"ZGRADA Vranica bila je poprištem jednog od najtežih i najsurovijih zločina počinjenih u Mostaru početkom svibnja 1993. godine za vrijeme trajanja napada jedinica Hrvatskog vijeća obrane na zgradu u kojoj je bio smješten 4. korpus Armije BiH.

Ni nakon 14 godina sudski organi nisu ustvrdili tko je eksplicitno odgovoran za smrt pripadnika Armije BiH. Ovo je jedan od rijetkih slučajeva u toku rata koji je zabilježen kamerama HTV-a. Na snimcima se jasno vidi postrojavanje zarobljenih pripadnika Armije BiH i njihovo odvođenje u nepoznatom pravcu. Od samog početka HVO je u očito dobro izrežiranom TV prilogu pokušalo svu odgovornost prebaciti na navodne ekstremiste iz redova Armije BiH, iako je i pticama na grani bilo jasno da je HVO 1993. godine krenuo u vojno pokoravanje Mostara i konačno zaokruživanje teritorija paradržave Herceg-Bosne.

Misteriozni nestanak 13 pripadnika Armije BiH vjerojatno ne bi bio tako tajnovit da su o njemu progovorili svi oni koji nešto znaju - od običnih bojovnika HVO-a, pa recimo sve do perjanica hrvatskog ratnog novinarstva, poput autorice TV priloga HRT-a Dijane Čuljak, zatim Smiljka Šagolje, Joze Ćurića, Elizabete Gojan, Dubravka Merlića i još nekih koji su se ovim slučajem bavili, a isti su nakon toga naglo zašutjeli", rečeno je u jednom od mnogobrojnih priloga koje je Radio Televizija Mostar (RTVMO) snimila na temu ratnog izvještavanja hrvatskih novinara u ratom zahvaćenoj BiH i zločina počinjenih u slučaju "Vranica".

"Oni nisu poginuli, oni su ubijeni"

Na mostarskom Trgu Musala 9. svibnja ove godine obavljena je zajednička dženaza za 12 pripadnika Armije BiH koji su stradali 1993. godine, a njihova tijela su ekshumirana tijekom svibnja prošle godine iz masovne grobnice Rimski bunar u Gorancima. Na toj je lokaciji pronađeno 16 tijela, a deset ih je iz zgrade Vranica - deset njih iz priloga Dijane Čuljak-Šelebaj snimljenog 1993. godine.

Čuljak je u svibnju 1993. godine u zgradi Vranica u Mostaru sa svojom novinarskom ekipom snimila zarobljenike Armije BiH koji su kasnije nestali.

Hrvatski mediji izvještavaju o poginulim pripadnicima Armije, iako je jasno da su oni ubijeni, tvrdi Alija Behram, direktor Radio Televizije Mostar (RTVMO) i urednik političkog magazina Fokus, koji se proteklih nekoliko godina intenzivno bavi slučajem.

"Zločin kojeg smo navodili kao slučaj Vranica eklatantan je primjer ratnog zločina, ponajviše zbog toga jer je to jedini dokumentirani čin snimljen video kamerom, a iz kojega je vidljivo da su se pripadnici Armije predali bojovnicima HVO-a, nakon što je HVO osvojio tu zgradu. Ti momci su se predali, a ekipa Dijane Čuljak je zabilježila njihovu predaju, kao i to da su odvezeni u famoznom plavom kombiju, koji je u to vrijeme u više navrata viđen. Ljude bi se najprije odvozilo na stadion pa su pješice odvođeni u logore. Kolone nesretnika kretale su se preko brda, stotine ljudi odlazili su u Dretelj, Ljubuški i tako dalje, gdje su bili logori HVO-a", kaže Behram.

"Kriv mi je i Dubravko Merlić"

"Roditelji od nje traže kompletan snimak, ona zna tko su osobe koje su te momke odvele, tko je vozač kombija, tko su ti komandiri koji su se hvalili da su pobijedili 'zloglasnu' komandu korpusa Armije BiH. Dijana nije bila spremna roditeljima pomoći na taj način. Da, na koncu svega, prozove one koji su je obmanuli, da kaže 'U redu, ja sam snimila te momke koji su podignutih ruku govorili kako se zovu, ali vi ste me obmanuli, stavili ste ih u kombi i odvezli u smrt'. I Dubravko Merlić mi je kriv. Ja sam mu svojevremeno pisao pismo, rekao mu 'Vi ste objavili priču broj jedan, pozivam vas da napravite priču broj dva o slučaju Vranica. Napravite priču o tome gdje su nestali ti momci, jer njih više nema'. Merlić se uvijek volio busati o prsa, pozivati se na novinarsku slobodu i hrabrost. Isto tako, ako je Dijana Čuljak časna, pogotovo zato što se i danas bavi odgovornom funkcijom u novinarstvu, želimo samo da se vrati na svoj prilog i kaže tko su odgovorni za ubijene", kaže Behram.

Iako ih se pokušava prikazati kao "zloglasne", radilo se o mladićima koji su, navodi Behram, samo radili na obrani svog sjedišta.

RTVMO je snimila i kratak dokumentarac o slučaju Vranica, izvještavanju hrvatskih novinara te nestalim zarobljenicima. Dokumentarac u nastavcima možete pogledati na Video Indexu.

"Nakon Dijanine priče nastala je nova hajka na Bošnjake"

Navodi nadalje kako je Dijana Čuljak-Šelebaj te ratne 1993. "zaplovila talasom pobjede" i da joj je to u tom trenutku godilo, no da nije svjesna kako je "poslije njezine priče nastala druga hajka na stotine i tisuće bošnjačkih civila".

"Zašto nije došla s kamerom i malo istraživala gdje su ti momci, što se dogodilo s njima? Nemojte se onda busati o prsa i nemojte nam mahati nekim rejtingom žurnalističkim, to se onda meni sve gadi. Ne proziva nju nitko jer ima nešto protiv nje - ona ima film i informacije koje bi mogle pomoći u procesuiranju pojedinačne krivice u masakru nad ovih 13 momaka", kaže Behram kojeg članovi obitelji nestalih i ubijenih nerijetko, kaže, zaustavljaju na ulicama Mostara i pitaju što je s njihovim najmilijima. "Kao da je televizija policija, kao da sam ja policajac", dodaje.

U postratnom razdoblju nema važnijeg pitanja i teme nego da se pronađu nestali

Pozivajući se na, kako kaže, službene podatke Sanje Mulač iz Federalne komisije za nestale u Bosni I Hercegovini, u Mostaru se nakon rata pod nestale još uvijek vodi 414 Bošnjaka.

"Imamo ozbiljan problem da nam nakon rata u ovako malom mjestu nedostaje toliko osoba", kaže Behram koji je mišljenja da u postratnom razdoblju nema važnijeg pitanja i teme nego da se pronađu nestali. "Nema humanitarnijeg i prioritetnijeg zadatka, a sve političke stranke to guraju pod tepih i lažu", kaže. Dodaje kako su Bošnjaci do 1991. godine u Mostaru bili većinsko stanovništvo, a danas su to, dodaje, Hrvati.

"Kako je HRT 1999. falsificirala istinu"

U jednom od priloga, RTVMO donosi i priču o tome "kako je HRT 1999. falsificirala istinu". Radilo se o dokumentarnom filmu "Pod svjetlom dana", koji je trebao, navodi se, prikazati zločine nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

No, RTVMO donosi kako se radilo o "manipulaciji tekstom i slikama", budući da su "montažeri HRT-a, prikazujući Hrvate u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj, kao jedine žrtve, a nastojeći da pridobiju političku javnost za prekid odnosa s Haškim tribunalom, pogazili najelementarnije norme i etička načela profesije".

"Neshvatljivo je da su mučko ubojstvo Mirze Hasanagića u samom centru Mostara na bivšoj liniji razgraničenja krajem ljeta '93. godine, koju su zabilježile kamere Televizije BiH, prikazali kao zločin nad Hrvatima", stoji u prilogu.

"HRT je u toj priči prikazao trenutak kada snajper s položaja HVO ubija našeg sugrađanima Mirzu Hasanagića, u trenutku dok trči nakon što su mu tako naredili, a par metara prije zaklona - pogađaju ga u zatiljak", kaže Behram, a zlouporabu snimki otkrila je, kaže, njegova televizija, i sarajevski magazin "Dani".

"Ja ne kažem da su Hrvati ubijali, to su činili pojedinci s imenom i prezimenom"

Dodaje kako mu nije cilj optužiti Hrvate da su ubijali, nego saznati istinu, "jer zašto bi zbog pojedinaca cijeli narod nosio stigmu ratnog zločinca": "Ja ne kažem da su Hrvati ubijali, to su činili pojedinci koje danas moramo procesuirati imenom i prezimenom, krivnja je individualna. To što neki još uvijek skrivaju svoje pojedince, zato nam danas i jeste ovako, zato još uvijek vlada nepovjerenje, zato još uvijek živimo s delikatnim pitanjima. Što se prije suočimo s tim bolnim činjenicama i zatvorimo stranicu, to ćemo brže riješiti neke probleme. Na hrvatskoj strani se nitko time ne bavi. Što je sa Srbima u dolini Neretve i zašto se nitko time ne bavi? Tu temu imamo stalno na medijskoj pozornici, a odgovora nema".

"Ima jedna narodna - i šutljiv svjedok je suučesnik zločina. E pa gospođo Čuljak, nemojte biti suučesnik zločina, zašto šutite, koga štitite?", kaže Behram i dodaje kako obitelji od nje traže samo da kaže tko se hvalio zločinima: "To je jednostavno pitanje za Dijanu Čuljak, od kojeg ona uporno bježi".

