UMJERENA stranka, koju danas vodi švedski premijer Ulf Kristersson, više od 20 godina intenzivno je radila na ulasku Švedske u NATO. U ovom su pitanju umjerenjaci tijekom dva desetljeća išli protiv većine u parlamentu, nije bilo političkog konsenzusa s ostalim vodećim strankama niti je pristupanje Sjevernoatlantskom savezu ikad podržavalo više od otprilike trećine građana. A onda se u samo nekoliko mjeseci sve promijenilo.

Najveće zasluge za to što Švedsku zatražila članstvo u NATO-u ima ruski predsjednik Vladimir Putin. Ruska invazija na Ukrajinu nagnala je tradicionalno oprezni švedski politički establishment da žurno odbaci i posljednje tragove stoljetne neutralnosti, a milijune Šveđana da promijene dosad suzdržano mišljenje o potpunom vojnom i političkom vezivanju za Sjedinjene Američke Države i zapadne saveznike.

Prema anketama koje redovito provode vodeći švedski mediji, u prosincu 2021. godine samo 31 posto građana podržavalo je članstvo u NATO-u (36 posto bilo je protiv, a 33 posto neodlučno). U travnju 2022. godine, jedva četiri mjeseca kasnije i dva mjeseca nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, NATO je podržavalo 49 posto ispitanika, a do danas se ta brojka popela na čak 66 posto.

Posljednji put Švedska se u ovakvoj situaciji našla 1814. godine

Zaokret vodećih političkih stranaka, posebice dviju najvećih, Socijaldemokrata i Švedskih demokrata, također je bio munjevit. Još u ožujku 2022. godine Socijaldemokrati su bili eksplicitno protiv pristupanja NATO-u, da bi samo dva mjeseca kasnije Magdalena Andersson, bivša premijerka i predsjednica stranke, rekla sljedeće: "Vojna neutralnost dobro je služila Švedskoj, ali naš je zaključak da neće tako biti i u budućnosti. Ovo nije odluka koja se donosi olako, ali moramo se suočiti sa stvarnošću."

Posljednji put Švedska se u ovakvoj situaciji našla još 1814. godine, za vrijeme Napoleonskih ratova, točnije Šeste koalicije protiv Napoleona, u koju je ušla zajedno s Velikom Britanijom, Rusijom, Habsburškim Carstvom i drugim saveznicima. Nakon što je u travnju 1814. Napoleon svrgnut i prognan na Elbu, Švedska je u kratkotrajnom ljetnom ratu iste godine anektirala Norvešku. Bili su to posljednja vojna koalicija i posljednji rat u kojima je Švedska sudjelovala. Uslijedila su gotovo dva stoljeća mira, proklamirane neutralnosti i izbjegavanja alijansi, sve do 1. siječnja 1995. godine i pristupanja Europskoj uniji.

Istini za volju, Švedska je tijekom 20. stoljeća ponekad odstupala od neutralnosti, posebice u razdoblju Drugog svjetskog rata, obično sklapajući nemoralne, ali razumljive kompromise ili pomažući susjedima i progonjenima. Tako se, primjerice, otvoreno stavila na finsku stranu u Zimskom ratu 1939./1940., šaljući u borbu protiv Sovjetskog Saveza ne samo gotovo 10.000 dobrovoljaca nego i velike količine ratnog materijala i naoružanja, od metaka do borbenih zrakoplova.

Samo godinu dana kasnije Švedska je pristala na teško kršenje neutralnosti, dopustivši njemačkoj 163. diviziji da se u stotinjak željezničkih kompozicija preko njezinog teritorija iz Norveške prebaci u Finsku kako bi sudjelovala u napadu na Sovjetski Savez. S druge strane, Švedska je 1946. popustila sovjetskom pritisku i izručila stotine baltičkih i njemačkih državljana koji su služili u nacističkim postrojbama i organima vlasti.

Prije toga, zahvaljujući neutralnosti, u jesen 1943. godine imala je ključnu ulogu u prihvaćanju i spašavanju više od 7000 danskih Židova kojima je prijetila deportacija u nacističke logore smrti na istoku Europe.

"Švedska je već godinama dio NATO-a"

Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu, Šveđani napola u šali vole reći da su na početku bili neutralni na strani Njemačke, a na njegovu kraju neutralni na strani zapadnih saveznika. Takvo pozicioniranje uglavnom traje posljednjih 80 godina, pa ne čudi da Kjølv Egeland, norveški stručnjak za konflikte s oksfordskim doktoratom, na pitanje što će se promijeniti švedskim ulaskom u NATO odgovara: "Švedska je već godinama dio NATO-a po svemu osim po službenom statusu."

Šveđani će, dakle, samo dodatno formalizirati pripadnost zapadnim demokracijama, no jasno je da međunarodni imidž vojne i političke neutralnosti i neovisnosti kakav je Švedska desetljećima slala u svijet, a posebice za hladnog rata, više nije moguće održavati. Svaka je nova članica NATO-a morala provesti određene vanjskopolitičke prilagodbe, kao što je to, uostalom, bio slučaj i prilikom pristupanja Europskoj uniji.

