MNOGI su imali puno nade za ukrajinsku ofenzivu u ljeto 2023. Uspjesi u Kijevu, Harkivu i Hersonu potaknuli su očekivanja da će napad, potpomognut novom opremom zapadnih saveznika, probiti rusku obranu i otvoriti prolaz kroz ruski teritorij do Krima.

Da je ofenziva uspjela, prijetnja Krimu mogla bi uvjeriti Putina da zaustavi rat, piše Stephen Biddle u analizi za Foreign Affairs.

Sad je jasno da je protuofenziva propala

Ofenziva nije ispunila te nade. Ukrajinci su postigli neke uspjehe (pogotovo protiv ruskih brodova u Crnom moru), ali nije bilo kopnenog proboja. Napredovanje od nekoliko kilometara došlo je uz velike gubitke i Rusi su već izjednačili probijanjem na drugim stranama bojišta. Postalo je jasno da je ofenziva propala.

Zašto? I što to znači za budućnost rata u Ukrajini i budućnost ratovanja općenito?

U kasno proljeće Rusi su počeli pripremati duboku obranu, koju je i nakon sto godina vojnog iskustva teško probiti. Proboj u kopnenom ratovanju je moguć, ali zahtijeva uvjete kojih sada nema u Ukrajini: da branitelj bude nemaran, da su trupe raspoređene daleko naprijed, da nisu pripremljene ili da nemaju potrebnu logističku podršku te da nisu motivirane braniti svoje pozicije. Takva situacija bila je u Kijevu, Harkivu i Hersonu 2022., ali više nije tako.

Implikacije ovoga nisu dobre za Ukrajinu. Bez proboja u ofenzivi uspjeh u kopnenom ratovanju postaje pitanje iscrpljivanja protivnika. Ukrajina ne može pobijediti u takvom sukobu, jer bi njene snage trebale nadjačati brojčano superiornu silu u ratu koji bi mogao potrajati jako dugo, piše Biddle.

Nedovoljna američka pomoć

Neki za propalu ofenzivu krive SAD jer nije ispunio sve zahtjeve Kijeva za pomoć. Tvrde da je Ukrajina mogla uspjeti da joj je SAD poslao avione F-16, dalekodometne projektile poznate kao ATACMS, ili tenkove Abrams ranije ili u većoj količini.

Količina i kvaliteta opreme uvijek su bitne pa bi ofenziva sigurno bila uspješnija s razvijenijim oružjem. No, tehnologija rijetko određuje ishod u kopnenom ratovanju i ni jedno od tih oružja vjerojatno ne bi promijenilo ofenzivu, piše Biddle.

Na primjer, F-16 je 46 godina star model koji ne bi preživio na ukrajinskom nebu. SAD i NATO mijenjaju ga borbenim avionom F-35 upravo zato što je previše ranjiv. F-16 je ušao u upotrebu 1978., nakon čega je moderniziran, i bio bi nadogradnja na ukrajinski stariji i manje otporan MiG-29, koji vuku još iz sovjetskog razdoblja. Usprkos tome, čak ni čitava flota F-16 aviona ne bi mogla osigurati proboj na tlu.

Projektili ATACMS omogućili bi Ukrajini da gađa dalje mete, pogotovo na okupiranom Krimu, što bi smanjilo efikasnost ruske logistike. Ali na svako oružje postoji odgovor, a Rusi su već pokazali da mogu omesti GPS koji osigurava da ATACMS pogodi metu.

Sustav projektila HIMARS, koji ima kraći domet, počeo se koristiti u ratu još 2022. i u početku je bio jako učinkovit. Međutim, učinkovitost mu pada jer se Rusi više ne oslanjaju toliko na velike opskrbne čvorove koji su unutar dometa ovog oružja. Taj sustav koristi isti GPS sustav, tako da su Rusi u stanju omesti i njega.

Američki tenkovi Abrams daleko su bolji od ukrajinske flote modela T-64 i T-72, koji su većinom još iz sovjetske ere. Bolji su i njemački tenkovi Leopard 2, koje je Ukrajina koristila u ljetnoj ofenzivi. Ali ni Leopardi nisu neuništiva superoružja. Ukrajina ih je imala manje od sto, a uništeno ih je najmanje 26.

Poput svih tenkova, Leopard 2 i Abrams ovise o koordinaciji pješaka, artiljerije i inženjera na bojištu te zahtijevaju ekstenzivnu infrastrukturu kako bi bili funkcionalni u borbi. Ukrajina to nije osigurala 2023.

Leopardi 2 koji su vodili napade na ljeto bili su slabo potpomognuti, zbog čega nisu daleko stigli. Više takvih naprednih tenkova bi pomoglo, ali nema dokaza da bi bili odlučujući u borbama i preokrenuli ofenzivu.

Revolucija tehnologije

Drugi smatraju da je problem revolucija u vojnoj tehnologiji, koja je učinila bojište preubojitim za uspješne ofenzivne manevre, bez obzira na avione F-16 avione, projektile ATACMS ili tenkove Abrams.

