Foto: Ivan Kuharić / Cropix

PRIMJER prvi: Gordan Malić gostuje na Hloverkinoj televiziji gdje kao jedini gost u Otvorenom priča o dokumentima koji povezuju Ivu Sanadera i Hypo banku, priznajući da ih je upravo on 2003. godine dao Feralu jer ih nije smio objaviti u izdanjima EPH.

Dakle, novinar koji nije objavio papire protiv Sanadera dolazi na javnu televiziju navodno sklonu Sanaderu govoriti o tim istim papirima koje je zapravo dostavio novinaru Ferala. Kojeg nitko nije pozvao u emisiju. Zašto su zvali Malića kad on nije bio taj koji je objavio dokumente?

Primjer drugi: prije točno dvije godine, na Danima novinarstva u Opatiji, Gordan Malić podijelio je svim kolegama famozna Petračeva pisma koja nije uspio objaviti u Globusu, s obrazloženjem da je želio novinare unaprijed upozoriti na povezanost podzemlja s medijima. Ono što je trebala biti ekskluziva tako je postalo opće dobro, a Malić se od istraživačkog novinara pretvorio u izvor informacija. Zašto? Navodno zbog cenzure.

A evo trećeg primjera: u ožujku ove godine Gordan Malić uspio je u Jutarnjem listu objaviti ekskluzivnu priču o misterioznoj kupovini zemljišta na Pelješcu, u blizini gradilišta novog kontroverznog mosta. Ali najsočnije detalje i pozadinu cijelog skandala morao je kasnije tumačiti kroz intervjue na Indexu, te nastupe na HTV-u.

Kako je Gordan Malić postao medijski fenomen

I tako, malo pomalo, Gordan Malić postao je svojevrsni medijski fenomen. Točnije, fenomen koji najbolje opisuje stanje u hrvatskim medijima. Ovdje se ne radi samo o novinaru koji je (silom prilika) postao "nosač dokumenata", već najviše o okolnostima koje ga prisiljavaju da sve ono što zna, a ne smije objaviti u matičnoj kući, dijeli s drugim novinarima ili jednostavno iznosi u intervjuima, nedavno u kratkom razmaku na HRT-u u Nedjeljom u dva i u Otvorenom.

To nema što biti nego fenomen. Da novinar najveće novinske kuće otvoreno priznaje kako okolo - pa i konkurenciji - dijeli dokumente koje ne može objaviti u svojoj redakciji, a da za to ne snosi nikakve sankcije od poslodavca - osim nove cenzure. I da, s druge strane, Malić pristaje na takva pravila igre u vlastitim novinama, svjestan da mu EPH kao korporacija daje zaštitu pred onima koje svojim dokumentima raskrinkava.

I tako, Gordan Malić figurira na medijskoj sceni kao ugledan novinar EPH, iako je došao u situaciju da najmanje objašnjava ono o čemu je pisao. Već ono o čemu - nije pisao. Gotovo bi se moglo reći da je Malić postao važniji kao izvor informacija ili njihov komentator, nego novinar koji te informacije plasira u svojim novinama.

Ako bi se to htjelo ogoliti do apsurda, onda bi se moglo zaključiti da se Malićeva karijera svela na to da šeta redakcijama i dijeli dokumente koje je skupio svojim istraživačkim radom, uredno primajući plaću od onih koji mu ne žele objaviti ta otkrića.

U ovakvoj Hrvatskoj istina može izaći na vidjelo i zahvaljujući cenzuri

Možda bi bilo logično zapitati se zašto se EPH ne otarasi "problematičnog" Malića? To bi valjda učinio svaki poslodavac čiji zaposlenik hoda naokolo žaleći se na cenzuru i dijeleći svoje ekskluzive. Kao što bi se svaki istinski cenzor nastojao riješiti "problematičnog" novinara. Uostalom, takvih smo se slučajeva nagledali proteklih godina. No izgleda da ovaj Malićev cenzor ima razloga tog "problematičnog" novinara držati uz sebe: osim što je koristan, informiran, umrežen, u određenim krugovima čak i zaštićen, činjenica je da bi više štete mogao počiniti negdje drugdje.

Zbog svega toga, priča o Gordanu Maliću, "nosaču dokumenata", priča je o hrvatskim medijima, politici, pravosuđu, tajnim službama. To je priča o Ninoslavu Paviću i Ivi Sanaderu, o Mladenu Bajiću kojeg Malić amnestira od skrivanja dokumenata, o Tomislavu Karamarku koji ne trza na objavu povjerljivih dokumenata, o Hrvatskoj televiziji koja u emisiju dovodi novinara koji NIJE pisao o Hypo banci, a ne onog koji jest (Ivica Đikić u Feralu 2003. godine), o struci koja se pomirila s praksom serviranja priča drugim medijima, kao i o javnosti koja često nije na čistu kako bi se odnosila prema Gordanu Maliću: kao prema žrtvi, prema borcu za istinu ili kao prema glasnogovorniku anonimnih izvora. 

No, na kraju krajeva, ne trebamo biti izbirljivi. U ovakvoj Hrvatskoj više nije bitno kako istina izlazi na vidjelo, već samo - da izlazi.  Ponekad čak zahvaljujući cenzuri. Očito nije svako zlo za zlo.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje