NA DANAŠNJI dan, 23. svibnja 1920. godine, u Klagenfurtu je umro Svetozar Borojević.

Samo nekoliko godina prije smrti, u jeku Prvog svjetskog rata, Svetozar Borojević, kao vjerni vojskovođa umiruće Austro-Ugarske Monarhije, ispisao je najslavnija poglavlja svoje dugogodišnje vojne karijere i postao prvi i zadnji feldmaršal nenjemačkog podrijetla u Austro-Ugarskoj Monarhiji. No njegova je država propala, a on sam više nikome nije odgovarao. Sam, siromašan i zaboravljen, umro je u Klagenfurtu prije točno 102 godine. Njegovo će se ime u ludom hrvatskom 20. stoljeću izgubiti iz povijesnih knjiga. Pamtit će povijest puno nebitnije i netalentiranije ljude, ali ne i Borojevića jer njegov lik i djelo, kako to često biva, nisu odgovarali nikome.

Rođen u pravoslavnom selu Umetić kod Kostajnice 13. prosinca 1856. godine, Svetozar Borojević bio je rođeni Srbin. No u kasnijem životu on će se deklarirati kao Hrvat. A život će posvetiti borbi za opstanak sve nepopularnije, umiruće Austro-Ugarske.

Nije bio dobar ni Hrvatima, ni Srbima ni komunistima. Nije bio dobar nikome

Nakon izgubljenog rata Borojević više nikome neće biti po volji, a tako će ostati zapravo do današnjih dana. Za tek osnovanu Državu SHS, a kasnije i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Borojević je bio neželjeni ostatak omražene Austro-Ugarske.

Za komuniste nakon Drugog svjetskog rata, baš poput bana Jelačića, Borojević je bio reakcionarni ostatak omraženih monarhija i kao takav klasno nepodoban.

Za modernu Hrvatsku, koja svoj militaristički narativ gradi isključivo na Domovinskom ratu, Svetozar Borojević bio je baš to - Svetozar. Dakle, Srbin i kao takav nepodoban da bude predstavljen kao hrvatska povijesna ličnost iako se sam predstavljao kao Hrvat.

Za Srbe je, pak, također bio i ostao sve što ne treba - rođeni Srbin deklariran kao Hrvat koji se i usput u Prvom svjetskom ratu borio protiv Srbije.

Ukratko, Borojević nije odgovarao nikome: ni Srbima, ni Hrvatima ni komunistima. Njegovim životom i djelom nisu se bavili ni povjesničari pa ne čudi što je danas on praktički potpuno zaboravljen.

Već od malih nogu odgajan je u militarističkom duhu jer mu je otac bio vojno lice. Pohađao je vojne škole i od početka se znalo da će u vojsci graditi karijeru. Početkom Prvog svjetskog rata Borojević odlazi na istočno bojište u rat protiv Rusa. Tamo postiže značajne uspjehe, no njegove će usluge biti uskoro puno potrebnije na jednom drugom mjestu.

Naime, nakon potpisivanja tajnog Londonskog ugovora, Italija se u proljeće 1915. pridružila Antanti i napustila Trojni savez. Drugim riječima, Italija, koja je do tada bila saveznik Austro-Ugarske i Njemačke, promijenila je stranu i time je otvoreno novo bojište, ono na rijeci Soči. Italiju je u Antantu gurnuo tajni Londonski ugovor kojim joj je bio obećan velik dio Dalmacije i istočne obale Jadrana jednom kad Austro-Ugarska bude vojno poražena. Baš će taj ugovor biti razlog brojnih svađa nakon rata, utjecat će na nastanak fašizma i uvelike ostaviti tragove u budućnosti, no to je jedna druga priča.

Lav sa Soče

Otvaranjem novog bojišta u Alpama, Borojević je razmješten. Prvi svjetski rat, koji je također prilično zanemaren u odnosu na Drugi svjetski rat, bio je prava klaonica. Iako su austrougarske vlasti u jesen 1914. godine vojnicima obećavale da će biti kod kuće do Božića, rat koji će okončati sve ratove, kako mu se tepalo, na svakom je bojištu, a nije ih nedostajalo, bio prava pravcata klaonica, mješavina krvi i blata u kojoj je ljudski život bio potpuno bezvrijedan.

Na Soči je Borojević potpuno matirao Talijane i otupio njihove napade ne zabilježivši nijedan značajniji poraz. Zbog svojih vojnih uspjeha prozvan je Lavom sa Soče, a bio je prilično popularan među vojnicima. Prvog dana veljače 1918. godine promaknut je u čin feldmaršala, a na bojištu će ostati sve do studenoga kad se povlači jer je bilo i više nego jasno da država za koju se borio uskoro neće postojati.

Borojević je bio na glasu kao prilično oštar i tašt čovjek, ali to ne treba čuditi s obzirom na to da je odgajan u vojnom duhu i da je cijeli život praktički živio vojsku. Od vojnika je zahtijevao disciplinu i vjerojatno se tu krije dobar dio razloga zašto nije gubio bitke.

No Borojevićevi vojni uspjesi nisu mogli promijeniti tijek rata i zaustaviti umiranje države za koju se do posljednjeg dana borio. 29. listopada 1918. godine osnovana je kratkotrajna Država SHS koja će, "poput gusaka u maglu", kako je tih dana govorio jedan drugi poznati Hrvat, požuriti u uniju sa Srbijom 1. prosinca 1918. godine.

Borojević se našao nigdje. U novoj državi bio je nepodoban

Borojević će zadnje mjesece proživjeti u bijedi. Iako je cijeli život radio u vojsci, nije postojala država koja bi mu penziju isplatila. Premda je početkom dvadesetih, nakon što je talijanski imperijalizam već značajno prijetio urušavanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Borojević uspostavio neke kontakte s Beogradom, od toga nije bilo ništa.

Ono što nije uspjelo Talijanima, uspjelo je španjolki, opasnoj gripi od koje je poslije rata umro praktički jednak broj ljudi kao u cijelom ratu. Bolestan i izmučen, Borojević umire 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolnici. Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti, a nakon nekoliko mjeseci bivši car Karlo će iz inozemstva platiti prijenos njegovih ostataka u Beč.

Značaj Borojevića za Hrvatsku

Koliko je Svetozar Borojević bio značajan za Hrvatsku? To je teško procijeniti. Borojević je bio vojnik odan carstvu do posljednjeg dana, a zbog toga je tijekom cijelog rata bio u sukobu s hrvatskim intelektualcima okupljenim u Jugoslavenskom odboru. No, zanimljivo, i njemu i njima zajednički neprijatelj bili su Talijani. Dok ga je, primjerice, Jugoslavenski odbor na čelu s Trumbićem prozivao da bez veze žrtvuje mlade jugoslavenske živote, Talijani su ga optuživali za brutalnost na bojnom polju.

No povijest je htjela da baš nedugo nakon rata Trumbić postane ministar vanjskih poslova mlade države i kao takav sjedne za stol s Talijanima koji su željeli puno toga. Možda je baš dobra obrana Svetozara Borojevića, koji je potpuno neutralizirao Talijane i držao ih daleko od Hrvatske, pomogla da ne dobiju sve što su poželjeli. Jer da su probili obranu na Soči, vjerojatno bi imali otvoren put do hrvatskih krajeva zbog kojih su u rat i ušli.

No to je nepopularna "što bi bilo da je bilo" formulacija. Svakako ostaje činjenica da je Svetozar Borojević povijesna ličnost kojom se povjesničari do sada nisu puno bavili.