"BILA sam uspješna i bogata i to mi nisu mogli oprostiti", započinje svoju priču umirovljena odvjetnica Ana Jendriš-Jelesić koja, kako kaže, više nema razloga za šutnju.

Za Index ekskluzivno progovara o nevjerojatnoj priči o kriminalu koji seže do samog državnog vrha. Stjepan Mesić, njegov šogor Žarko Pavlina i njihov zajednički prijatelj i njezin budući suprug Marijan Ceraj (kojeg su joj namijenili) glavni su protagonisti ove sramote nikad manje europskog Balkana.

Mesić je u cijeli priču i upućen preko njezinih pritvoreničkih pisama na koje nije reagirao. "Gospodine predsjedniče, molim Vas ponovno i hitno utječite na svoje rođake i prijatelje da mi hitno vrate oteto: moj nakit, umjetnine, slike, satove te druge vrijednosti: automobil, kuću", stoji u njezinom pismu Mesiću poslanom u kolovozu 2003. godine. U pismu prije svega apelira na njegovog šogora Žarka Pavlina i prijatelja mu Marijana Ceraja, za koje piše kako se u svojim kriminalnim djelima pozivaju upravo na njega.

"Mom suprugu netko je 'slučajno' iščupao sondu, rekli su mi da je možda čistačica"

Njezina priča počinje 1993. godine, kada umire njezin suprug dr. Gojko Jelesić. "Imao je karcinom jednjaka, operirao ga je Karapandža Nikola, koji je ranije bio njegov stažist i moj suprug mu je vjerovao. Jednog dana sam se kod njega pojavila u bolnici ujutro, bilo je sve u redu, operacija je prošla jako dobro, on je već počeo i govoriti. Tog mi je dana kazao da odem pokupiti orahe u našu vikendicu, što sam ja i učinila. Još ranije sam dogovorila da, zbog kritičnih vremena, nitko osim liječničkog osoblja i mene ne smije ulaziti u sobu na intenzivnom odjelu. Kad sam se vratila, vidjela sam da nešto nije u redu...Stanje se pogoršalo, jer je netko iščupao sondu", priča Jendriš-Jelesić.

Dr. Gojko Jelesić bio je kirurg i godinama je radio u vojnoj bolnici. Kasnije je radio u Njemačkoj i Švicarskoj, a u zadnje vrijeme i u Austriji u svojoj klinici. Nakon što mu je izvađena sonda (u bolnici u Vinogradskoj, gdje je operiran, kazali su joj da je moguće da ju je iščupala čistačica), Gojko Jelesić živio je još dvadesetak dana, umirući u strašnim mukama i pri punoj svijesti.

Vlasnik njezine kuće trenutno je polubrat Leonarde Boban

Kuća u Bosanskoj 54a (koja sada glasi na Jurković Damira, koji je, kaže ona, upisan mimo zabrane, kao i svi prethodni vlasnici kuće, bila je svojevrsni muzej - vila prepuna umjetnina, nakita, skupocjenih slika i skulptura, vrijednih perzijskih tepiha... Iza Jurkovića, koji je polubrat Bobanove supruge Leonarde, se, kaže ona, skriva Zvonimir Boban.

Na rubu egzistencije i s nepravomoćnom presudom od 4 godine i 11 mjeseci pritvora, 58-godišnja Jendriš-Jelesić danas živi u stanu u Ilici, za koji se bori jer su joj i to, kaže, oteli. U stanu u kojem trenutno živi bio je njezin odvjetnički ured, iz kojega je sve ukradeno.

Njezina vila u Bosanskoj ulici je, nakon što joj je otuđena, kaže, promijenila nekoliko vlasnika i prodavana je čak s kreditom. Kontaktirala je i Dražena Bobana, brata Zvonimira Bobana, kazavši mu kako je to njezina kuća koja joj je na prijevaru oteta, savjetujući mu da ju ne kupuje. 

Uvod u pakao: Draško Šoć

Početkom 1994. godine počele su redovite provale u njezinu kuću. No, na to da se nije radilo o običnim provalama ukazivali su detalji, kojih je Jendriš-Jelesić postala svjesna nakon izvjesnog vremena. U njezin su život, kako nam je ispričala u višesatnom razgovoru, s vremenom i pod čudnim okolnostima počeli ulaziti ljudi koji su se svesrdno trudili postati joj prijateljima.

Tako je između ostalih upoznala i Draška Šoća, kojemu isprva nije pretjerano vjerovala i nije ga željela, kaže, zaposliti. Draško Šoć tada je bio prijatelj Zvonimira Čička, na kojega se pozivao kao osobu čiji je štićenik bio, što nije bilo daleko od istine, budući da postoji dokument u kojemu Čičak garantira da će skrbiti o njemu. Šoć je bio uporan, počeo se družiti s njezinim sinom Domagojem, dolaziti u njezinu kuću... Jendriš-Jelesić naposljetku mu je dala posao, iako je od 1995. godine bio izbačen iz Odvjetničke komore - što je ona tek naknadno saznala.

"Inače vježbenike iz svog ureda nikada nisam vodila kući. Ali kako je Šoć postao dobar s mojim sinom, jednog dana sam ga zatekla kako u mom dvorištu kosi travu. Jednom prilikom dok je boravio kod mene na ručku, moja je spremačica slučajno oštetila skupocjeni sat načinjen od porculana, čiji sam krhotak kasnije pred njim spremila u vrećicu i zaključala u ladicu. Kasnije, tijekom jedne od krađa, lopovi su odnijeli sat, a zajedno s njim i ostatke iz ladice. Da su zaključani u ladici mogao je znati samo netko tko me vidio gdje ih spremam", prepričava Jendriš-Jelesić, čija je priča sa Šoćem završila neslavno - ona mu je dala otkaz, a on ju je tužio traživši od nje da mu između ostalog isplati više od dva milijuna kuna, zaprijetivši joj u pismu kojeg joj je poslao "da će zažaliti što ga je ikada upoznala" te da će "svaka njezina daljnja nepromišljenost za nju biti kobna". "Ti bolje i ne zaslužuješ. Od tvog daljnjeg odnosa prema meni ovisi što ću poduzeti i kada", stoji u njegovu pismu.

Osim toga, tijekom velike provale u njezinu kuću 1996. godine, uzet je u ključ njezina odvjetničkog ureda u Ilici, u kojem je i Šoć ranije radio. Samo je Šoć, kaže ona, znao gdje naći ključ. Iz sefa u uredu uzet je novac, kao i dio predmeta Draška Šoća koji se, kaže, odnosio na prijetnje i oduzimanje kuće gđi. Rakevi iz Dubrovnika, gdje je on prije radio. "Starica je godinu dana nakon toga polivena benzinom i zapaljena, a Šoć na osnovu krivotvorenih ugovora uz pomoć HHO traži kuću", kaže ona. O svemu tome je, kaže, bila obaviještena Odvjetnička komora, budući da se starica bojala Šoća.

Da Šoć iza sebe ima debelo zaleđe, uvjerila se, kaže, mnogo puta - kada bi mu pomagali bliski prijatelji Zvonimir Čičak, Prodanović Čedo, Žarko Puhovski "i druga ekipa iz HHO-a". U svojim se razgovorima Šoć, nastavlja, pozivao i na Smiljana Reljića kao suradnika. U njezin ured redovito su dolazili i inspektori SUZUP-a, koji su se raspitivali o suradnji i vezama između Šoća, Reljića i SIS-a. Potporu Šoću je, kaže, dao i Nacional u nekoliko nastavaka.

U njezinu je vilu, kaže, bilo sustavno provaljivano, unatoč silnim alarmima u kući i dobermanima koje je imala u dvorištu. Alarme, s kojima nešto nije bilo u redu pa su se oglašavali gotovo svake noći, nekada bi, kaže, uključila, a nekada ne, s obzirom na to da nisu funkcionirali kako treba. Plaćala je tada tvrtki Šafranić Vjekoslava, zvanoj "Sokol Šafranić", i gle slučaja, kaže ona, Šafranićevo ime našlo se kao ime jednog od vlasnika njezine kuće u Bosanskoj ulici. Policija po pitanju provala do dana današnjeg nije, kaže, učinila apsolutno ništa.

