasti kako nije učinila ovo, kako nije učinila ono, kako hrvatka vlast ne valja. Dijeli lekcije i Predsjedniku. Živio je ovih osam godina na temama o Udbi, Sindičiću, Perkoviću, a sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut osim njega. Doduše, ima i zašto biti zabrinut!

Zašto?   
-Zbog jedne jedine točne stvari koju je nedavno rekao siroti Josip Majerski. Na sudenju u Škotskoj Majerski je u organizaciji Štedula i društva bio lažni svjedok zbog kojeg je Sindičić dobio nekoliko, možda i deset godina zatvora viška, pod uvjetom da je sve onako kako je u javnosti poznato. Majerski je tamo naveo da su on i Sindičić bili oficiri Udbe na Zrinjevcu. Vojni ustroj Udbe prestao je, koliko znam, još 1952. Bivša služba nije imala nikakve činove, već policijska zvanja kaja su se kretala uglavnom oko tri naziva - inspektor, viši i glavni inspektor - postoje dokumenti, postoje živi ljudi. Nikakav III sektor nije postojao u ustroju bivše službe.

Zašto je Štedulu trebao lažni svjedok?
- Ne znam

Možda se to može otkriti Vašim svjedočenjima? Naime, Štedul najavljuje podnošenje kaznene prijave protiv Vas.
- On i njegovi podnijeli su već jednu kaznenu prijavu protiv mene 1994. godine za trideset kaznenih djela i ovo što rade sada samo je nastavak mrcvarenja kojem sam sustavno izložen od njih. No, ovoga će puta biti drukčije. "Dohvatit" ćemo na sudu jako gadno! Stojim na raspolaganju sudu i drugim nadležnim tijelima. Ugodno Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa i agenata bivše službe - neće biti.

Štedul kaže da ste znali sve o pripremi atentata na njega.
- To bi on mogao znati samo ako je bio blizak bivšoj službi i uz pretpostavku da je sve to točno. Kako drukčije? Njegov način prikupljanja dokaza i "priprema" svjedoka je poznat. I vama može biti, ako prelistate kaznenu prijavu protiv mene iz 1994., a koja je nakon više od dvije godine ispitivanja odbačena. Njegova skupina iz Ministarstva obrane, eksponirana kasnije kao autori "Predstavke", nije me mogla smisliti i u dogovoru s nekim dužnosnicima odlučili su me ukloniti iz Ministarstva. Sve je počelo 9. veljače 1994., kada su uhitili jednog djelatnika SIS-a, zapravo oteli ga (lani je poginuo u prometnoj nesreći). Držali su ga u pritvoru više od tri dana, što je protuzakonito. Naravno, bez ikakvog rješenja. Taj momak je napisao izjavu na dvanaest stranica o maltretiranju kojem je bio izložen. Skupina mu, ma zamislite, oprašta kaznena djela koja je počinio i od njega, pod pritiskm prave agenta provokatora koji je nastavio mene i ostale špijunirati po Upravi SIS-a, na razini "kokošarenja". U "Predstavci" to je osoba "X". Od 16 točaka kaznene prijave, on se kao svjedok pojavljuje u njih deset. Sve je to rađeno mimo zakonskih propisa. Izjavu koju je vlastoručno napisao imam i ja, a oni to nisu znali. Pitajte ih zašto tu izjavu nisu uvrstili u "Predstavku"! Da su pošteni momci, kakvima se predstavljaju, to bi učinili, ali onda ne bi bilo ni predstavke, ili bi je netko drugi trebao napisati o njima.
U jednoj točki prijave kao dokaz upotrijebljen je intervju Branka Traživuka, jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992., u dogovoru s KOS-om, nakon što je razmijenjen, a u kojem me grubo kleveće. Na saslušanju sam rekao: "Ako to netko u Republici Hrvatskoj drži dokazom, ja neću ni postavljati svoju obranu - nek mi se odmah sudi!". Koja je to niskost s njihove strane! Optužili su me da nisam 1991. godine uredno odložio jedan dosje, odnosno, da sam svjesno zatajio podatke. Komisiji sam rekao kodnu oznaku dosjea i on je izvađen iz pismohrane. Sadržavao je oko I50 stranica. Bio je naznačen i u zapisniku o primopredaji, ali, zaslijepljeni mržnjom,. nisu to znali ni pročitati. Bili su uvjereni da će se sve što kažu uzeti kao točno i da se neće provjeravati.

