IZVUKLI smo teško naoružanje. S istočne tribine visjela je velika zastava s parolom "Vukovar 1991.". Do njega transparent "Bog i Hrvati", s ogromnim križem. Tribine su složno skandirale "Za dom spremni". Huligani su "majmunski" hukali tamnoputim igračima. S razglasa je urlao Thompson. Bojno polje bilo je spremno za konačni obračun.

"Mi smo kao Mitnica", govorio je izbornik Slaven Bilić dan uoči utakmice s Englezima. Nadovezao se novinar Večernjeg lista Igor Flak i nogometnu reprezentaciju proglasio "neosvojivom nogometnom Mitnicom" koja "svojim nogometom, svojim znanjem, pozitivnim prkosom liječi sve naše komplekse". A ti kompleksi, kako ih detektira Flak, kriju se u sljedećem: "Stoljećima nismo imali svoju državu, stoljećima smo narod koji su gazili, kojem su ugradili kompleks, obilježeni smo, to je naš kod. Tu pod ovim nebom se uvijek teško živjelo i danas narod pati, živi na rate. Ova je zemlja korumpirana, u njoj su kriminalci najugledniji građani, njome vladaju sumnjivi tajkuni, a omiljena poštapalica je 'ak nemre drukčije, nek bude pošteno'".

"Ovaj je narod frustriran", zaključuje svoju tužbalicu Flak uz dašak optimizma: "No negdje na kraju horizonta stoji Slaven Bilić i njegovi boysi". I onda dolazi ono čuveno Bilićevo: "Mi smo kao Mitnica".

Mitnica je pala

A u srijedu navečer na maksimirskom stadionu ta Mitnica je pala. Vrlo neslavno, nimalo herojski, gotovo kukavički. Ništa nije pomoglo: ni Thompson, ni čuveni Papin medaljon u Bilićevu džepu, ni skupocjene Biblije napravljene specijalno za reprezentativce, ni velečasni Sudac, ni objašnjenje Nike Kovača kako su "ljudi ginuli u ratu, a oni sada ginu na terenu". Nije pomoglo ni ustaško skandiranje ni rasističko vrijeđanje. Ništa. Poraženi smo do nogu u utakmici koja je po važnosti uspoređena s Mitnicom, legendarnim vukovarskim predgrađem gdje su branitelji posljednji pružali otpor velikosrpskom agresoru. Pored prave, sada je pala i ova metaforička Mitnica. Očekujemo raport vojskovođe Bilića i ljetopisca Flaka.

U međuvremenu, nije se dogodilo ništa spektakularno. Štoviše, Jutarnjem listu dan kasnije važniji je bio "lov na Božju česticu", kojeg su rastegnuli preko cijele naslovne stranice, dok je negdje u kutu objavljeno da je "Bilić ušao u dozvoljeni minus". Proteklih dana ugled, pa čak i opstanak nacije bio je na kocki, zazivali smo Boga i otvarali ratne rane, da bi na kraju pokus grupe fizičara bio važniji od poraza grupe fizikalaca. Englezi su se ujutro pokupili iz Zagreba, a mi ostali mamurni od Thompsona i Vukovara, vjere i nacije, ksenofobije i rasizma, mržnje i kompleksa, a najviše s gorkim okusom neuspjeha u obračunu kojeg je tandem Bilić-Flak predstavio kao nastavak Domovinskog rata. Štoviše, kao zadnju barijeru pred općom propasti.

Na terenu "ginuti za one koji su ginuli u ratu"

Naravno, nije ovo prvi puta. Ali sada je prevršilo svaku mjeru. Kao nikada do sada postalo je jasno da nemamo nikakve druge sportske motivacije osim rata i vjere, nacionalizma i rasizma. To je ono što nas pokreće. To je ono za što se borimo kad oblačimo kopačke i istrčavamo na teren. Ili kad kupujemo kartu i s djetetom odlazimo na utakmicu. Nije važno dobiti Engleze kako bismo dobili nova tri boda u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Ne, moramo im se osvetiti za Bleiburg (kao što jednom reče Ćiro Blažević) ili ih moramo dobiti zbog uspomene na Vukovar (odnosno njegov pad) ili idemo urlati "Za dom spremni" kako bismo Europi pokazali da njegujemo nacionalni prkos ili ćemo na terenu "ginuti za one koji su ginuli u ratu". Ili kad stvari već odu kvragu, vrijeđat ćemo tamnopute igrače, onako za gušt.

Što to govori o nama? O sportašima koji u tome sudjeluju? O medijima koji potpaljuju takvu atmosferu? O navijačima koji ne dolaze na stadione iz sportskih, nego nacionalističkih motiva i najnižih strasti? Prije par godina Ivica Kostelić nije mogao nakon pobjede u skijaškoj utrci smisliti ništa pametnije i upečatljivije nego da da se usporedi s vojnikom nacističke Njemačke uoči napada na Sovjetski Savez. Slaven Bilić nije jučer mogao smisliti ništa pametnije i upečatljivije od toga da svoju reprezentaciju usporedi s Mitnicom. A kapetan Niko Kovač nije mogao smisliti nikakav bolji motiv za oblačenje hrvatskog dresa od toga da osveti one koji su ginuli u ratu. I sad su izgubili. I to su izgubili jadno i kukavički. Mitnica je neslavno pala. I što sad?

Igrali su za Vukovar i izgubili. Kakva je kazna za to?

Zar ćemo na stadione uskoro dolaziti sa šljemovima i bajunetima, kao da idemo u rovove? (Što zbog nasilja koje na njima vlada uopće nije luda ideja.) Zar ćemo djecu upisivati u sportske klubove kako bi se osvetila za Bleiburg i Vukovar i puniti im glavu da igraju nogomet za Boga i Hrvatsku? Zar nikakvih drugih sportskih motiva nemamo: poput pukog nadmetanja i sportskog uspjeha, zbog prestiža i kvalitete, makar i zbog love? Ako nam već sve to ne predstavlja nikakvo veselje. Ovo je neviđen grč, histerija, mračnjaštvo, mitologija, ideologija krvi i blata. Igrali su za Vukovar i izgubili. Kakva je kazna za to?

Nemoguće je u modernom svijetu pronaći sličan slučaj ovakve kolektivne nacionalističke psihoze na sportskim natjecanjima. Daily Mail je na svojoj naslovnici 1996. godine stavio Paulu Gascoignu smiješni šljem na glavu uz poruku Nijemcima da "neće proći" u polufinalu. I opet nije upalilo, Englezi su izgubili na penale. Ali ovo u Maksimiru nije bilo duhovito. Ovo je sve smrtno ozbiljno, s naglaskom na smrtno. A kad se već govori o kompleksima jedne "male, frustrirane, gažene, napaćene nacije", onda treba sa žaljenjem zaključiti da je ovo ipak najveći kompleks od svih. I najžalosniji.