SAMO Europska komisija može spriječiti da još koja milijarda kuna ili eura poreznih obveznika ode na ''spašavanje'' davno propalih brodogradilišta Uljanik i 3. maj, na koje je do sada u posljednjih 20-ak godina potrošeno već 12,4 milijarde kuna ili oko 2,8 milijuna kuna po radniku.

U brodogradilištima rade radnici deficitarnih zanimanja - varioci, bravari i slični radnici - koji sutra mogu pronaći posao i koji su posljednjih pet godina suvlasnici firme - dioničari - no očito nisu bili zainteresirani za kontrolu vlastite tvrtke pa novac i odgovornost traže od države koja bi valjda trebala upravljati njihovom firmom i pokrivati gubitke.

Dva sindikalca u Nadzornom odboru

Mali dioničari trenutno imaju oko 47 posto dionica, a dobar dio toga u vlasništvu je radnika, no ideja radničkog dioničarstva u toj kompaniji pretvorila se u tragikomediju kada su radnici-dioničari pokrenuli štrajk u firmi u kojoj su suvlasnici.

Iako tvrde da nisu ništa mogli i znali, u Nadzornom odboru Uljanika imali su čak dvojicu predstavnika. Sindikalci Đino Šverko i Rajko Kutlača, koje smo u medijima mogli vidjeti kao predstavnike radnika u štrajku, ujedno su (bili) i članovi Nadzornog odbora, kako je vidljivo iz izvješća za prošlu godinu. Šverko je čak bio zamjenik predsjednice Nadzornog odbora.

Prosječna neto plaća oko 6800 kuna

No plaća je stizala pa nikoga nije zanimalo kako brodogradilišta zaista rade, ima li posla ili nema i napravi li se gubitak na brodu od 100 ili 200 milijuna kuna.

Uljanik Grupa prošle godine napravila je golem gubitak, ali i povećala broj radnika za 135. Tako su 2016. završili sa 4369 radnika, a prošlu godinu sa 4504 radnika.

Kako se može izračunati iz izvješća za prošlu godinu, na razini cijele Uljanik Grupe bruto plaća je iznosila oko 11.800 kuna (s dodacima), dok je neto plaća iznosila oko 6800 kuna.

Trenutno je nepoznato kako će izgledati još jedna runda ''spašavanja'' brodogradilišta.

Brodogradnja je do sada dobila preko 30 milijardi kuna. Brodogradilište Uljanik dobilo je 3,7 milijardi kuna, a 3. maj čak 8,7 milijardi. No sada su se okolnosti promijenile s obzirom na to da se moraju poštovati pravila EU-a, pa nije tako jednostavno samo uliti koju milijardu novca poreznih obveznika i nastaviti stvarati gubitke.

Plaća direktora 40 tisuća kuna plus bonusi

Uprave brodogradilišta dogovarale su gradnju brodova iako su znale ili trebale znati da će na njima biti napravljen gubitak, što je na kraju i dovelo do kolapsa kompanije.

Posljednjih pet godina Uljanik Grupu vodi Gianni Rossanda, koji je prema informacijama Večernjeg lista za svoj rad plaćen 40 tisuća kuna neto, a s bonusima su se, prema tvrdnjama istog medija, njegovi prihodi prošle godine popeli na oko 600 tisuća kuna.

Široj javnosti Rossanda je donedavno bio relativno nepoznat lik. Cijeli radni vijek proveo je u Uljaniku, no njemu se brodogradnja, sudeći prema imovini koju je stekao, znatno više isplatila nego brodogradilištu koje je vodio. Dok Uljanik plovi prema stečaju, Rossanda je uspio priskrbiti vilu, jahtu, dva stana i tri garaže.

Hoće li odjednom početi raditi brodove bez gubitaka?

U petak je u Hrvatsku došla povjerenica Europske komisije za tržišno natjecanje Margrethe Vestager koja je rekla da treba paziti da kompanija ne dobije konkurentsku prednost u odnosu na ostale, a kada je riječ o odgovornosti prema novcu poreznih obveznika, istaknuto je da je važno da on ne bude protraćen, nego da restrukturiranje dovede do dugoročne održivosti.

Iako je vlada prije otprilike tjedan dana preko državnog HPB-a osigurala isplatu plaća, naručitelji brodova očito su izgubili povjerenje u opstanak brodogradilišta te je prije nekoliko dana stigla vijest o otkazivanju četiri broda.

Hoće li brodogradilišta koja su do sada ovisila o državnoj pomoći, stvarala gubitke na svakom brodu i kojima naručitelji otkazuju brodove sad odjednom moći nastaviti raditi samostalno s istom upravom i vlasnicima i koliko će to sve (još jednom) koštati porezne obveznike - ostaje vidjeti.