RUSKI vojni brodovi, avioni i helikopteri otvoreno su kod Krima napali dva ukrajinska vojna i jedan civilni brod. S obzirom na to da su, kako tvrde Ukrajinci, na njih ispalili i navođene rakete, sreća je da je među ukrajinskim mornarima bilo samo ranjenih, a ne i mrtvih. Rusi su u međuvremenu brodove zaplijenili, a mornare zatočili.

>> Ukrajinski predsjednik zove NATO u pomoć: "Putin želi cijelu moju zemlju"

Sad je Rusija blokirala sav prolaz ukrajinskim brodovima ispod svog mosta koji vodi preko Kerčkih vrata, čime je blokirala ukrajinske luke Mariupolj i Berdjansk.

A ukrajinski predsjednik Petro Porošenko danas je apelirao na NATO da u sporno more pošalje vojne brodove koji bi "pomogli Ukrajini jamčiti sigurnost". "Trebamo snažnu, odlučnu i jasnu reakciju na agresivno ponašanje Rusije", rekao je Porošenko. Tvrdnje Rusije da ju je Ukrajina isprovocirala uplovljavanjem vojnih brodova u Azovsko more, koje dvije zemlje dijele, odlučno odbacuje.

"Ne vjerujte Putinovim lažima", rekao je o ruskome predsjedniku pa objasnio da Vladimir "Putin opet želi stari ruski imperij. On vidi sebe kao ruskog cara i njegovo carstvo ne može funkcionirati bez Ukrajine. On nas vidi kao svoju koloniju".

Ilegalna blokada, napad, zapljena brodova i zatvaranje mornara

"Ne želim da itko pomisli da je ovo dječja igra. Ukrajini prijeti totalni rat s Ruskom Federacijom", upozorio je samo dan ranije, tvrdeći da se broj tenkova u ruskim vojnim bazama duž granice "utrostručio", a broj vojnih postrojbi "drastično povećao".

Ruska blokada i nasilna zapljena brodova predstavljaju jasno kršenje međunarodnog prava i bilateralnih sporazuma Kijeva i Moskve, piše analitičar Atlantskog vijeća Alexander Wershbow za Washington Post. A za razliku od aneksije Krima i "hibridne" invazije na istočnu Ukrajinu, ovdje se nije radilo o "malim zelenim ljudima", odnosno vojnicima bez insignija koje je Putin predstavljao kao dobrovoljce i vojnike na dopustu, već o izravnom vojnom napadu jedne suverene države na drugu.

Ovo bi stoga zaista mogla biti uvertira u totalni rat. Međutim, nitko ne zna što će se točno sljedeće dogoditi u ovom sukobu - i upravo je to u srži ruske strategije, piše za CNN analitičar Nick Paton Walsh

No kako bismo shvatili kako je došlo do ove točke i zašto je idući korak tako nepredvidiv, treba uzeti u obzir pet faktora, piše CNN-ov analitičar.

Ovo nije novi rat

Kao prvo, ovo nije novi rat. Ovo nije, iako se to nama koji smo tisućama kilometara udaljeni možda čini, čak ni posebno velik skok u ratu. Rat između ukrajinskih vlasti i ruskih separatista, koje Rusija aktivno podržava, traje od 2014., a sporazum iz Minska 2015. nije napravio gotovo ništa da se sukobi zaustave. Granatiranje i raketiranje duž linije fronte između odmetnutih pokrajina, poznatih po zajedničkom imenu Donbas, i ostatka Ukrajine, nastavilo se sve do danas, i prije i poslije okršaja kod Kerčkih vrata. A ti su se napadi s ruske strane ozbiljno intenzivirali posljednjih mjeseci. Ljudi su, i vojnici, odnosno borci, i civili, ginuli s obje strane.

No ovaj rat svijet je uglavnom ignorirao do nedjelje, kad se ruska vojska potpuno otvoreno uključila u njega. A kao što je iznenadno eskalirao napadom ruske mornarice i avijacije na ukrajinske brodove, tako bi u roku od nekoliko dana mogao eskalirati u totalni rat. Preduvjeti za to postoje - obje strane su naoružane, spremne za sukob i željne razriješiti pat-poziciju koja je zacementirana u zadnje 4 godine.

Putinov geopolitički judo - nemoguće predvidjeti idući potez

Drugi je faktor taj što je ruska strategija bazirana na maskiranju svojih poteza i držanju protivnika izvan ravnoteže. Ruska vojska održava vježbe na svojoj južnoj granici, sad već toliko često da je zapadnim promatračima teško odrediti što je vježba, a što priprema za rat. Rusi, iako to uporno poriču, već godinama šalju pojačanja i naoružanje dvjema odmetnutim pokrajinama na istoku Ukrajine, tzv. Narodnoj Republici Lugansk (DNR) i Narodnoj Republici Donjeck (LNR).

Lider DNR-a, Aleksander Zaharčenko, ubijen je u eksploziji bombe prije nekoliko mjeseci, a mnogi analitičari to su protumačili kao znak da se priprema nova eskalacija sukoba, budući da je i prijašnjim eskalacijama prethodilo takvo "uklanjanje" trenutnih vođa. Ali ni to nije dovoljno da bi se moglo pouzdano predvidjeti što će se dogoditi.

