Politički analitičar Karlo Jurak za Index je napisao veliku predizbornu analizu uoči nedjeljnih parlamentarnih izbora.

VRLO nas malo vremena dijeli od najneizvjesnijih izbora u povijesti hrvatske samostalnosti. Mnoga su ispitivanja javnog mnijenja napravljena, trendovi su uočljivi, dobiveni su razni signali od mnogih stranaka, mnogo je puta analizirano tko ima i kakve šanse te tko bi mogao s kime i kako poslije pa je sada vrijeme da se to u kratkim crtama i rekapitulira.

Prije dva tjedna napisao sam analizu najvjerojatnijih scenarija nakon izbora vodeći se grubom projekcijom koliko bi koja opcija mogla dobiti mandata.

>> Tko će formirati vladu nakon izbora? Ovo su najvjerojatniji scenariji

Tada još nije bilo objavljeno nijedno istraživanje po izbornim jedinicama, a ona istraživanja po izbornim jedinicama koja su uslijedila ubrzo nakon analize u velikoj su mjeri potvrdila projekcije koje sam imao – Restart relativni pobjednik, HDZ iza njega za nekih 5 mandata, Škoro dobiva između 15 i 20 mandata, a u sabor još ulaze (do 5 mandata) Most, lijevo-zelena koalicija i još poneka opcija poput centrističke koalicije oko Dalije Orešković i Pametnog, reformista Radimira Čačića, dio živozidaške koalicije Dosta pljačke, možda čak i HNS, a manje vjerojatno Bandićeva stranka i HDSSB. Živozidaška koalicija jedini je akter koji nije bio uključen u moju prvotnu kalkulaciju, a čini se da imaju granični mandat u VII. izbornoj jedinici (Sinčićeva), a da mandat dobivaju u IX. gdje se natječe primoštenski načelnik Stipe Petrina, kao samostalni akter.

Restart vrlo vjerojatno osvaja najviše mandata, ali jako teško formira većinu

Ostale su stvari više-manje onakve kakve smo i predvidjeli, ali važniji su od svega trendovi koji su isto, makar samo u dva tjedna ispitivanja, neumoljivi. Restart doista vrlo vjerojatno osvaja najviše mandata, ali jako teško formira većinu – u gotovo svakoj kombinaciji nedostaje im bar 2 do 5 mandata do 76. To je, dakle, kada bismo računali da Restart osvaja 60 ili malo iznad 60 mandata – uz 3-5 mandata lijevo-zelene koalicije i 8 manjinskih zastupnika, i dalje nedovoljno. Tu im se eventualno ostavlja prostor za poneke "leteće", ali sudeći po svemu, toga će biti malo ili nimalo, a da s time Restart može računati (primjerice, eventualni Bandićev mandat, ili mandat HNS-a, dok im je jedino koalicijski izvjestan mandat Čačićevih Reformista ili centrističke koalicije STRIP/Pametno/Fokus).

HDZ vjerojatno neće biti relativni pobjednik izbora, ali ima veći koalicijski potencijal

Pogledajmo prvo kakve su opcije što se tiče najkomentiranije mogućnosti – koalicije HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Iako HDZ vrlo vjerojatno neće biti relativni pobjednik izbora, njegov je koalicijski potencijal veći jer je tu Domovinski pokret Miroslava Škore, čiji članovi, makar daju ponekad nejasne poruke u vezi s time, ipak ne taje da žele koalirati s HDZ-om, što se moglo pretpostaviti već od samih početaka.

Neki je presjek njihova trenutnog razmišljanja, odnosno službeni stav, da je uvjet svih uvjeta da Plenković ne bude premijer. Štoviše, neki su Škorini ljudi, poput Ante Prkačina, čak rekli da im ne bi bio problem ni da Plenković bude premijer, ali da od njega moraju napraviti suverenista (trenutno je mrski globalist). To je stvorilo mnogo pomutnje pa izgleda da su se ipak opredijelili da je službeni stav – HDZ da, ali uz uvjet da Plenković ne bude premijer. 