Udarac drugi: Prijateljstvo s Mesićevim šogorom i njegovim kolegom

Poznanstvo sa šogorom Stjepana Mesića za nju je bilo kobno. Žarka Pavlinu upoznala je 1995. godine, kada ju je zamolio da ju zastupa u nekim njegovim slučajevima. Ona mu je kazala kako je trenutno jako zaposlena, no na njegovo inzistiranje "da će on dobrog odvjetnika čekati i godinu dana", ipak pristaje. U vrijeme dok ga je zastupala osigurala mu je, kaže, nekoliko poslovnih prostora u Zagrebu, te mu je pomogla osnovati nekoliko firmi. On je bio zadovoljan, a prijateljstvo se proširilo i na fešte koje su se održavale na Pantovčaku, a na kojima je, kako priča, nerijetko gostovao i Stipe Mesić. "On tada nije još bio predsjednik, primao je neku mirovinu, pričao je viceve, bio svima simpatičan, kao i danas", prisjeća se Jendriš-Jelesić. Isti taj Mesić kojemu je, kaže, pomogla skupljati potpise pri njegovoj kandidaturi i kojega je nerijetko viđala po feštama u vrijeme dok je još bila imućna, pravio se da ju ne poznaje kada ga je godinama kasnije posjetila u uredu zahtijevajući od njega da utječe na svoje poznanike da joj vrate imovinu.

Bogata i bez razloga za primanje mita - prva na crnoj listi vladajućih

Usporedno s upoznavanjem ljudi koji će ju naposljetku beskrupulozno opljačkati, Jendriš-Jelesić si prepisuje i gotovo pa smrtnu kaznu - počinje raditi na slučaju stanova na zagrebačkoj tržnici Kvatrić i zastupati preko 200 njezinih kupaca.

Počele su prijetnje, zastrašivanja i vršenje pritiska da odustane od slučaja. Ana Jendriš-Jelesić danas je poznata zbog "prijevare s gradskim prostorima koji nisu bili na prodaju, a koje je zainteresiranim kupcima nudila uz odgovarajuću naknadu i izdavanje potvrda". Međutim, Jendriš-Jelesić je, kaže, radila upravo suprotno. Pokušaj da zaštiti ljude kojima je željela pomoći da ne budu opljačkani, koštali su je vlastite imovine, časti i ugleda.

Životi njezine djece (sina i kćeri) bili su savršena sredstva za ucjene i iznudu novca. Kako policija nije reagirala, angažirala je čak i privatnu agenciju da se baci u potragu za njezinim stvarima. Agencija je uslugu, kaže, naplatila, ali stvari nije našla. U velikoj pljački njezine kuće, koja se dogodila 1996. godine, otuđene su joj umjetnine neprocjenjivih vrijednosti.

1997. godine njezin je predmet arhiviran uz napomenu da je "državni interes veći od traženja počinitelja teške krađe". Plativši jednom policijskom službeniku da joj provjeri navode da je njezin predmet arhiviran kako je navedeno, Jendriš-Jelesić dolazi do kopije koja joj potvrđuje ono što je ranije čula. Taj dokument biva ukraden u jednoj od zadnjih provala u kuću, kada su joj otuđena i računala, kao i privatni i povjerljivi dokumenti. Zbog krađa se obraćala i Državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.

Načelnik policije vozio njezin kabriolet, umjetnine završile kod Šeksa, Tereze, Ankice Tuđman...

U organiziranom progonu Jendriš-Jelesić je ostala bez umjetnina, ali i bez kuće u Bosanskoj ulici koja se pod zaštitom države vodi kao spomenik "0" kategorije, bez odvjetničkog ureda u Ilici 53a u Zagrebu, bez nekoliko grobnica na Mirogoju (jednu od njih otkupio je, kako kaže, i Stjepan Mesić), kao i bez skupocjenog auta SAAB kabriolet (na fotografiji).

Za njega kaže kako je završio u rukama policije te ga je imao prilike voziti i sam ravnatelj policije. 

