Dijana Čuljak Šelebaj za BH Dane: Je li stvarno moguće da sam to govorila?
SLUČAJEM HTV-ove novinarke Dijane Čuljak Šelebaj, osim udruženja obitelji nestalih mostarskih vojnika Armije BiH, ovih se dana bavi i sarajevski časopis Dani koji je objavio neautorizirani razgovor sa novinarkom.
Iako je HTV-ova novinarka Danima odbila dati intervju već je pristala samo na službenu izjavu, sarajevski je časopis objavio dio razgovora sa Čuljak Šelebaj koja se objavljivanju toga protivila.
Novinar Dana Eldin Hadžović tako je Dijani Čuljak Šelebaj pročitao jednu rečenicu koju je izgovorila u svibnju 1993. kada je snimila i izradila prilog o zarobljavanju trinaestorice bošnjačkih vojnika koji su kasnije nestali, odnosno njih deset je pronađeno mrtvo.
"Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište zapovjedništva ARBiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile", dio je njenog izvješća na koji je upitana može li ga prokomentirati i može li reći što danas mislite o tom događaju i o sebi.
"Zapitam se je li stvarno moguće da sam to govorila"
"Za početak, morate shvatiti da je to bila sasvim normalna retorika za to vrijeme. Danas kada to čujem, zapitam se je li stvarno moguće da sam ja to govorila. Prošlo je puno godina i na neke stvari možda gledam drugačije. Čujte, rat je uvijek prljava stvar i samo zavisi s koje se strane nalazite u tom trenutku. Ne možete gledati pojedinačno sve gluposti koje su se dešavale i s jedne i s druge strane. Mislila sam onda ono što mislim i danas; tko god je ubijao civile ili gađao civilne ciljeve, bez obzira kojoj "strani" pripada, treba odgovarati pred sudom za to, jer je to zločin bez obzira protiv koga je uperen. Ja sam bila prisutna kad su te vojnike zarobili i doveli pred Ministarstvo obrane. Neke od njih - imena im nažalost ne znam - sam srela dan-dva kasnije na Heliodromu, išli smo tamo nešto snimati, ali se ne sjećam više jesmo li izvještavali o njima. Kasnije im se gubi trag, a ja nisam ni policijski isljednik, ni sudac, ni tužitelj da istražujem. Samo sam obavljala zadatke na koje su me urednici slali.", kazala je Dijana Čuljak Šelebaj.
Nakon toga je upitana znači li to da su je urednici s HTV-a slali na zadatke s unaprijed konstruiranom pričom, na što je odgovorila kako to nije istina.
"Taj dan su se u Mostaru vodile ulične bitke, a ja sam sa svojim snimateljem hodala ulicama i snimala što se snimiti dalo. Sasvim slučajno sam se zatekla pred Ministarstvom obrane kada je dovedeno tih 13 zarobljenika, jer smo tamo i inače išli po informacije. Pitala sam tko su ti ljudi i rekli su mi da su to zarobljenici iz Vranice. Ja sam ih tada snimila, a nitko mi nije rekao šta taj dan "trebam raditi". Tako je to i inače išlo, odeš u Informativni centar ili kako već da se to tada zvalo, i oni ti kažu - pucalo se tu i tu, ili napali su nas tu i tu, a mi smo uzvratili. Uvijek su 'oni' napali i tako je to bilo, na svim stranama, tako se izvještavalo.", pojasnila je.
"Siguran smještaj u logoru Heliodrom"
Također je prozvala i bivše kolege Denisa Latina i Smiljka Šagolja za izradu sličnih priloga te pitala kako to da s njima nitko ne razgovara u kontekstu ratno-huškačkog novinarstva. Dani pišu da je Čuljak Šelebaj sugovorniku Hadžović rekla da razgovoru s njom pristupa s "jednim užasnim preduvjerenjem i da je jako teško razgovarati fer i kolegijalno".
"...kad vi nastupate s tezom da sam ja bila jedna užasna novinarka koja je slala užasne tekstove, a pritom zaboravljate da je bilo novinara koji su koristili puno žešću retoriku, a među njima je bilo i urednika. Dosta mi je više toga da uvijek ja budem crna ovca izvještavanja o bošnjačko-hrvatskom sukobu. Moja retorika je bila mala beba u odnosu na ostale, a ni sama ne znam kako se proširio mit koji već deset godina traje da sam ja bila najgora", dodala je.
Hadžović joj je na to rekao da ona nije bila "najgora novinarka u to vrijeme", jer joj je konkurencija u to vrijeme bila dosta jaka, a u centru pažnje se našla zbog obilježavanja 15. godišnjice stradavanja zarobljenika iz mostarske Vranice.
"Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kad gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način uradila. Moje su namjere bile najbolje - profesionalne, a moji izvještaji sastavljani na osnovu informacija koje sam prikupljala na terenu", pojasnila je, a na pitanje je li ikada pomislila da bi se njena izvješća mogla protumačiti kao ratno huškanje odgovorila je da "nije nikad o tome tako razmišljala, jer smatram da su svi tako izvještavali".