Većina teoretičara vojne revolucije sad naglašava učinak dronova, satelitskog nadzora i preciznog oružja. Ali, sva ta oružja bila su prisutna i u uspjesima 2022. i u propaloj ofenzivi 2023. Ubojitost ovih novih sustava na terenu nije radikalno veća od prošle generacije oružja, koja je proživjela već stoljeće primjene na bojištu.

Rat u Ukrajini ne pokazuje da se radi o novom dobu u kojem tehnologija određuje obrambenu dominaciju, piše Foreign Affairs.

Trening i strateško donošenje odluka

Neki, pak, naglašavaju trening i strateško donošenje odluka kao odlučujuće faktore. Brigade koje je Ukrajina poslala u ljetnu ofenzivu većinom su bile neiskusne formacije koje su prije operacije dobile samo pet tjedana treninga na Zapadu.

Usporedbe radi, britanska pješadija u Prvom svjetskom ratu dobila je 22 tjedna obuke, a zatim je bila još trenirana unutar borbenih jedinica te je tek onda poslana u borbu.

Pet tjedana nije dovoljno da bi se naučila i uvježbala kompleksnost moderne borbe. Neki američki časnici smatraju da je ukrajinski vojni vrh "razvodnio" borbenu moć zemlje tako što je podijelio vojsku na tri fronta, umjesto da naprave jednu osovinu, zbog čega su trupe na svakom frontu bile preslabe za proboj. Zbog podjele i nedostatka treninga ključnih jedinica, prema ovoj perspektivi, Ukrajinci nisu mogli ni učinkovito iskoristiti oružje koje im je bilo na raspolaganju.

Ima istine u argumentima o treningu i strategiji, piše Foreign Affairs. No ovi argumenti impliciraju da bi ukrajinske snage, da su bile bolje trenirane i usmjerenije, uspjele u proboju 2023. To je samo djelomično točno.

Rusi nisu pokazali veliku vještinu ili motivaciju tijekom ofenzive, ali su bili kompetentni u obrani. Ruska obrana 2023. bila je duboka, dobro pripremljena, zaštićena minskim poljima, podržana pokretnim rezervama...

Proboji takvih obrana u povijesti su se pokazali kao jako teški, čak i za dobro utrenirane napadače.

Otpornost duboke obrane

Zbog otpornosti duboke, pripremljene obrane u modernom ratovanju, za Ukrajinu će biti jako teško postići odlučujući proboj u skoroj budućnosti.

Zapovjednik ukrajinskih snaga general Valerij Zalužni opisao je rat kao pat-poziciju, ali vjeruje da nova tehnologija može omogućiti ukrajinski proboj. U pravu je što se tiče prve izjave, ali ne i druge.

U kopnenom ratovanju rijetko je da samo jedan tip oružja može biti presudan i odrediti pobjednika. Teškoće kod ofenzive 2023. nisu produkt neke nove tehnologije i nije vjerojatno da će nova tehnologija preokrenuti situaciju.

Prilagodba Rusije ograničava mogućnost novog oružja da probije kroz čvrstu obranu, a ruska obrana je sad prilično čvrsta. Prognoza za Ukrajinu jako ovisi o pomoći Zapada, ali čak i uz stalnu pomoć, vjerojatno je da će sukob još dugo vremena biti rat iscrpljivanja.

Jedine situacije koje bi to mogle promijeniti bile bi kolaps ruske volje za borbom ili atentat u Moskvi. Ukrajinski uspjeh zahtijevat će od Ukrajine i njenih zapadnih saveznika puno strpljenja.

Dilema za Ameriku

Ovaj obrazac predstavlja dilemu za SAD. Američka vojska dugo je preferirala kvalitetu nad količinom. To je proizvelo vojsku koja ima vještine i opremu da iskoristi prilike za ofenzivu kad se one ukažu, kao što su to učinili u Kuvajtu 1991.

Ali ako uvjeti ne budu dobri i dođe do rata iscrpljivanja, današnja američka vojska nije spremna izdržati gubitke koje bi to proizvelo. U manje od dvije godine u Ukrajini svaka strana je pretrpjela preko 170.000 žrtava. Od 1980. SAD je proizveo oko 10.000 tenkova Abrams, a u Ukrajini dvije strane zajedno su već izgubile 2900 tenkova.

SAD sad povećava proizvodnju oružja, pogotovo streljiva. Ali proizvodnja oružja u količini koja će nadoknaditi ukrajinske gubitke bit će jako skupa. 

Ako kvaliteta može osigurati brze pobjede, tradicionalni američki pristup je dobar. Ali ukrajinska protuofenziva uči nas da su duboke i dobro pripremljene obrane i dalje otporne, kao što su bile čitavo prošlo stoljeće te da kvaliteta nije dovoljna da osigura brzu pobjedu na koju SAD računa.

Kvaliteta je nužna, ali je sama po sebi nedovoljna za uspjeh. SAD će morati razmisliti o ravnoteži kvalitete i kvantitete u svijetu gdje popustljivi uvjeti nisu nešto na što se može računati.