Teško je zamisliti da se baš svi Škorini ljudi i Most na kraju slože oko Plenkovića

Što to znači? Prije svega, matematički mnogo ovisi o tome koliki će biti zbroj mandata HDZ-a i Škore, a prema dosadašnjim istraživanjima, on se kreće oko 70 do 75 mandata – dakle, i u njihovu zbroju vjerojatno nedovoljno za formiranje većine, što znači da će im trebati još netko. Pitanje je bi li taj netko mogao biti Most, koji osvaja vjerojatno oko 5 mandata, jer bi to Mostu bio treći put da ide s HDZ-om, a na Plenkovića tek oni ne bi pristali. Odnosno, teško je zamisliti mogućnost da se baš i svi Škorini i Most slože na kraju oko Plenkovića – time bi kapitulirali pred cijelom svojom opozicijskom agendom koju grade već nekoliko godina – Most od izbacivanja iz vlade, ljudi oko Škore od trenutka kada je HDZ, po njima, počeo skretati ulijevo.

Ostaje dio manjina – SDSS (3 zastupnika) i Furio Radin gotovo sigurno ne bi podržali takvu koaliciju, ali tko kaže da to ne bi učinili predstavnik Roma, Čeha, Mađara i Albanaca? Naročito,potonja tri – ako bi to bilo presudno da se oformi kakva-takva većina HDZ-a i Škore – sigurno bi podršku tražili i u dijelu manjina, uglavnom onih manjina koje nisu "sporne". 

Problem "žetonizacije"

S obzirom na to da će Plenković sigurno biti kamen spoticanja za koaliciju, neovisno o tome hoće li se na kraju dogovoriti ili ne, ne treba isključiti ni mogućnost "žetonizacije" Škorinih ljudi odmah nakon izbora, i to baš na tom pitanju. Već su mnogi analitičari rekli da je Škoro potencijalni bunar "žetončića", a kada se i bolje pogleda koje pojedince stavlja na liste, može se zaključiti da se nikako ne radi baš toliko o homogenoj grupaciji koja je čvrsto vezana uz neko ime, opciju, pa čak ni ideju.

Recimo, ako već možemo jasno odrediti poziciju npr. Zlatka Hasanbegovića i Hrvoja Zekanovića, možemo li to isto reći npr. za Davora Dretara, Željka Pervana i Igora Peternela? Naročito poznavajući njihovu prošlost što se tiče izbora političkih opcija. Moguće je, stoga, i da dio Škorinih ljudi podrži HDZ s Plenkovićem, a da dio ostane čvrsto protiv toga. Ta galopirajuća "žetonizacija" nije nemoguća u uvjetima kada netko ima osvojen saborski mandat, kada su pritisci na formiranje brže-bolje kakve-takve većine veliki te kada ne postoje tako čvrste stranačke i koalicijske stege. Uz "žetonizirane" škoriste mogli bi doći i neki manjinski predstavnici (možda i svi), neki s pojedinačnim mandatima, a možda i Most ili dio Mosta (iako je za njih uistinu Plenković najveća prepreka). 

Plenković je pokazao da jako dobro pliva u kriznim uvjetima

Imajući na umu kakvih smo se sve kombinacija, koalicija i preletavanja nagledali zadnjih godina, ovakve mogućnosti, koje nisu cjelovite i koje su jako nepredvidljive i kontingentne, predstavljaju realnu mogućnost u vremenima kada će biti jaki pritisci za formiranjem kakve-takve većine, pod egidom jačajuće koronakrize i nadolazeće velike ekonomske krize. Naravno, politička stabilnost i epidemiološka sigurnost bit će pri tome glavni lajtmotivi, a Plenković je pokazao da dobro zna plivati u takvim uvjetima. Sjetimo se da je malo tko mislio da nakon raskida s Mostom u travnju 2017. godine ne predstoje izbori – pa je Plenković ipak uspio. Zašto po toj istoj logici ne bi "ishendlao" škoriste i druge manje opcije s kojima može sklepati većinu možda i bez prevelikih zahtjeva?

No, neće biti lako. Čini se ipak i da je situacija s ogorčenjem desnih alternativaca prema Plenkoviću otišla dosta daleko pa bi oni potencijalno izgubili svaki kredibilitet kad bi na kraju završili s njime. U tom smislu, valja očekivati da će Domovinski pokret (a možda i Most) stvarno inzistirati na premijeru koji nije Plenković, a koji možda nije ni stranački. Deja vu? Da, ali ne i nemoguć. Što se sve događalo, ne bi bilo čudno ni da netko opet izvuče Tima Oreškovića iz naftalina. Samo, Plenković je ipak politički jači i spretniji igrač od Karamarka pa on teško ili nikako ne bi pristao na to. 

