Foto: Pixsell/Marko Prpić

AKO u Google ukucate ime Ivana Vilibora Sinčića, predsjednika Živog zida, prije 2014. nećete naći gotovo ništa.

>> Pogledajte Pernarov govor u kojem je pozvao na izlazak iz EU-a i približavanje Rusiji

>> Je li Živi zid opasnost za Hrvatsku?

Prvi se put počelo o njemu govoriti kad je, upravo 2014. godine, postao predsjednički kandidat. Do tada za njega nije znao gotovo nitko.

Sinčića ne bi bilo bez Pernara

Tada 24-godišnji Karlovčanin, student Fakulteta elektronike i računarstva koji si je ime Vilibor, prema vlastitom priznanju, dodao s 18 godina jer mu se svidjelo, zabljesnuo je kao najmlađi kandidat u povijesti na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. U politiku je ušao tek godinu prije, kad je bio na čelu liste Saveza za promjene, političkog projekta njegova stranačkog kolege Ivana Pernara koji je prethodio Živom zidu.

A priče o Sinčiću nema bez priče o Pernaru koji je počeo kao član HDZ-a pa se protiv njega okrenuo vodeći prosvjede protiv Jadranke Kosor te nakon neuspjeha sa spomenutim Savezom za promjene, na koncu, vođen nevjerojatnom upornošću, postigao nezanemariv uspjeh sa Živim zidom.

Zašto nevjerojatnom upornošću? Jer je Pernar, iako prosvjedi protiv Kosoričine vlade nisu bili neuspješni, shvatio da u javnosti nije uspio izgraditi imidž iole relevantnog političara, a to je pod svaku cijenu želio postati. Do cilja je odlučio doći obilaznim putom. Prepoznao je stvarni problem s kojim se susretao ozbiljan broj građana, a o kojem se tada malo govorilo.

Riječ je, naravno, o deložacijama. Uporno je obilazio deložacije i od njih napravio medijski spektakl. I njega i Sinčića s deložacija je nebrojeno puta odnosila interventna policija. Umjesto da on silom uđe u medije, natjerao je medije da dođu k njemu, a na deložacijama se afirmirala vodeća ekipa današnjeg Živog zida, među njima i Sinčić.

U prvi plan gurnut Sinčić kao potpuni politički anonimac

Pernar je, očito svjestan da ga većina javnosti ne doživljava ozbiljno, kandidaturu na predsjedničkim izborima 2014. odlučio prepustiti Sinčiću, čija je glavna prednost bila upravo njegova anonimnost.

Sinčić je silno pokušavao ostaviti dojam ozbiljnosti i odrješitosti, no to jednostavno nije išlo. Pernar je retorički ispred Sinčića, a da šef Živog zida nije pretjerano talentiran za javne nastupe vidjelo se na sučeljavanjima za predsjedničke izbore.

Sinčić je u tim sučeljavanjima djelovao prilično zbunjeno, pa i izgubljeno, no u njima nije bio gubitnik. Jednostavno, pored likova poput Milana Kujundžića koji ga je napadao, Sinčić nije morao ništa jako pametno reći da bi ostavio dobar dojam. To neiskustvo u politici i neupletenost u sve njezine negativnosti, za Sinčića je bila velika prednost.

Uostalom, Živi zid otpočetka se silom želi profilirati kao antisistemska stranka pa je sve drukčije od elita, kojima se a priori suprotstavljaju, bilo dobro i produktivno. No iako je uspio pridobiti gotovo 300 tisuća glasača, što je nesumnjivo vrlo respektabilan broj, Sinčić se nije uspio puno odmaknuti od reputacije redikula kakva je pratila i Pernara.

Redikulozne izjave poput one o zaštiti života gljiva

Prisjetimo se, primjerice, njegove izjave o zaštiti života gljiva koju je dao usred sučeljavanja kandidata za predsjednika Hrvatske. Nakon što se verbalno sapleo u pitanju oko pobačaja, mladi kandidat Živog zida izustio je rečenicu koja je izazvala veliko zanimanje u javnosti.

"Moram reći da se prije svega borim za zemlju u kojoj će se štititi svi oblici života, od života biljaka, gljiva, pa i samog čovjeka", rekao je.

Poslije se opravdavao da se "nije radilo o lapsusu, nego su gljive važan dio ekosustava u Hrvatskoj, a ako bi nastradale gljive, vjerojatno bi nastradao i čovjek".

Četiri godine poslije, Sinčić je premijerski kandidat. Takvim je, naime, predstavljen na prvoj konvenciji Živog zida koja je održana prije nekoliko dana u Lisinskom, u prilično opskurnom programu koji je vodila Sinčićeva supruga i živozidašica Vladimira Palfi - jedna od triju ključnih osoba u strukturi Živog zida, naravno, uz supruga Sinčića i Pernara.