Zašto stalno spominjete "Predstavku"?
- Ponavlja se ista priča! Pokušajte pratiti ton u "Predstavci". Optužuju tužiteljstvo da nije obavilo svoj posao, dijele lekcije zastupnicima Hrvatskog državnog sabora, prijete. Radi se o običnom obmanjivanju javnosti. Tužiteljstvo je odmah reagiralo i već mjesec dana nakon prijave i sam sam saslušavan oko pet sati. Bilo je to vrlo mučno za mene. Da mi nije bilo stalo do ljudi koji su to vrlo profesionalno radili, izazvao bih incident i iznudio pritvor i istragu u kojoj bih o "ekipi" rekao stvari koje treba reći. Način pripreme svjedoka i pribavljanja dokaza podudaran je onom iz 1994. Oni prikupljaju podatke, oni određuju što su "dokazi", oni tužiteljstvu zapovijedaju što da radi, sudu kako da presuđuje, a valjda bi se na kraju pojavili i kao egzekutori. Sve što rade je protuzakonito. Bave se policijskim i paraobavještajnim radom. Saslušavaju svjedoke. Stvaraju atmosferu linča. Pogledajte koliko je članaka i Štedulovih izjava na tu temu! Na tiskovnoj konferenciji uzvikuju: "Perkovića smo prijavili i opet ćemo". Ili: "Tužiteljstvo mora raditi, zato ga plaćamo". Oni znaju što će svjedoci potvrditi na glavnoj raspravi iako prijavu tek najavljuju! Strašno. Unatoč svemu, ja sam njima nastojao pomoći krajem 1996. Tada su se ispričali. Nisu imali strpljenja već su krenuli u nove medijske izlete. Ja sam prema ovoj skupini i prema samom Štedulu pokazao ljudski odnos, a oni?

A Štedul, je li on bio aktivan u obrani?
- Koliko je meni poznato, nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane.

Jeste li bili upleteni u ubojstvo Brune Bušića?
- Ne. Prvi se put moje ime spominje u filmu što ga je pripremio Vice Vukojević. Izgovara ga Blagoje Zelić, kojeg je jedna skupina otela i mučila, pa se ono što je govorio moralo titlati da bi se razumjelo u kakvom je stanju bio. Izgovara ga u jednoj kontradiktornoj rečenici. To je sve. Prosječno obučen policajac mogao je u personaInoj dokumentaciji MUP-a, uz razgovor s određenim brojem djelatnika, utvrditi gdje sam bio i gdje sam radio te godine. No, to nekim osobama nije odgovaralo. Moje ime neki špekulanti rabe uz navod da sam obavljao i obavljam saslušanja bivših kolega na ovu temu, što je potpuna izmišljotina. I sam sam bio saslušavan.

Gdje ste radili 1978. godine, u vrijeme ubojstva Brune Bušića?
- U Osijeku, kao običan inspektor operativac, koji nije ni znao dobro kako mu izgleda šef u Zagrebu, kao što ni danas neki djelatnik u Osijeku ne zna kako izgleda Brzović. Nikada nisam bio inspektor u centrali Državne sigurnosti u Zagrebu. Iz Osijeka sam premješten u Zagreb u rujnu 1979., punu godinu dana nakon ubojstva Brune Bušića, na mjesto načelnika Odjela. To je vrlo lako provjerljiva stvar - postoje i živi ljudi i papiri. Moja, i ne samo moja, produkcija kao djelatnika bivše službe i danas je dostupna. Špekulacije o nekakvom strašnom uništavanju dokumentacije su netočne. Temeljna dokumentacija, takozvane informacije, nisu dirnute. Na nju nije utjecala moguća manipulacija s nekim dosjeom koji je bio na uporabi ili ga je vodio neki djelatnik, čak i da je taj dio uništen. Uz tu dokumentaciju bilo je i oko 68.000 formiranih dosjea. Dio dokumentacije je kontinuirano ustupan Hrvatskom arhivu. O kvaliteti je nepotrebno govoriti i sigurno da ukupna dokumentacija može poslužiti na ograničeni način, ali ima tu i izvrsnih podataka, korisnih i za današnje potrebe.
Osim toga sačuvana je imovina, od naoružanja, sustava veza, tehničkih sredstava i uređaja, a valjda ima i mojih zasluga u toj činjenici.    .

Postoji li cjelokupna dokumentacija i o emigraciji?
- Najveći broj podataka o emigraciji prikupljao je SSIP, to jest njegova obavještajna služba - Služba za informacije i dokumentaciju. Ne treba zanemariti ni postojanje dviju službi JNA - Upravu sigurnosti SSNO i 11. upravu Generalštaba koje su također prikupljale podatke o emigraciji. Stvara se dojam kako sam isključivi krivac za sve, makar je kroz hrvatsku službu prošlo na tisuće djelatnika i stotine rukovoditelja. Moguće je stoga da me neki "dobro obaviješteni" paraobavještajac proglasi krivcem za osnivanje Ozne 1944., makar tada ni sam još rođen.

Majerski tvrdi da mu je nalog za ubojstvo Brune Bušića, što ga je trebao obaviti u Bruxellesu, dao Ivan Oroz, šef 3. sektora SDB-a u Zagrebu. Taj se sektor navodno bavio i likvidacijom hrvatskih emigranata.
- Takav sektor nije postojao, kao što nije postojao ni Ivan Oroz. Ponavljam, Majerski nikada nije radio u Udbi, samo je jedno vrijeme bio agent na vezi s obavještajcima SSIP-a, odnosno, u jugoslavenskom konzulatu u Njemačkoj. Među slikama navodnih žrtava Udbe objavljenim u Globusu, je i slika osobe koja je ubijena kao navodni Udbin agent koji je likvidirao Bušića. (Jozo Miloš, o njegovoj smrti više upitati kasnijeg Perkovićevog suradnika Tomislava Mičića op. ž.p.) To su apsurdi. Majerski laže i izmišlja. Što reći o osobi koja je i suđena zbog protuprirodnog bluda s maloljetnom osobom?! Zaista, ne bih polemizirao s takvom osobom.

Iako tvrdi da znate ime ubojice?
- Može on tvrditi što hoće!

Jeste li potpisivali naloge za egzekucije?
- Gluposti! Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda, ali i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje. Slično sam postupio i nakon filma o Bušiću. Sve je to mučno. Ubij me ili me ostavi na miru! Ovu količinu šikaniranja teško je izdržati.

U kakvim ste odnosima bili s Manolićem?
- Korektnim. Međutim, držim da smo bili na velikoj distanci. Jasno je i zašto. Politički se nije slagao s pokojnim ministrom Gojkom Šuškom i mislio je da služim ministru u nekim prljavim poslovima. Nije htio prihvatiti da je Šušak bio častan čovjek koji nije ni meni niti drugima dao bilo kakvu protuzakonitu zadaću u okviru' sektora' sigurnosti (SIS-a i VP-a) kojim sam rukovodio kao pomoćnik ministra.