Naučila je to Švedska i tijekom pristupnog procesa, kada se mjesecima morala opravdavati i ponižavati pred zemljama manjkave demokracije, Turskom i Mađarskom, uglavnom iz razloga koji nemaju nikakve veze s članstvom u NATO-u. Među ostalim, obje današnje saveznice uspjele su u pregovorima ishoditi pristup švedskoj vojnoj industriji, jednoj od najmodernijih na svijetu, koja je u posljednje dvije godine, otkako je započeo rat u Ukrajini, doživjela pravu renesansu.

NATO jako treba Švedsku

Naime, švedske socijaldemokratske vlade posljednjih su desetljeća nerado prodavale sofisticirano naoružanje nedemokratskim i zaraćenim režimima. Bio je to odmak od ne tako rijetke hladnoratovske prakse, kada se Švedska javno zalagala za prekid neprijateljstava u iračko-iranskom ratu i istodobno trgovala oružjem s obje strane.

Švedska vojna industrija godišnje izvozi opremu i naoružanje vrijedno tri milijarde eura. Sposobna je samostalno proizvesti vrlo moderne borbene avione, podmornice, ratne brodove, tenkove, borbena vozila i artiljerijska oruđa. I to je jedan od dva glavna razloga zašto je NATO-u poželjno i važno imati Švedsku kao saveznika i partnera u današnjoj geopolitičkoj situaciji.

Samo u posljednje dvije godine vrijednost dionica koncerna Saab, koji proizvodi borbene zrakoplove Gripen, podmornice, protuoklopno oružje, projektile, protuzračne i nadzorne sustave i razno drugo naoružanje, porasla je 250 posto. Saabove knjige narudžbi su prepune i koncern računa s 10 do 15 posto rasta proizvodnje i dobiti u sljedeće tri godine. Samo prošle godine Saab je zaposlio novih 2500 radnika. Procvat bilježe i ostale kompanije iz vojnoindustrijskog sektora, poput Boforsa i Hägglundsa.

Gospodar Baltičkog mora

Geopolitički položaj Švedske, kao svojevrsnog gospodara Baltičkog mora s pristupom strateški sve važnijem Polarnom krugu (u kojem su baze većine modernih ruskih nuklearnih podmornica), drugi je važan razlog zbog kojeg joj je NATO širom otvorio svoja vrata. Nakon što je Finska postala članicom saveza, više nije bilo nikakve dvojbe o tome da istim putem mora krenuti i Švedska. Naime, s obzirom na 1340 kilometara dugačku granicu s Rusijom, Finsku je u slučaju rata nemoguće učinkovito braniti bez aktivne uloge Švedske. Slično vrijedi i za baltičke zemlje Latviju, Litvu i Estoniju.

Švedska ima relativno malobrojnu profesionalnu vojsku, ali istodobno vrlo moderno opremljenu i dobro uvježbanu za ratovanje na moru, u teško pristupačnim područjima i zimskim uvjetima. Osim hvaljene ratne mornarice, čije su perjanice podmornice klase Gotland i korvete klase Visby i Gävle, raspolaže sa 120 tenkova, 350 borbenih vozila, 300 oklopnih transportera, oko 1000 višenamjenskih gusjeničara i stotinjak Gripena. Nije to sila koja bi u nekom kontinentalnom ratu donijela prevagu, ali nije ni zanemariva.

Ratni raspored na kraju hladnog rata imalo je 730.000 obučenih švedskih vojnih obveznika. Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza izdvajanje za obranu palo je s 2.6 posto BDP-a 1991. na samo jedan posto 2017. godine. Zato danas Švedska vjerojatno ne bi mogla mobilizirati više od 100.000 vojnika.

Raste izdvajanje za obranu

Posljednjih je godina izdvajanje za obranu ipak počelo rasti. Obrambeni proračun Švedske 2021. godine iznosio je oko sedam milijardi eura, 2024. bi trebao dosegnuti 12 milijardi, a 2026. bit će gotovo 14 milijardi eura. Švedska vlada računa da bi već ove godine trebala dosegnuti NATO-ov zahtjev izdvajanja za obranu u visini dva posto BDP-a.

Za razliku od većine zapadnoeuropskih zemalja, Švedska je 2017. nakon sedmogodišnje stanke ponovno uvela obavezni vojni rok. Doduše, od 106.000 mladih oba spola rođenih 2005. godine samo je njih 24.398 pozvano na regrutaciju, od čega će tek 7310 zaista proći obuku koja traje od šest do 15 mjeseci. Dakle, temeljni kriterij za služenje vojnog roka je motivacija.

Članstvo u NATO-u ne nameće samo obavezu razvoja vlastitih oružanih snaga nego i njihova sudjelovanja u operacijama saveza. Švedske postrojbe već više od pola stoljeća sudjeluju u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda - od Konga, preko Bosne i Hercegovine, Kosova i Afganistana, do Malija - no umjesto provedbe i očuvanja prekida vatre, odsad će njihov zadatak biti i aktivno sudjelovanje u borbama, ponajprije na stranom teritoriju.