Nije nemoguća ni "žetonizacija" Restart koalicije

Na koju god stranu pogledali, ne čini se baš da je stvaranje parlamentarne većine ikome lak zadatak i da se on neće morati događati pod cijenu teškog kršenja predizbornih obećanja, pa i nekih vlastitih principa. Čim je ključ u "žetonizaciji", na sve opcije ne treba gledati monolitno. Tako nije nemoguća ni "žetonizacija" Restart koalicije – podsjetimo, SDP je opet bio jako velikodušan prema malim, često i beznačajnim koalicijskim partnerima, pa im je dao mnoga ulazna mjesta. Tko kaže da baš nitko iz GLAS-a, HSS-a, SNAGA-e, HSU-a, PGS-a i pojedinaca poput međimurskog župana Matije Posavca ne bi u nekoj situaciji pretrčao na drugu stranu? Naročito pod pritiscima koji će biti nikad jači. Naravno, restartovci bi na to rekli da nema šanse da se to dogodi, ali isto bi rekli svojedobno i za HNS pa znamo kako je završilo.

Garancije, dakle, nema, pa je, možda paradoksalno, SDP-u možda najvjerniji saveznik IDS koji sigurno ne bi išao s desnicom (već su više puta mogli pa nisu). Dijelom je to pogrešna strategija SDP-a jer doista mu skoro svi navedeni koalicijski partneri (izuzev IDS-a) ne donose puno ili ne donose uopće, sinergijski efekt slabo je vidljiv po bilo kojoj anketi, a neke pojedince iz drugih stranaka ionako se u javnoj percepciji više veže uz SDP nego uz njihove matične stranke (npr. Beljaka iz HSS-a i Mrak Taritaš iz GLAS-a). 

Tako moguća "žetonizacija" na svim stranama – i u Škore, i u SDP-ove koalicije – vodi nas prema zaključku da je, uslijed velikih pritisaka da se u kriznim vremenima ne forsiraju ponovljeni izbori, opet moguća tzv. Frankenstein-većina, dakle većina sastavljena od raznih pojedinaca iz raznih stranaka i koalicija, koje je često nemoguće i povezati. I tu definitivno provjereno HDZ bolje pliva nego SDP. 

Uloga Zorana Milanovića mogla bi biti vrlo važna

Prvi bi to put bio slučaj u povijesti našeg parlamentarizma da relativni pobjednik neće biti taj koji će formirati vladu. Zato će vrlo važna biti i uloga predsjednika Milanovića. Sjetimo se da je 2007. godine SDP, makar je HDZ bio relativni pobjednik izbora, još uvijek nastojao složiti većinu, a sâm predsjednik Mesić nije htio Sanaderu dati mandat za sastav vlade na lijepe oči. Poznata je tadašnja Mesićeva izjava da "radikali u Srbiji skoro uvijek osvoje relativnu većinu, ali nikad ne i vlast". Međutim, tada je relativni pobjednik Sanader dosta brzo sklopio koaliciju s HSS-om, HSLS-om i SDSS-om te time zatvorio mogućnost tadašnjem predsjedniku SDP-a Milanoviću da dobije mandat od Mesića. 

Još je jedna stvar tzv. projektno podržavanje – to može biti alibi baš za svakog da podrži bilo lijevu, bilo desnu vladu. Primjerice, to bi za Most bio, po ne znam koji put, alibi da podrži HDZ-ovu vladu – ovaj put onda stvarno ne bi trebali reći da su u koaliciji jer ne bi bili ni u vladi ni vezani koalicijom, ali bi davali tzv. projektnu podršku u saboru. Jako dobra izlika, mogao bi se doktor Petrov opet tomu domisliti, i naravno da je to više moguće na desnoj strani jer se priča da isti ne bi mogao svojoj mami pred oči ako koalira s "komunjarama". Da, mišljenje mame, bake, ujne i dunda kod nas se ozbiljno navode kao politički razlozi. 

To s tzv. projektnim podržavanjem na autentičniji i jasniji način iznijela je lijevo-zelena koalicija u pogledu podrške SDP-ovoj vladi ako bi restartovci bili u prilici sastavljati većinu. To je, prema njihovim riječima, model slovenske stranke Levica, koji su se pokazali stvarno tvrdim i principijelnim projektnim partnerom vladi Marjana Šareca koja se na kraju raspala. 

I centristička opcija ima lagano rastući trend

Ta lijevo-zelena koalicija ima šanse osvojiti i do 5 mandata jer se čini da ima sigurne mandate u I. i VII. izbornoj jedinici, još jedan granični u I. te granične u VI. i VIII. Treba uzeti u obzir da oni imaju rastući trend, kao što lagano rastući trend, naročito u I. izbornoj jedinici, ima i centristička koalicija oko Stranke s imenom i prezimenom, Pametnog i Fokusa.

