USPRKOS problemima s kojima se posljednjeg desetljeća suočava, Italija je od Drugog svjetskog rata doživjela veliku transformaciju iz pretežno poljoprivredne zemlje u jednu od industrijskih sila.

U godinama Drugog svjetskog rata, zahvaljujući američkoj pomoći u hrani i energentima te Marshallovom planu - financijskoj pomoći zemljama Europe, Italija je vrlo brzo obnovila osnovnu industriju, poput čeličana, te su uslijedile godine snažnog rasta.

Nakon Drugog svjetskog rata Italija je bila "ekonomsko čudo"

Do 1964. godine, a posebno u razdoblju od 1958. do 1963., Italija je doživljavana kao “ekonomsko čudo” te su stope rasta industrije iznosile više od 8% godišnje. Zemlja se potpuno integrirala u europske ekonomske tokove, a postali su vrlo aktivni i na istraživanju nafte na Srednjem istoku.

Na sjeveru zemlje niknule su brojne tvornice odjeće i obuće, bijele tehnike, namještaja, plastike, motora (Vespa), automobila ( jeftiniji Fiat, Alfa Romeo ili luksuzni Lamborghini, Maseratti…). Talijanski proizvođači postali su poznati po svojoj kombinaciji elegantnog dizajna i relativno jeftine proizvodnje. Izgrađena je velika cestovna infrastruktura. U manje od dva desetljeća Italija je od pretežito poljoprivredne zemlje prerasla u dinamičnu industrijsku silu.

Nakon razdoblja snažnog rasta, tijekom 60-ih i 70-ih godina dolaze problemi. Ekonomija usporava, dolazi do snažnog rasta inflacije jer su se rastući troškovi javnog sektora pokušali financirati “printanjem” novca. Dolazi do otpuštanja tisuća radnika u velikim kompanijama, zbog čega izbijaju štrajkovi. Snažno je porasla nezaposlenost i sve to potrajalo je do kraja 70-ih godina.

Tijekom 80-ih Italija ponovno bilježi rast, ali dolazi do promjena u strukturi njihove ekonomije. Na važnosti gube velike kompanije koje su se bavile masovnom proizvodnjom, a dolazi do procvata malih obiteljskih, vrlo često izvozno orijentiranih tvrtki. Razvija se industrija visoke mode, pa Milano postaje jedan od “glavnih gradova” modne industrije.

No, ono što je bio - i ostao problem Italije je velika razlika između industrijski razvijenog sjevera zemlje i slabije razvijenog juga.

Italiju je teško pogodila posljednja globalna financijska kriza. Od 2007. godine prošli su kroz recesiju koja je potrajala 13 kvartala i u kojoj je došlo do pada ekonomije za više od 9 posto. To je utjecalo na njihove javne financije pa Italija ima javni dug od 131,6 posto BDP-a (podatak za 2017. godinu).

Posljednjih godina ekonomski rast iznosio je oko 1 posto, prošle godine ubrzao je na 1,5 posto, no i dalje, za europske uvjete, imaju relativno visoku nezaposlenost od oko 11 posto, a pogotovo je problematična nezaposlenost među mladima koja iznosi oko 37 posto.

Snažan turizam, poljoprivreda i obiteljske industrijske tvrtke

Italija je jedan od glavnih poljoprivrednih proizvođača u EU. Dominiraju u proizvodnji riže, voća, povrća i vina. Poljoprivredni sektor čini oko 2% talijanskog BDP-a.

Talijanska industrijska aktivnost prvenstveno je koncentrirana u sjevernom dijelu zemlje, u gradovima poput Torina, Milana i Venecije. Velik dio talijanske industrije sastoji se od malih i srednjih obiteljskih tvrtki, a preko 90 posto talijanskih industrijskih tvrtki ima manje od 100 zaposlenika. Italija je najveći svjetski izvoznik luksuznih proizvoda. Industrijski sektor stvara oko četvrtinu BDP-a.

Turizam je jedan od najbrže rastućih i najprofitabilnijih sektora, s obzirom na to da je Italija i na globalnoj razini jedna od najposjećenijih turističkih destinacija, s više od 50 milijuna turista godišnje.