Prema zapadnim obavještajnim procjenama, Putin nije majstorski dugoročni strateg, već ultimativni pragmatičar i oportunist. Drugim riječima, Putin uoči s čime se može izvući i onda to učini - ili malo više od toga. Slikoviti opis Putina kao geopolitičkog majstora juda - njegovog omiljenog sporta - pomalo je istrošena, ali svejedno prikladna, zaključuje CNN-ov analitičar. Naime, on vidi ono što su njegovi protivnici previdjeli ili za što ne mare i onda to iskoristi. Samo što je u ovom slučaju to suverenitet europske zemlje.

Porošenko nema odgovora na Putinove nasrtaje

Treći faktor je to što Porošenko nema vlastitu strategiju, no to manje ovisi o njemu, a više o vrlo nezavidnoj poziciji u kojoj se Kijev nalazi. Njegovi interni problemi - korupcija, oligarhija, vojska koja je dobrim dijelom zastarjela i s premalo resursa i međusobne borbe za moć ukrajinske elite potkopale su kapacitet Ukrajine za odbijanje ruskih nasrtaja. Posao ukrajinskog predsjednika se u biti svodi na to da uspori krvarenje zemlje, jer ga ne može zaustaviti.

Rusija želi Ukrajinu ili potpuno podčinjenom ili tako slabom i destabiliziranom da se i ne usudi pridružiti EU i NATO-u. A NATO i EU, odnosno SAD žele to zaustaviti, ali ne dovoljno da postave čvrste crvene linije i zaprijete slanjem vojske u slučaju njihova kršenja. A Ukrajinci su sve ogorčeniji zbog takvog stanja i osjećaja da Moskva malo-pomalo guta njihovu zemlju.

Kijev ima vrlo nezahvalnu dilemu: hoće li isprovocirati svog golemog susjeda ako odgovori na njegove nasrtaje ili, upravo suprotno, ako ne odgovori na njih i tako pokaže slabost?

Četvrti faktor je to što Putinu treba probleme u Ukrajini - što je to, slikovito rečeno, u njegovom DNK. Kolaps Sovjetskog Saveza bio je, prema njegovim riječima, "najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća", a ne neizbježan ishod propale komunističke ekonomije. A Rusija je danas vanjskopolitički aktivnija i agresivnija nego ikad od raspada SSSR-a. Od 2016. do danas umiješala se u američke izbore (a prema nekim procjenama i u Brexit), u Mađarskoj, Siriji, Libiji, Afganistanu, a njeni agenti navodno su pokušali ubiti bivšeg špijuna u Velikoj Britaniji i omesti ili špijunirati rad Organizacije za zabranu kemijskog oružja i njenog laboratorija u Švicarskoj.

Sve to pokazuje da je Putin odlučan u tome da obnovi globalni utjecaj koji je Moskva na čelu SSSR-a imala. Želi se osvetiti za njegov pad i povratiti staru slavu. A pritom ga ne koče ni ograničenja mandata ni oporba niti pravosudna ili zakonodavna grana vlasti, kao u zapadnim demokracijama.

Hoće li Trump opet okriviti obje strane?

I konačno, peti faktor je američki predsjednik Donald Trump. Istina, ni njegov prethodnik Barack Obama nije odgovorio na aneksiju Krima i izvana potpomognutu pobunu u Donbasu vojnom pomoći Kijevu. Međutim, Obama je odgovorio ekonomski putem, predvodeći inicijativu za nametanjem sankcija Moskvi u vrijeme kada joj se mnogi europski lideri nisu htjeli zamjeriti - kao što ni sad ne žele. A te sankcije su nanijele udarac ruskoj ekonomiji i Putinovu statusu, kako u zemlji tako i u svijetu.

Kakav će Trumpov odgovor biti sada? Teško je reći, ali sudeći po dosadašnjoj reakciji, ne treba očekivati puno. Trump je, doduše, prozvao rusku "agresiju" i najavio da bi mogao zbog toga otkazati planirani susret s Putinom - ali da ozbiljno misli, već bi ga otkazao nakon ovog nevjerojatnog incidenta. Uostalom, kako je primijetio šahovski velemajstor i ruski disident Gari Kasparov, Putinu će izostanak automatskih sankcija i konkretnih ultimatuma u početnom američkom odgovoru iščitati kao jasnu poruku: "Nećemo učiniti ništa u vezi toga".

Usto, njegova opaska da mu se "ne sviđa što se na obje strane događa" sugerira da bi mogao opet relativizirati i raspodijeliti krivnju. Kao kad je za gnjusno ubojstvo novinara Jamala Khashoggija, umjesto saudijskog princa, na odgovornost pozvao "svijet, jer svijet je jako, jako opako mjesto".

A ako Trump i ovaj put zaključi da je za Ameriku najbolje da se ne miješa u opasna previranja u "opakom svijetu", pogotovo s obzirom na njegovu upadljivu nesklonost da se usprotivi Putinu (osim kad ga Kongres ili vlastita administracija na to natjeraju), Putin bi mogao otići puno, puno dalje.