Supruga ubijenog vojnika Armije BiH: Pouzdano znamo da Dijana ima još snimaka

Azra Penava, predstavnica obitelji ubijenih vojnika, ujedno i supruga jednog od tada zarobljenih vojnika, obraćala se, kaže u razgovoru za Index, na nekoliko adresa hrvatskih medija, kao i predsjednicima Franji Tuđmanu i Stjepanu Mesiću, no rijetki su reagirali.

"Ona je 9. svibnja svojim komentarima huškački doprinijela ubojstvu ratnih vojnih zarobljenika. Neka ponovi ono što je govorila i ono što je sve snimila. Mi pouzdano znamo da ima još snimaka, određeni svjedoci su nam kazali da je ona u mnogim mjestima snimala. Nisam profesionalna novinarka, ali znam da se sve može uništiti i reći 'ne znam i neću'. Ona je majka danas, i ja sam majka dvoje djece. Tu su i majke koje traže istinu i pravdu tko je taj da na tako zvjerski način poubija one nedužne ljude koji su se predali. Njima nije jasno da 15 godina ne mogu doznati za sudbinu svoje djece", kaže Penava.

"Nemamo nikakve druge namjere, nego doznati istinu", kaže.

Čuljak-Šelebaj: Da je Haag mislio da imam nekakvih saznanja, pozvali bi me kao svjedoka

U Hrvatskoj se polemika oko slučaja Vranica (koji ne postoji, naglašavaju obitelji poginulih, od proteklog tjedna kada je jedan bosanski portal objavio prozivke na račun HTV-ove novinarke pa hrvatski mediji prenijeli, nego dugi niz godina) svela na međusobnu izmjenu reakcija i mišljenja dvoje HTV-ovih ratnih reportera - Denisa Latina i Dijane Čuljak-Šelebaj. Latin je njezin prilog nazvao neprofesionalnim (jer nije dozvoljeno snimati ratne zarobljenike) nazvavši njezino izvještavanje produktom tadašnje politike Gojka Šuška. Čuljak-Šelebaj pak kaže kako ne želi više javno polemizirati o slučaju, ali naglašava kako nije ona jedina koja je na taj način izvještavala za vrijeme rata.

"Ako ja imam nekih saznanja, kako to da me onda Haag nije pozvao kao svjedoka? Ako misle da nešto znam, neka me pozovu", poručuje kratko Čuljak-Šelebaj.

U tijeku trenutno peti obnovljeni postupak u slučaju Vranica

U tijeku je trenutno peti obnovljeni postupak u slučaju Vranica, a koji se vodi protiv Željka Džidića, Mate Aničića, Ivana Škutora i Erharda Poznića, bivših pripadnika Vojne policije HVO-a u Mostaru, koji su optuženi za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i bošnjačkih civila.

"Navedena četvorka, za koju pouzdano znamo što su bili 1993. godine, sada se odriču funkcija kojima su se nekada ponosili. Jedan od njih je danas tajkun koji svašta nešto gradi po Mostaru, tako da tu imamo jednu tragikomičnu situaciju - odjednom nitko nije bio zapovjednik HVO-a, nitko nije bio na toj funkciji u vrijeme rata", kaže Behram.

Dodaje kako su pomnim pregledavanjem snimaka svojevremeno došli i do vozača plavog kombija, koji je 1993. nerijetko viđen na ulicama Mostara, a koji je odvezao zarobljenike iz Vranice u nepoznato. "On je isto rekao kako ih je samo odvezao i ostavio, nitko ne želi reći što je dalje bilo s njima, tko ih je likvidirao. Jednostavno je nevjerojatno da sudski organi nisu detaljnije ispitali recimo vozača na snimcima jasno prepoznatljivog plavog kombija kojim su odvezeni ratni vojnici", kaže Behram.

"Da me netko ne shvati krivo, ja se nisam bavio samo slučajem Vranica. Radio sam na slučajevima ubojstava civila u Grabovici i Uzdolu, ja sam tada rekao da zločin u Grabovici nad hrvatskim civilima nisu načinili pripadnici Armije BiH nego otpadnici, kriminalci i zadnje fukare koje su se bez ičijeg poziva svrstale pod zastavu BiH Armije. To je zadnji šljam! Takvi se danas po Sarajevu šetaju, možda su jedan ili dvojica procesuirani, ostali su slobodni", kaže Behram.

On se, objašnjava, ne bavi samo potragom za krvnicima nad Bošnjacima, pa poručuje, kaže, svima: "Pa sram vas bilo, bog nas sve gleda, pozivam i Hrvate da dignu glas i pitam Dijanu Čuljak može li mirno spavati".

Branka Suvajac
Foto: RTVMO, Arhiva