SREDINOM 9. stoljeća područje današnje Hrvatske prolazilo je kroz značajne političke i društvene promjene. Knez Trpimir, koji je vladao od oko 845. do 864. godine, imao je ključnu ulogu u jačanju hrvatske kneževine. Njegova vladavina obilježena je konsolidacijom vlasti i jačanjem veza s kršćanskim svijetom. ​

Iz njegovog vremena ostala je Trpimirova darovnica. Radi se o dokumentu koji smatramo najstarijim dokumentom hrvatskog prava. U njemu knez potvrđuje darovanje crkve sv. Jurja splitskoj nadbiskupiji, kao i okolnih posjeda i kmetova. U pitanju je najstariji domaći dokument u kojem se spominje hrvatsko ime (dux Croatorum).

Dokument nam isto tako daje nekakav uvid u Trpimirov sustav vladanja. Knez je imao pravi srednjovjekovni sustav sa svojim županima, kapelanima i drugim službenicima, što je vjerojatno organizirano po uzoru na tadašnju franačku upravu. Osim toga, darovnica također ističe pravo Crkve na ubiranje desetine, što nam govori da je u 9. stoljeću feudalizam bio itekako prisutan u ovim krajevima.

Original nemamo, darovnica koju danas imamo datira iz 16. stoljeća

Hrvatima u srednjem i ranom novom vijeku ova darovnica nije ništa značila, no kada se pojavila nacionalna ideologija u 19. stoljeću, dokument je postao iznimno bitan radi dokazivanja hrvatskog identiteta u sklopu tadašnje politike. 

Tada je djelovao Franjo Rački, jedno od najpoznatijih imena iz hrvatske kulture i politike 19. stoljeća. Rački je neko vrijeme provodio po splitskim arhivima i otkrio prijepis Trpimirove darovnice. Postoji pet različitih prijepisa, a najstarija koju je Rački pronašao datira iz 1568. godine. 

Darovnica je otkrivena zbog politike, a ne zbog kulture ili povijesti

Rački je prvi prepoznao važnost Trpimirovog dokumenta i objavio rad na temelju darovnice 1870-ih. Bilo je to vrijeme neposredno nakon potpisivanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, jednog vrlo sramotnog dokumenta koji je podređivao Hrvatsku Ugarskoj unatoč višestoljetnom posebnom položaju Hrvatske unutar Ugarskog Kraljevstva.

Trpimirova darovnica otkrivena je u 19. stoljeću ne iz nečije radoznalosti o povijesti Hrvata, već iz jasnih i očitih političkih razloga. Premda mnogi i dalje smatraju da "Hrvatska nikada nije ni postojala do 1914." te da su ovi prostori bili "samo Ugarska" sve do pojave nacionalizma u 19. stoljeću, čak bi i najveći mađarski nacionalisti 19. stoljeća oklijevali složiti se s takvim tvrdnjama.

Razlog tome bila je činjenica da je Hrvatska svoju posebnost dokazivala s prastarim dokumentima iz vremena Hrvatskog Kraljevstva, ali i s dokumentima iz vremena nakon 1102. godine, kada su postali dio Ugarskog Kraljevstva. Iako su i ostali narodi pod Ugarskom pronašli stare dokumente koji bi upućivali na njihovu posebnost, Hrvati su u ovome prednjačili pred ostalima, spominjući prastare institucije koje upućuju na zasebnost ugarske najjužnije regije poput bana ili Sabora.

Austrijanci su sličan problem imali s Česima, koji su također najvještije dokazivali svoju posebnost Beču. Česi i Hrvati tada sve više surađuju na političkoj i diplomatskoj razini, što je rezultiralo jačim vezama na relaciji Zagreb-Prag.