Jedna slika, prema riječima načelnika policije u Đorđićevoj ulici Zdravka Šeničnjaka i inspektora Željka Pulla, koji je vodio predmet, završila je u rukama Ivića Pašalića. Njezina muža Pašalić je upoznao, ispričala je, godinama ranije (1992.), kada je došao pitati je li njihova vila na prodaju. "Moj ga je suprug istjerao iz dvorišta i zaprijetio mu da ga nikad više ne želi vidjeti na svom posjedu", prisjetila se.

U međuvremenu, svoje bi ukradene umjetnine i automobile viđala po ulici (policajci bi ju, kada bi ih došla prijaviti, uvjeravali da je krivo vidjela), u antikvarnicama, a jednom je prilikom su je prijatelji izvjestili kako su u emisiji "Ništa osobno" od 20. prosinca 2005. godine, u kojoj je gostovala Tereza Kesovija, a kojom prigodom je snimana i unutrašnjost njene kuće u Konavlima, vidjeli nekoliko predmeta otuđenih iz njezine kuće. Iz Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku tada joj je poslano kako je iz obavijesnog razgovora s Terezom Kesovijom i pregledom slika utvrđeno da se ne radi o njezinim stvarima.

Od kompletne krađe 1996. godine, čija se vrijednost, kaže, mogla procijeniti na 2. 500 000 eura, doznala je samo da je unikatni porculanski sat završio na aukciji u Londonu. Nosio ga je, kaže, danas pokojni slikar Demitrović Stjepan-Devi. Postignuta je, kako je doznala, cijena od 820 tisuća funti, a sat je kupio Japanac čije je ime policiji poznato.

Za neke od svojih stvari je od prijatelja s vremenom doznala kako su završile i kod uglednika i saborskih zastupnika poput Vladimira Šeksa. Slučajno je doznala i da su neke umjetničke slike iz njezine kuće završile u zakladi Ankice Tuđman od strane nepoznatog darovatelja. Zamolila je ministra Lučina da reaktivira njezin predmet, na što je dobila odgovor da je policija učinila "sve što je u skladu sa zakonom". U dogovoru s Mladenom Bajićem, 16. lipnja 2004. godine poslala mu je promemoriju događaja prije i nakon krađe važnih za pronalaženje počinitelja (šest stranica). Na to nije dobila nikakav odgovor.

Pljačka 1996. godine bila samo početak

Nakon prvog uspjeha postignutog za stranke koje je zastupala u slučaju tržnice "Kvatrić", te upozorenja Gradu Zagrebu i Exportdrvu za spremanje tužbe protiv njih (u ljeto 1996. godine) budući da nisu isplatili svoj dio, počele su nezamislive prijetnje. Nudili su joj velike svote novca da odustane od slučaja, te da se novac podijeli među moćnicima ("Bit će za sve"), ali ona nije, kaže, mogla iznevjeriti svoje klijente koji su se nje držali kao posljednje zrake sunca.

Velika pljačka njezine kuće i ureda 1996. godine, koja nikada nije rasvijetljena, bila je samo početak. Bilo je vrijeme za preuzeti joj ostatak imovine. Žarko Pavlin i Marijan Ceraj predstavljaju joj se, kaže, kao "veliki prijatelji" koji ju imaju za zaštititi od "onih koji ju pokušavaju ubiti". Usporedno s predmetom oko tržnice od kojeg nije željela odustati jer, kako kaže, radilo se o "sirotinji koja nije imala ništa", sve učestalije su bivale i prijetnje smrću.

Predsjedničke laži: "Kolegice Ana, znam za Vašu pljačku '96. i prvo što ćemo napraviti je naći počinitelje!"

Prije nego što mu je pomagala u skupljanju potpisa tijekom predsjedničke kampanje, Stjepan Mesić joj je u jednom od ležernih razgovora u Pavlinovom kafiću na Pantovčaku, 1998. godine, kazao. "Kolegice Ana, znam za Vašu pljačku '96. i prvo što ćemo napraviti je naći počinitelje!".

Pavlin, Ceraj, Mesić i ona postali su privatno dobri, a konstantne prijetnje smrću nikada legitimiranih počinitelja bile su savršen paravan za "naći joj muškarca koji će ju zaštititi". Tu upada "Tuljan", kako su zvali Ceraja. Mesić i Pavlin nagovarali su je, kako kaže, da se za njega uda, kako bi ju štitio od prijetnji i provalnika u njezinoj kući. Više od godinu dana Ceraj je živio s njom u njezinoj kući, za koje ju je vrijeme, kako tvrdi, sustavno trovao. Njezin je liječnik, kako kaže, kasnije utvrdio kako je trovana arsenom, pri čemu je teško oboljela.