"Vidjela sam hrpu 'pizdarija' koje su se dešavale"
Također je rekla da nikada nije ušla u Vranicu (zgrada u Mostaru u kojoj je zarobljeno 13 bošnjačkih vojnika), već se držala sporednih ulica gdje se nije puno pucalo.
"Tad sam imala, ne znam, 27 godina, bila sam žena i pritom sam vidjela hrpu, s oproštenjem, 'pizdarija' koje su se dešavale. Snimila sam to i pobjegla glavom bez obzira. Niti sam uživala, niti sam huškala, niti sam mislila da je bilo što od sveg toga super, shvatite me. Šta sam trebala reći - ovi ljudi su divni i krasni i nema veze što su ubijali Hrvate? Znate li vi koliko je mladih Hrvata poginulo u Bosni, a i te je ljude neko ubio?", kazala je.
Novinar Dana je zatim zaključio kako to uopće nije relevantno za ono o čemu se priča, te se na taj način priča može nastaviti sve do Ahmića", na što je Dijana Čuljak Šelebaj zaključila kako se radi upravo o tome da se stvari ne mogu vaditi iz konteksta, jer je u "tom ratu sve bilo užasno".
"Nemam što skrivati"
Dijana Čuljak Šelebaj rekla je da na temu slučaja Vranica nema više što dodati u odnosu na ono što je rekla ranije, a upitana za neki drugi komentar pojasnila je kako je sarajevski časopis odlučio objaviti razgovor bez njenog pristanka. Naime, prije izjave mu je rekla da s njime najprije želi porazgovarati o slučaju radi stavljanja cijele priče u tadašnji ratni kontekst, a nakon toga mu dati službenu izjavu.
Sarajevski kolega je na to pristao, pojašnjava HTV-ova novinarka dodajući da ju je drugi dan nazvao i rekao da su u Danima odlučili da će objaviti i ostale njene rečenice koje je dala tijekom neslužbenog razgovora.
"Da se razumijemo, ja nemam što skrivati i ne sramim se svojih rečenica. Međutim s mladim kolegom iz Sarajeva sam razgovarala kako bi temu priče najprije stavili u kontekst zbivanja iz tih vremena. Oni su u toj priči mene prozvali zbog mojih ratnih izvješća iz Mostara i kritizirali me zbog moje novinarske neprofesionalnosti, a nakon što sam im rekla da razgovor s njihovim novinarom nije intervju i da sam protiv njegovog objavljivanja, oni su me odbili rekavši da su to tako odlučili. Toliko o njihovom profesionalizmu!", rekla nam je Čuljak Šelebaj.
"To je katastrofa za koju ja nisam kriva"
Iako najprije nije htjela ponovno razglabati o samom slučaju Vranica, Dijana Čuljak Šelebaj ipak je rekla da joj je jasno da se u vrijeme kada se obilježava godišnjica nestanka zarobljenika iz Vranice taj slučaj ponovno aktualizira i da tamošnji ljudi žele nekog tko će biti odgovoran za smrt njihovih muževa, sinova, braće ili rođaka. Pri tom nevjerojatnim smatra da se upravo nju smatra suodgovornom za nestanak i kasnije ubojstvo zarobljenika, iako se dobro zna tko su ljudi koji su zarobili pripadnike Armije BiH i koji bi trebali znati što se s njima dogodilo i kako su ubijeni.
Tezu da je njen prilog ratno-huškačkim tonom pridonio ubojstvima ratnih zarobljenika iz Vranice opovrgava riječima kako se radi o tvrdnjama koje nemaju veze "sa zdravom pameću".
"Dakle, da su vojnici HVO-a u Mostaru toga dana htjeli pobiti te ljude, oni onda meni nikada ne bi dopustili da snimim zarobljenike. Tog dana smo došli pred zgradu Ministarstva obrane i tamo smo zatekli zarobljenike koje smo i snimili. To što je te vojnike kasnije netko ubio, to je katastrofa. Za to je kasnije procesuiran Mladen Naletilić Tuta, a mislim da se i neke od šestorice hercegovačkih Hrvata (Prlić i ostali op.a.) također procesuira zbog toga slučaja. Međutim, nedavno su posmrtni ostaci tih zarobljenika pokopani i među tamošnjim su se ljudima ponovno probudile emocije koje u potpunosti razumijem, ali je problem u tome što sada opet netko treba biti kriv za njihovu smrt", kazala nam je Dijana Čuljak Šelebaj.
Na kraju razgovora zaključuje da je spremna na "seciranje" svojih televizijskih priloga i rečenica te pri tom poziva kolege iz medija susjednih zemalja, ali i svoje kolege iz Hrvatske - osobito ratne izvjestitelje - da pristanu na jednak takav tretman "seciranja" njihovih novinarskih karijera.
I.K./ BH Dani
Foto: HRT arhiva

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati