SRPSKI tjednik "Vreme" donio je zanimljiv osvrt na lik i djelo Dragana Vasiljkovića iz vremena njegovih "junačkih" djela u doba tzv. SAO Krajine, kada je kao Kapetan Dragan bio svojevrsni mit među pobunjenim balvandžijama.

Tekst pod naslovom "Mali, ali tehničar" podsjeća na vrijeme "kratke meteorske slave" Dragana Vasiljkovića iz Pertha u Australiji, kada je ovaj "zaštitnik nejači" bio verzija krajiškog Robina Hooda s crvenom, ocilima obilježenom beretkom.

Podsjeća se kako je inteligentni i vlastitom marketingu skloni "tajanstveni oficir", "duh koji hoda", "Obilić Srpske Krajine", "srpski Če Gevara" stvarao mit o samom sebi, uz svesrdnu pomoć beogradskih ulizivački raspoloženih novinara, koji su u stopu pratili kapetanove turneje za spas srpstva po kamenjaru sjeverozapadne Dalmacije.

Širok nos i zlatan gebis ispod nakrivljene beretke bili su tada, kako pišu u članku, "brand sam po sebi i najuspešniji marketinški potez Miloševićevog režima". Majice, stripovi, legende, guslarski epovi posvećivali su se nekadašnjem maloljetnom vlasniku javne kuće u Australiji, a oni providniji čak su Draganu davali i kojekakve natprirodne moći, posebno one astrološkog predznaka.

"Ako vam kažem ko sam, moraću da vas ubijem... Ali, ne bojte se: neću ni jedno ni drugo." - rečenica je kojom je tada dočekivao novinare poslane da ga još malčice uzdignu u orbitu velikosrpstva.

Dragan je u Australiji postao Daniel Snedden, a zbog sklonosti poslovanju s kurvama i švercu ukradene robe, sud njegove nove domovine mu je još kao golobradom mladiću, dao izbor - zatvor ili vojska.

Stupio je u Prvi kraljevski Viktorijin puk u Melbourneu i tamo završio školu za rezervne časnike, navodno elitnu jedinicu australske vojske.

Nakon toga je postao vojni instruktor, najprije po zaljevskim emiratima, a zatim po afričkim destinacijama, u pravilu sklonim vojnim huntama.

"Ratnik i pustolov" zatim se okušao u poslovnim vodama, ali je i tu došao do izražaja njegov bonvivanski duh; jer osnovao je čarter kompaniju, nakon čega je eksperimentirao s malim avionima i luksuznim jedrilicama.

Zahvaljujući povoljnim vjetrovima krajem 80-ih doplovio je do luke Bar i crnogorskog Primorja.

Početak rata se nazirao, pa se Dragan stavio na raspolaganje. Prihvatili su ga udbaški "killeri" Simatović i Stanišić. Oštroumno se osigurao i kontaktima kod oporbe: bio je jedan od osnivača beogradske podružnice SPO-a Vuka Draškovića.

Neposredno pred početak puškaranja, kao što je već poznato, u Golubiću kod Knina osniva centar za obuku. Propagandna mašinerija, pokrenuta simultano s onom ratnom, lansirala je i ime za njegove ratnike: "Knindže", a od tada datira i stvaranje pravog mita i projekta "Kapetan Dragan".

"Rat je posao za profesionalne vojnike." - kazao je u jednom razgovoru sa novinarima "Vremena", pa dodao: "Ako je motiv naoružanog naroda strah, onda imate masovno dezertiranje, kao pod Vukovarom; ako je motiv mržnja, onda imate masakre i masovne zločine."

"Vreme" navodi da su prve operacije u kojima se "Knindže" bore one na području Banije; zauzimanje Gline i Hrvatske Kostajnice, kada je uz pomoć oklopnih jedinica JNA pod srpsku kontrolu stavljena gotovo cijela regija.

Tada Dragan dolazi u prvi sukob sa vodstvom "Krajine". Konkretno, dogodilo se to kad su lokalni srpski zločinci nakon pogibije dva suborca masakrirali hrvatske civile, ranjenike iz sela Struga, koji su nastradali jer su im služili kao živi štit. Civili su zaklani dok su ležali u Domu zdravlja u Dvoru na Uni.

"Smesta sam otišao tamo i pohapsio petnaestak njih. Imao sam nameru da sutra organizujem preki sud i sve da ih postreljam, ali je onda helikopterom doleteo Mile Martić i sve ih pustio.", ispričao je kasnije kapetan Dragan novinarima "Vremena". Inače je stalno isticao ratno pravo, Ženevske konvencije i vojničku čast.

Nakon sukoba sa Martićem, uslijedio je onaj sa Milanom Babićem, kako je rekao, zbog njegovog ekstremizma.

Dragan je bio sklon upuštanju u pregovore sa Zagrebom krajem ljeta 1991. kada su Srbi vojno i strateški bili na vrhuncu moći, ne bi li iznudili ustupke Hrvatske, ali nije znao da su planovi Beoograda sa "Krajinom" posve drukčiji - prepustiti je njenoj sudbini.

Prevelika popularnost koju je uživao također nije pomogla Vasiljkoviću i krajem 1991. morao je napustit "Krajinu".

Kad je počeo rat u Bosni odbio je pozive da se pridruži Mladiću i Karadžiću, a o srpskim zločinia u BiH govorio je s gađenjem: "To me baca u depresiju! Neću da znam o tome, toliko sam vremena proveo tamo izvlačeći Muslimane ispod srpskog noža."

Nakon tog "izvlačenja", a posebno nakon neuspjeha u pokušaju popularizacije novog sporta u Srbiji, golfa, slijedi njegovo izvlačenje iz Srbije i povratak u Australiju.

Vasiljkovićev portret u "Vremenu" završava izražavanjem velike sumnje u uspjeh optužbe protiv njega, jer u osvajanju Gline, kako tvrde, nije bilo civilnih žrtava, a zanimljivo je i njihovo tumačenje zašto je klimava i optužba za zlostavljanje zarobljenih hrvatskih vojnika i policajaca.

Naime, "Vjesnik" od 15. kolovoza 1991. donio je reportažu dopisnice iz Šibenika Jadranke Klisović o razmjeni zarobljenika između Knina i Hrvatske, u kojoj se navode izjave razmijenjenih hrvatskih vojnika i policajaca (njih 52) koji su bili zatvoreni u kninskoj tvrđavi. Svi su se žalili na maltretiranja i mučenja, neljudski tretman i isticali glavne aktere. Međutim, u reportaži stoji i sljedeće: "Zarobljenici pamte i kapetana Dragana za kojega kažu da je posebno uživao gledajući video-kazete o vijetnamskom ratu. Za njega pronalaze lijepe riječi, jer ih u njegovu prisustvu nitko nije smio tući, a nekoliko puta čak ih je ponudio pivom i cigaretama."

Potaknuti člankom objavljenim u "Vremenu", nazvali smo Jadranku Klisović i pitali sjeća li se navoda iz svog članka o razmjeni zarobljenika prije više od 14 godina.

"Nemam pojma, doista se ne mogu sjetiti. Bilo je toliko tih razmjena u Pakovu Selu i Žitniću, gdje smo po deset sati čekali na brisanom prostoru da se razmjena obavi. Razmjene je prošlo puno vojnika i doista se ne mogu sjetiti." - kazala je Klisović u razgovoru za Index.

Zvonko Alač