Nije dobro imati Mesićeve kompromitirajuće fotografije: "Iz pritvora su me pustili da umrem"

1999. godine preživjela je infarkt miokarda, dva moždana udara, ima visok tlak, šećer... Kulminacija lošeg zdravstvenog stanja dogodila se kada je operirala tumor sinusa desnog etmoida 2003. godine - zbog čega i biva puštena iz Remetinca, u kojem je boravila jedanaest mjeseci. "Iz pritvora su me pustili da umrem", prisjeća se vremena kada joj je bilo toliko loše, da su svi mislili da je došao kraj. Nakon tumora dobila je i epilepsiju. "Mojim zdravstvenim problemima nema kraja", kaže odvjetnica.

Osim umjetnina, Jendriš-Jelesić posjedovala je i kompromitirajuće podatke i fotografije samog državnog vrha. Između ostalog bila je, kaže, i u posjedu fotografija orgija s mladim damama koje su se odvijale na Pantovčaku. Na nekima od tih fotografija našao se i sam Stjepan Mesić. Valjalo je fotografije (zajedno s umjetninom) otkloniti iz njezine kuće, a prije toga trebalo je otkloniti nju.

Pa je tako netko došao na ideju zastrašiti ju ubojstvom njezina sina. 2001. godine slijedila je završna faza kriminala. Jendriš-Jelesić dobiva poziv u kojemu ju obavještavaju da joj je sin ubijen. "Čak su me i odveli na mjesto gdje je on kao ubijen, na nekoj cesti prema Svetoj Nedelji, pokazali su mi lokvu krvi i rekli da je njegova", priča kroz suze Jendriš-Jelesić. Nakon svih zastrašivanja i uslijed neuspješne borbe za povrat svojih stvari, doživljava potpuni slom. Tu se, dan nakon što joj je javljeno da joj je sin ubijen, pojavljuju Ceraj i Pavlin koji joj govore kako su bili u Rumunjskoj u to vrijeme, iako ona smatra da su bili u Zagrebu te da je dojava o ubojstvu bilo njihovo djelo.

U Vrapču ju "liječio" Alexander Haid - liječnik koji se proslavio i u slučaju Mirjane Pukanić

Uvjerena da su joj sina ubili, Jendriš-Jelesić pokušava samoubojstvo. Popila je veliku količinu tableta, no tijelo ih nikako nije prihvaćalo te ih je konstantno povraćala. Uzela je i pištolj od supruga, ali puca u plafon.

Po povratku "s puta" Ceraj ju odvodi kod psihijatra i odmah u Vrapče kod dr. Alexandera Haida. Tamo ju, kaže, "truju tabletama od kojih nije znala za sebe". Nakon izvjesnog vremena u Vrapču se pojavio i njen sin, ispričavši joj sav prestrašen kako su mu zaprijetili da će ga, ako se pojavi pred majkom, ubiti, a da će isto učiniti i s njom. "Kad sam vidjela njega, da je živ, mogla sam dalje", prepričava.

Zanimljivo je i to da ju je u Vrapču primio isti liječnik koji je hospitalizirao i Mirjanu Pukanić, liječnik čije su nadležni ime krili sve dok ga sama Pukanić nije javno obznanila - Alexander Haid. I ne samo da ju je "liječio", jednako ju je šlampavo, kao i Mirjanu Pukanić, otpravio iz bolnice. Mirjanu Pukanić Haid je, naime, otpravio tek s malim papirićem na kojem je zabilježio da napušta bolnicu.

Po izlasku iz Remetinca, a s obzirom na to da njezina otpusnog pisma u arhivi nije bilo ("Dokumentacija je jednostavno nestala"), odvjetnica dolazi Haidu i traži ga otpusno pismo, koje je on obećao "napisati po sjećanju". "Prvo što me pitao kada me je vidio, sav prestrašen, bilo je: Pa vi ste živi?!", prisjeća se Jendriš-Jelesić.

