MOM JE OCU sveti Antun Padovanski bio svetac svih svetaca. Prema njegovoj priči, na Antunovo 1944. katolički ga je svećenik izbavio iz logora Dachau te su ga premjestili na rad u nedalekom selu Oberpfaffenhofen. Nije moj stari, tad tek petnaestogodišnjak, ikome išta zgriješio, jednostavno su Nijemci tako slali na prisilni rad mnoge mlade Hrvate iz Hercegovine (i znam barem još jednoga koji je tako prošao).

Zaštitnik svega i svakoga

Malo je u našem domu bilo svetačkih sličica i medaljona, ali praktički na svima njima dominirao je baš Antun Padovanski. Ne trebam vam ni spominjati da se pola muških u mojoj familiji zvalo Ante, morali smo neke zvati Tonči, neke Antun, neke Ante od Ivana (a pola muških su bili Ivani), nikada nisam do kraja bio siguran o kojem Anti Porobiji uopće govorimo. 

Crkva je Antu Padovanskog proglasila svecem zaštitnikom zaduženim za putnike, izgubljene ljude i stvari (kad nešto izgubite, molite se njemu da nađete), trudnoće, nalaženje bračnog druga (i tu je on bio milostiv mom ocu), starih, bolesnih, potlačenih i još koječega i kojekoga. U povijesti Crkve on je definitivno najpoznatiji Antun. 

Antun i dijete Isus

A negdje od 17. stoljeća, dakle četiristotinjak godina nakon prerane smrti, Antuna Padovanskog počelo se prikazivati s djetetom Isusom u naručju. Još kasnije, u 18. stoljeću, u znamenitim Životima svetaca, koje je priredio svećenik Albin Butler, dobili smo i priču o Antunu i djetetu Isusu. Prema njoj, svetac se tijekom posjeta gospodaru Châteauneufa (u sjevernoj Francuskoj) molio do kasno u noć kad je iznenada njegovu sobu obasjala nadnaravna svjetlost i ukazao mu se Isus u obličju djeteta.

Navodno je sam vlastelin, privučen svjetlošću, došao i vidio što se događa, ali je obećao da o tome neće nikome govoriti dok god je Antun živ. Pa smo priču dobili nekih petsto godina kasnije. Podsjeća i na legendu o svetom Franji, kojem je u rukama oživio kip malog Isusa (i Antun je bio franjevac).

Svećenik i dijete u naručju

Naravno, ako ćemo se hagiografijom baviti historiografski, onda nam nema druge nego da ovaj događaj proglasimo izmišljenim. No to nam sada nije tako bitno.

Neki drugi, pretpostavljam, upotrijebili bi drugačiju metodu tumačenja priče, više frojdovsku, pa bi u njoj našli tko zna kakva skrivena značenja i pokušali rekonstruirati što se možda stvarno zbilo. Fratar koji noću u svojoj sobi u naručju drži dijete? I vlastelin koji obećava da o tome neće nikome pričati dok je ovaj živ?

Ne razbijajte ogledalo ako vam se ne sviđa lice koje u njemu vidite

Nemam namjeru ići tako daleko u dokazivanju, nisam sljedbenik Freuda, pokušavam se u svemu držati što je moguće čvršćih činjenica.

A jedna od tih čvrstih činjenica jest i ta neugoda kad danas, nakon svih onih skandaloznih otkrića unebovapijućih crkvenih pedofilskih afera, vidimo svećenika s bucmastim i rumenim djetetom u naručju.

Nemojte razbijati ogledalo ako vam se ne sviđa lice koje u njemu vidite. Ne krivite nevjernike što se i danas na društvenim mrežama sprdaju s ovom anegdotom o djetetu u fratrovoj sobi noću.

Prljanje jedne slike

Koliko god da sam kritičan prema Crkvi, uopće ne mislim da svi svećenici imaju bolestan odnos prema djeci. Znam da ima puno onih koji su u toj službi zato što misle da tako služe Bogu i čovjeku. Znam da ih ima dobrih – eto, barem je onaj koji je pomogao mom ocu prije ravno osamdeset godina bio nedvojbeno dobar čovjek.

I moj župnik Zvonimir bio je dobar čovjek, i njegov imenjak Zvonimir Bono Šagi, moj dugogodišnji suseljanin, bio je dobar čovjek. I stotine tisuća drugih. Ne borim se protiv ljudi, nego protiv ideja. I protiv struktura koje su dopustile nečuvena zlostavljanja djece i mladih.

Crkva je ta koja je uprljala sliku svećenika s djetetom, pa tako i tu sveprisutnu sliku svetog Antuna s djetetom Isusom. 

I nitko drugi im u tome nije kriv, nikakvi komunisti, ateisti, izrodi, mrzitelji svega hrvatskog, na kakve se radikalni katolici obruše čim ih netko kritizira. Crkva je isključivi krivac za sva svoja nedjela i čim prije to shvati, bit će joj bolje.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."