Sudeći po dijelu reakcija, lijevo-zelena koalicija bila bi vjerojatno još i uspješnija da nije jedan manji dio njihove koalicije Radnička fronta, čije su ideje možda primamljive nekim buntovnim mladcima, ali s odrastanjem i realnijim sagledavanjem stvarnosti te ideje postaju samo redikulozne, kao i neki njihovi pojedinci. Kod centrističke je pak koalicije problem koliko je stvarno jaka poveznica između, realno, politički različitih persona poput Dalije Orešković, Marijane Puljak, Bore Nogala i Davora Huića. Podsjetimo se npr. da je Dalija Orešković varirala između nekih ekonomski vrlo neliberalnih ideja prije izbora za EU parlament, da bi sada završila u istoj ekipi s ekonomskim liberalom Huićem. 

Velika koalicija je malo vjerojatna

Ono za što postoji samo teoretska mogućnost, a nikakva praktična jest tzv. velika koalicija između HDZ-a i SDP-a. Unatoč stalnoj priči o tome, to će biti jedino moguće (makar ni tada vjerojatno) ako se izbori budu morali ponoviti. Naime, HDZ i SDP bespredmetno je uspoređivati s CDU-om i SPD-om u Njemačkoj, kao što je bespredmetno uspoređivati hrvatski i njemački politički kontekst. HDZ i SDP crpe svoj politički identitet prvenstveno iz ozbiljnih društveno-povijesnih rascjepa koji determiniraju i njihovo biračko tijelo i moguću suradnju.

U tom smislu, HDZ i SDP sličniji su španjolskim narodnjacima i socijalistima koji nikad nisu koalirali, iako su imali sve prilike za to u zadnjih pet godina. Koliko na politički identitet stranaka utječu ti povijesni rascjepi, čak i više od golih interesa, svjedoči činjenica da je i dalje jedno od zapaljivijih pitanja u kampanji ono glupo pitanje "Tito ili Tuđman?"

Ogroman je broj neodlučnih 

Ne treba ignorirati i to da je prema svakoj anketi neodlučnih glasača u svakoj izbornoj jedinici cca. 10%. To je ogroman broj neodlučnih, a o graničnim mandatima bi ponegdje mogle presuđivati ne tisuće nego stotine glasova. Dakle, sve vrlo lako može otići na jednu ili drugu stranu pa je svako egzaktno predviđanje nezahvalno i neozbiljno. Na kraju krajeva, ankete su tu da ukazuju na trendove, ne na fiksne brojke, kada bi se njih neuko shvaćalo kao gledanje u kristalnu kuglu, onda bi HDZ imao 6 mandata u EU parlamentu, a Grabar-Kitarović bi i dalje bila predsjednica RH.

Tako mnogi prigovori koje možemo čuti na račun anketa, čak i suludi zahtjevi da se one zabrane 60 dana (!) prije održavanja izbora, jednostavno ne stoje i pokazuju temeljno nerazumijevanje istraživanja javnog mnijenja, što je posebno zabrinjavajuće kada dolazi iz usta onih koji su doktori društvenih ili humanističkih znanosti. Sami se mogu prepoznati u tome. 

Što je, na kraju, uopće predvidljivo? Vladajuća većina bit će vrlo nestabilna i krhka

Zaključno, predvidljivo je jedino to da će Restart koalicija biti relativni pobjednik, da će Škoro biti sa svojih 15 do 20 mandata vrlo važan faktor, da će mnoge manje opcije, računajući Most, imati do 5 mandata, a sve ostalo vrlo je otvoreno.

Kontingencija i neizvjesnost postizbornih mogućnosti korespondira sa svom neizvjesnošću koju živimo i u epidemiološkom i u ekonomskom smislu. Ako ne dođe do nužnosti ponovnih izbora, nova će vlada i vladajuća većina biti, uzimajući u obzir sve gore navedeno, vrlo nestabilna i krhka, tko je god bude činio. Nažalost, izgleda da će opet u "žetonizaciji" biti ključ, što znači da se još nećemo pomaknuti naprijed po pitanju političke kulture. Kandidata za "žetonizaciju" ima napretek. Utješno je eventualno to da smo još uvijek daleko od Srbije čijih se nedavnih "izbora" ne bi posramila ni neka trećesvjetska despocija. Što se ostaloga tiče – drž'mo gaće!