Jeste li ranije poznavali predsjednika Tuđmana?
-Ne. Upoznali smo se 1990. nakon što je postao predsjednik države. Izuzetna je ličnost. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao s obzirom na prirodu mog posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Sjećam se, jednom kasno noću, početkom prosinca 1991. godine, bili smo kod njega ministar Šušak i ja. Upravo su stigle informacije o žestokim borbama i teškom stanju na cijeloj bojišnici, što ga je pogađalo. Šutio je nekoliko trenutaka uz stisnutu šaku, potom rekao: "E, imat ćemo državu!" i počeo nam pričati tko će nas i kada, prema njegovim prosudbama, priznati. Sve se pokazalo točnim. A onoga je trenutka sve izgledalo nemogućim. Da, Predsjednik se korektno odnosio prema meni i mislim da o meni nema loše mišljenje, iako sam svjestan da mu je nebrojeno puta bilo neugodno slušati priče i zahtjeve da me ukloni.

Kada ste upoznali ministra Šuška?
- U vrijeme kada je bio ministar iseljeništva, a svakodnevno smo počeli surađivati kada je imenovan zamjenikom ministra obrane.

Kako to da Vam je vjerovao?
- Vidio je što i kako radim, pa nije trebalo puno pričati.

Zašto se u ovoj zemlji stalno otvaraju afere, pronalaze špijuni, optužuje?
- Sav taj cirkus bi valjalo prekinuti, no dok ima frustriranih ljudi koji ne znaju napraviti korak naprijed, teško da će prestati. Jednog ćete ih dana vidjeti kako hodaju natraške. Vidjet ćete kako će se javljati nakon ovog razgovora. Neki su ljudi, naprosto bolesni i ne bi im trebalo davati priliku da javnost obmanjuju izmišljotinama.

Je li izmišljotina da ste Vi organizirali prve ilegalne prijelaze oružja preko jugoslavenske granice?
- Nije. Moja je zadaća bila "otvaranje" granice, a drugi pomoćnik ministra vodio je ukupnu organizaciju. Jednog popodneva u listopadu 1991. svratio je ministar Boljkovac, kao i puno puta ranije, u moju kancelariju, onu u kojoj sada sjedi Brzović (Ivan, te 1998. šef SZUP-a op. ž.p.). Bio je zabrinut. Nedostajalo je oružja, a Savezna policija odbijala je naše zahtjeve za odredenim količinama, što smo i očekivali. Ustrojavali smo specijalnu i pričuvnu policiju. "Nije problem nabaviti, ali je problem dopremiti", rekao mi je ministar. "Ako se može nabaviti, mi možemo i dopremiti", odgovorio sam mu. Otišao je nekuda, možda kod Predsjednika. Brzo se vratio i pitao me: "Koliko ti dana treba"? "Oko tri", rekao sam. "Počni raditi", zapovjedio mi je. Još istu večer prihvatili smo se posla i već treće noći su dva tridesettonska tegljača s kalašnjikovima prešla jugoslavensku granicu. Dopratili smo ih na određeno mjesto u Zagrebu. Niti sto metara od graničnog prijelaza na koji smo ušli, bila je granična postrojba JNA. Nismo imali iluzija da to KOS neće otkriti, pa sam dečkima, rekao: "Moram biti u prednosti barem nekoliko sati“. Uspjeli smo. Odmah smo išli s novih deset tegljača. Moji najpovjerljiviji operativci su pratili konvoje. Tijekom utovara naredio sam da dva prazna tegljača tijekom poslijepodneva pošalju na jedan drugi granični prijelaz. To je učinjeno, a noću smo na isti granični prijelaz kao i prvi put, ušli s novih osam velikih tegljača s oružjem. Ovu varku sam isplanirao prosudivši da KOS neće očekivati da drsko ponovno iskoristimo isti prijelaz kao prvi put, te da će nam postaviti zasjedu na nekom drugom. Upravo se to dogodilo! KOS je "pokrio" zasjedom prijelaz na koji su ušli prazni šleperi. U cijeloj operaciji sudjelovao je uz mene i veći broj drugih djelatnika. Svaki tegljač bio je posebno branjen objekt od strane naših specijalaca, od granice do mjesta istovara. Dečkima koji su predvodili konvoj ponio sam iz Zagreba njihovo osobno naoružanje i kad su se zaustavili na graničnom prijelazu, predao sam im torbu i rekao: "U slučaju napada, branit ćemo svaki šleper posebno. Netko će i proći!". Prošli smo. Ni jedan komad streljiva nije pao u neprijateljske ruke!