Otpusno pismo je dobila nakon desetak dana, i tada je vidjela da ne odgovara istini.

Mesić "kumovao" zarukama s Cerajem koji ju je opljačkao

Po izlasku iz bolnice Ceraj i Pavlina uvjeravaju je da je preopasno da se vrati u svoju kuću u Bosanskoj 54, pa ju odvode u Umag. Za njezina boravka u Umagu, gdje se na nagovor Mesićeva šogora Pavline, zaručila za Ceraja (na zarukama u Umagu bila je i nećakinja Prve dame Miljenka Jović), situacija u Zagrebu vezano za malverzacije sa stanovima doživljava kulminaciju - nezadovoljni stanari, od kojih je nekima, kako Jendriš-Jelesić tvrdi, dala svoj novac za pologe za ulazak na listu prioriteta koji je predavan zaduženim ljudima u Gradu, optužuju je da je ukrala njihov novac i pobjegla na Novi Zeland.

"Ma kakav Novi Zeland, ja sam se u međuvremenu vraćala u Zagreb i javila se policiji u Heinzlovoj, razgovarala s inspektorom Vjerkom Kutlešom, svi su znali gdje sam, ostavila sam adresu i broj telefona, ali su me ova dvojica držala u Umagu govoreći mi kako je opasno vratiti se u Zagreb, a u Zagrebu su stvorili atmosferu kako se ne zna gdje sam", kaže odvjetnica. Ceraj i Pavlina za to su joj vrijeme tajili da ju policija traži. S policijom, odnosno s Božom Vučkovićem, tadašnjim načelnikom policije za organizirani kriminal i njegovom ekipom, Pavlina i Ceraj uz asistenciju Mesića, dogovarali su uhićenje - tvrdi odvjetnica.

"To može potvrditi inspektor Vjerko Kutleša, koji je tada radio na predmetu i koji im je otkazao poslušnost (jer su već u lipnju znali kada će ju uhititi, no on nije htio u tome sudjelovati). Degradiran je i bio je voljan svjedočiti i opisati sve što se događalo, ali ga je sutkinja Jasna Rađenović odbila kao svjedoka", kaže.

Po povratku iz Umaga u Zagreb, u Lučkom biva uhićena. "Ja sam bila s Marijanom u autu, ostali su krenuli prema mojoj kući jer su imali ključeve. On je odglumio da mu je pukla guma i da će pomoć ubrzo doći. Ja sam se htjela taksijem odvesti do kuće, a da on pričeka pomoć, no on me uvjeravao da ostanem s njim. Bio je čudan, govorio mi da se obučem, jer sam još uvijek bila u kupaćem kostimu i nekoj haljinici. Umjesto pomoći, došla je policija koja me odvela, a Ceraj mi je samo mahnuo i odvezao se u autu kojem odjednom ništa nije bilo", prepričava odvjetnica.

No, kući se tada ionako nije mogla vratiti, jer sve je već bilo pokradeno i prodano. Računala, vrijednosti, umjetnine, njezina odjeća - sve je odneseno za njezina boravka u Umagu. Uz osobne dokumente, nestali su i oni poslovni.

Dok je, naime, bila u Umagu, nasjela je, kaže, na prijevaru i potpisala punomoć Marijanu Ceraji da čuva njezinu kuću. Ceraj joj je prodao priču kako "joj ne može braniti kuću, ako nema punomoć i da kuća privremeno mora biti na njegovo ime, inače će ju zapaliti". "Rekao mi je da ćemo mi to, kao budući bračni par, odmah stornirati kad se situacija smiri, jer se kao ne zna otkud prijetnje stižu", prepričava odvjetnica.

Ona je, kaže, imala već priređen darovni ugovor koji je glasio na njezinu djecu, ali je Ceraj radio pritisak ("Hoćeš da ti djecu ubiju?! Ja ću biti vlasnik dva mjeseca i kuću ćemo sačuvati!").