Sinčić omogućuje da živozidaši djeluju kao nešto manji čudaci, iako su im ideje iste kao prije

I dok Pernar neskriveno uživa u medijskoj i svakoj drugoj pozornosti koju uživa kao saborski (ili, kako on voli reći, narodni) zastupnik, što mu je, ne skriva, ostvarenje sna, Sinčić medijski igra pozadinsku ulogu i opet djeluje nešto ozbiljnije. No koliko to može biti netko tko svoju političku priču, među ostalim, gradi na borbi protiv cijepljenja i ideji da bi Hrvatska ekonomski procvala i da bismo svi živjeli u blagostanju čim bismo sumanuto počeli tiskati novac.

Sinčić zapravo Živom zidu omogućuje da zagrabi šire biračko tijelo i da djeluje nešto ozbiljnije nego što bi to bio slučaj da je na njegovu čelu Pernar. Šef Živog zida uživa dosta simpatija javnosti, a jedan od razloga za to jest činjenica da on, za razliku od Pernara, i ne govori puno. Pernar je, budimo jasni, najveća zvijezda Živog zida, posebno među njihovim članovima, što su potvrdile i burne ovacije na konvenciji. No Pernar izaziva i suprotnu vrstu emocija, što kod Sinčića nije slučaj u tolikoj mjeri. Treba priznati i da je Sinčić nešto napredovao u četiri godine otkako se pojavio kao novo lice u politici, a Živi zid se s njim na čelu ipak uspio ponešto odmaknuti od imidža stranke čudaka i redikula, iako su njihove ideje ostale potpuno iste.

Stvari su zapravo jednostavne. HDZ-ovo i SDP-ovo nerješavanje problema s kojima se suočavaju građani, uz potpuno ignoriranje problema ovrha, deložacija i blokiranih, dovelo je do toga da danas, u posljednjoj mjesečnoj anketi popularnosti stranaka Crobarometar, živozidaši imaju 13,8 posto potpore građana, što je približno isto potpori koju je Most dobio na izborima 2015. godine. Izađe li na sljedeće parlamentarne izbore jednak broj birača kao 2015., to bi značilo da će za Živi zid glasati više od 300 tisuća ljudi.

I Sinčiću i Živom zidu najpametnije je - ostati u oporbi

To samo po sebi neće biti dovoljno da Sinčić postane premijer, no ne treba zaboraviti da dok mainstream strankama opada rejting, Živi zid raste. Uostalom, Božo Petrov je i s postotkom Mosta kakav danas ima Živi zid, umalo postao premijer, kad mu je to ponudio tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović. Prema onome što smo dosad vidjeli od Bernardića, nitko ne može jamčiti da i njemu, u jednom od već poznatih napadaja političke suicidalnosti, neće nešto slično pasti na pamet sa Sinčićem.

Vjerojatnost da će Živi zid u koaliciju s SDP-om ili HDZ-om ipak je minimalna, a vjerojatnijim se čini da će u veliku koaliciju, ako to bude potrebno, HDZ i SDP. Živi zid otvoreno govori da će ih oni prisiliti na tu koaliciju koja se još prije nekoliko godina činila nevjerojatnom.

Iz toga se može iščitati i da se Živom zidu zapravo ne ide na vlast. Neki živozidaši, ponajviše Pernar, nekad, možda čak i potpuno svjesno, blebeću sve i svašta. No teško je povjerovati da čak ni oni ne razumiju da su njihove ideje teško ostvarive, ako ne i nemoguće.

Klasični populisti, pokazuje to i primjer Mosta, ali i brojnih drugih populističkih stranaka u Europi i svijetu, vrlo rijetko uspijevaju kad se dokopaju vlasti. Identificiraju se s narodom, kritiziraju elite, ali kad dođu na vlast, politički su potkapacitirani, a nerealna obećanja ne mogu ispuniti. A Živi zid je mnogo kompaktniji i strukturi i tvrđi u stavovima od Mosta pa je doista teško povjerovati da će s nekom od velikih stranaka na kraju završiti u koaliciji. Ipak, kako je to rekao Pernar, njihov je uvjet bez kojeg se ne može, izlazak iz EU-a, a šanse da HDZ ili SDP pristanu na to ravne su nuli.

I Sinčiću i Živom zidu zapravo je u interesu ostati u oporbi. To je vrlo čest paradoks da ljudima i stranci koji se nominalno bore protiv statusa quo, isti taj status quo zapravo savršeno odgovara. Dok postoje elite, postoji i mjesto za protivljenje tim elitama, koje im, pak, omogućava da se održavaju na političkoj sceni i od nje žive.

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.