Pokušali ste ući u Vukovar?   
- Bilo je to četrdesetak dana prije njegovog pada. Pozvao me ministar Šušak i rekao da namjerava ući u Vukovar. U našoj maloj skupini bio je uz njega moj operativac pokojni Udiljak (Zoran, brat Stipana Udiljaka, špijuna Markice Rebića op. ž.p.) i generali Roso (Ante op. ž.p.) i Filipović (Milenko op. ž.p.) sa svojih nekoliko vojnika. Iz Vinkovaca smo došli na početak Bogdanovaca, no zbog neprijateljskog djelovanja morali smo se vratiti na prilaz mjestu i u jednom smo voćnjaku proveli izvjesno vrijeme. Dok smo čekali, ministar je dobio poziv od Predsjednika da se iste većeri vrati u Zagreb radi razgovora s predstavnikom EU-a. I tako nismo te večeri ušli u Vukovar.

Tijela Zdeslava Turića, Frane Bokanovića i Milana Pandžića prenešena s mjesta pogibije u dvorište zgrade tzv Teritorijalne obrane Benkovac

Tko je odgovoran za smrt Mire Barešića? U „Predstavci“ se govori i o smrti Mire Barešića. Postoje kontroverze o njegovoj smrti. Znate li Vi nešto više?

- Da, u "Predstavci" je obavljen takozvani analitički prikaz nekih događaja, ali ključne stvari nisu. Barešić, Lekić, Drviš i ostali sami su sve planirali. Nisam znao koje su im zadaće, niti gdje će im biti baza. Nabavio sam opremu koju su tražili - i to je sve. Nisam znao ni sastav skupina. Sve je to detaljno obrađeno u mom izvješću koje se nalazi kod nadležnih državnih tijela. Teško mi je bilo kad sam čuo za tragediju i pogibiju četvorice, među kojima je bio i mali Turić (Zdeslav, sin Gordane i Marka Turića, nećak Leona Sulića op. ž.p.), kojeg sam primio 1990. u MUP. Nisam znao da je otišao sa skupinom. Na moj zahtjev su Lekić i Drviš nakon dogadaja napisali izvješće na pisaćem stroju s dodatkom u rukopisu i skicom lica mjesta. U "Predstavci" to i ne spominju. Normalno bi bilo da se priča o Barešiću temelji na tom izvješću, uz cjelovitiji opis vojničkog dijela i naznaka: tko je odabrao cilj, tko je za samu akciju znao, kako je obavljeno izvidanje, kako osiguranje, u koje je vrijeme izvedena akcija, kakav je teren, tijek akcije i drugo. Ako su se, nepotrebno upuštali u priču, zašto izvješće nisu uvrstili u "Predstavku"? Nisu ga ni spomenuli, niti prepričali. Ne znam zašto.

*Oprašta li se piscima "Predstavke" preko mjere jer su dragovoljci?
- Nije baš sve onako kako pričaju. Sudjelovali su u postrojbi Mire Barešića vrlo kratko, a krajem ljeta su naakratko otišli u Gospić. Iz "Predstavke" sam saznao da su bili koordinatori obrane Gospića, ali ja za takvo što ne znam. U veljači je njih nekoliko postalo vojnim policajcima, no vrlo kratko. Zatim su primljeni u SlS na poslovne tajne pratnje i bili smješteni u jednoj vojarni izvan sjedišta MORH-a. Polagali su neke ispite i nisu bili baš previše zaposleni.

Objavljeno u Vjesniku, 6. i 7. studenoga 1998.