Mediji ju nisu željeli saslušati: "Nije još vrijeme za takve priče"

Iz Remetinca se obraćala svima - počevši od predsjednika (koji je za cijelu priču znao, kaže, od samog početka), pa do Mladena Bajića, Vesne Škare-Ožbolt, Vesne Pusić, Šime Lučina, Ivice Račana, Mlinarića... Domagoj Margetić svojevremeno je objavio video zapis njezina svjedočenja - iako mimo njezina znanja i dopuštenja. I te su snimke, kaže, nastale na prijevaru, od strane Republikanaca, koji su joj nudili pomoć u uredu njezine odvjetnice Milice Đurđević.

I mediji su se oglušili na njezine upite, uz odgovore poput: "nije još vrijeme za takve priče". I sama je neko vrijeme posustala u iznošenju priče u javnost, misleći da će joj predsjednik Mesić ipak pomoći, budući da joj je cijelo vrijeme, kaže, povlađivao kako "će se sve riješiti, i da ona ne brine, kako će on urgirati da joj se stvari vrate".

"Znam da su te prevarili, i to gadno"

Predsjednik ju ipak, kako kaže, "nije prepoznao", kada je na poziv njegova ureda, posljednji put došla kod njega. Prije toga u njegovu Uredu bila je već dva puta. "O, pa gdje si Ana, kako si", dočekao ju je tako jednom tada prijetvorno raširenih ruku da bi, nakon što mu je ispričala kako su njezini susjedi vidjeli njegovu suprugu Milku kako izlazi iz njezine kuće te da je već i novu kuhinju u istoj opremila, odgovorio: "Ja ne znam što su Žare i Marijan dogovarali, ali ja mislim da to nije točno. Smiri situaciju, a ja ću ti pomoći da se vrate stvari u tvoju kuću, a tvoja kuća da se vrati tebi. Znam da su te prevarili, i to gadno".

Pri trećem i posljednjem posjetu, u kolovozu 2003. godine, kada joj je ponudio i poslao prijevoz sa pratnjom koji nije iskoristila jer je dobila dojavu da će ju ubiti, bio je ljut. "Ja sam svejedno došla prijevozom kojeg mi je organizirao Željko Peratović,  i rekla mu da laže i da ništa nije napravio od obećanog. Počeo je vikati na mene i tražiti zaštitu, vikao je 'Nikad ju nisam vidio, ja ju ne poznajem, ova žena me napada, ona je luda, operirala je mozak i mjesto joj je u Vrapču!'. Gurao me kroz vrata. Tajnica Krvavica Sandra, koja me poznaje, i njegovi suradnici, koji su me dobro poznavali od prije, umirivali su ga, govorili mu 'Pa to je naša Ana, odvjetnica, pa bila je tu već nekoliko puta. Predsjednik se nije dao smesti, nego me je na silu gurao kroz vrata, vrijeđajući", prisjetila se odvjetnica.

"Gotovo je, ili će me oni ubiti ili ću se sama"

Još uvijek oprezna i u strahu, Jendriš-Jelesić pristala je razgovarati s nama u svom stanu u Ilici, u kojem, uz mirovinu (kaže kako su joj vlasti izbrisale 14 godina radnog staža) od oko tri tisuće kuna, živi posljednjih pet godina.

"Još danas nemam peć za kuhanje i najosnovnije kućanske aparate kojih sam imala u svojoj kući na pretek!", kaže.

Izgubila je vjeru u sve institucije (HHO-u se, kaže, ne usudi obratiti "jer su svi povezani"), Posljednja nada bila joj je presuda prošlog tjedna. Iako je duboko u sebi, kaže, znala da se država neće odreći onoga što su ukrali i oteli, ipak je vjerovala, s obzirom da je to radila kao odvjetnik, profesionalno, sa svojim štambiljom, da neću biti osuđena, jer niti u jednom trenutku se nije radilo o prijevari, niti namjeri za prijevaru. "zato sam i davala ljudima svoj pečat i potpis", kaže.

Sve je, međutim, palo u vodu nakon što je sutkinja Općinskog kaznenog suda Jasna Rađenović pročitala nepravomoćnu presudu u kojoj ju proglašava krivom.

Bolesna i nemoćna, žena koju neki već odavno žele vidjeti mrtvu, danas kaže: "Ili će me oni ubiti, ili ću se sama. Gotovo je, više nemam što izgubiti".

Branka Suvajac