Od Švedske se očekuje da u slučaju ruskog napada na baltičke zemlje i/ili Finsku u akciju odmah pošalje dvije brigade sposobne i opremljene za samostalno djelovanje na bojnom polju. Ukupno je riječ o otprilike 10.000 vojnika, od kojih bi polovica bila angažirana u obrani sjeverne Finske, a druga polovica bila bi prebačena preko Baltičkog mora u Latviju.

Za početak, već u prvim mjesecima 2025. godine Švedska će s 800 vojnika sudjelovati u NATO-ovoj misiji Enhanced Forward Presence koju u Latviji predvode kanadske oružane snage. A 4500 švedskih vojnika upravo sudjeluje u NATO-ovoj vježbi Nordic Response koja simulira odgovor na neprijateljski (čitaj: ruski) napad na sjeverna područja Norveške i Finske.

NATO-ova ambicija je postići sposobnosti za mobilizaciju 300.000 vojnika u Europi u roku od 30 dana, od čega 100.000 u roku od 10 dana. Trenutačno NATO na europskom tlu može računati na oko 40.000 vojnika stalno spremnih na oružani odgovor.   

Skeptici i kritičari zabrinuti

Međutim, skeptike i kritičare pristupanja NATO-u više zabrinjava što će se u sljedećim godinama događati na švedskom teritoriju. Naime, ministar obrane Pål Jonson još je u prosincu prošle godine potpisao sporazum kojim se Sjedinjenim Američkim Državama od jeseni 2024. jamči pristup 17 vojnih baza širom Švedske. Američka vojska može samostalno odlučivati kad i koje će baze koristiti i, što bi moglo biti posebno problematično, švedske vlasti i pravosuđe nemaju nikakvu jurisdikciju ili kontrolu nad stacioniranim američkim vojnicima i njihovim naoružanjem.

"Jedina stvar koja je bolja od Švedske kao prijatelja je Švedska kao saveznik", rekao je američki ministar obrane Lloyd Austin prilikom potpisivanja sporazuma u Pentagonu.

Nema sumnje da će Švedska biti vjeran i konstruktivan saveznik, barem dok SAD i NATO ne potegnu pitanje nuklearnog oružja na švedskom teritoriju. NATO se još od 1997. godine drži prakse da ne razmješta nuklearno oružje na teritorij novih članica, pa nuklearni kapaciteti danas postoje samo u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji i Turskoj (Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska imaju vlastito nuklearno oružje). 

Međutim, ne postoji nikakvo jamstvo da se to neće promijeniti, a treba se prisjetiti i da je tadašnji američki ministar obrane James Mattis zaprijetio Švedskoj posljedicama nakon što je u ljeto 2017. godine u Ujedinjenim narodima glasala za zabranu nuklearnog oružja.

Nuklearno oružje u Švedskoj?

Još jedna američka saveznica, Finska, donijela je zakon kojim se zabranjuje držanje nuklearnog oružja na njenom tlu. Švedska zasad nema takav propis, a na web stranici vlade stoji nejasan odgovor na pitanje o razmještaju nuklearnog oružja: "Vlada ne vidi razlog za držanje nuklearnog oružja na švedskom teritoriju u mirnodopsko vrijeme. Na svakoj članici je da odluči hoće li dopustiti raspoređivanje ili skladištenje nuklearnog oružja na svom teritoriju."

Pitanje stranih postrojbi i nuklearnog oružja na švedskom teritoriju glavni je prigovor Ljevice i Zelenih, jedinih dviju švedskih parlamentarnih stranaka koje se i dalje protive pristupanju NATO-u. "Postoje i bolji načini da se zaštite švedski interesi, sigurnost i narod. Članstvo u NATO-u znači da možemo biti uvučeni u konflikte drugih zemalja", rekla je nedavno liderica Ljevice Nooshi Dadgostar.

Njeni istomišljenici tražili su i sada očito zakašnjeli referendum o ulasku Švedske u NATO, smatrajući da građani moraju dobiti priliku izjasniti se o tako važnom pitanju, ako su već izlazili na referendum o uvođenju eura ili ulasku u Europsku uniju. 

Zagovornici Sjevernoatlantskog saveza smatraju, pak, kako je vrijeme da Švedska aktivno stane na stranu demokracije u borbi protiv diktatura i ugnjetavanja. Sljedećim generacijama ostavlja se u nasljeđe činjenica da je zahvaljujući Putinovim imperijalnim idejama Švedska postala 32. članica NATO-a, što, prema riječima premijera Ulfa Kristerssona, jamči novu sigurnost, ali i donosi nove obveze.

I sigurnost i obveze, međutim, mogle bi dobiti sasvim drukčiji kontekst, ne samo za Švedsku, kad i ako Donald Trump krajem godine ponovno postane američki predsjednik.