HRVATSKA je u šoku! Miroslav Škoro povlači se iz politike. Zbog moralne obveze. Zbog negativnosti medija. Zbog pokvarenih političara. Zbog liječnika. Zbog Nerona koji je zapalio Rim. I tko zna čega još. Ali činjenica je bolna, koliko (ni)je i neumitna: ovaj pjevač/zabavljač/predsjednik uprave/odlikovani konzul/ekonomist/građevinar/piko maskota napušta politiku i vraća se onome za što misli da mu najbolje leži - zgrtanju love. Pardon, skladanju glazbe.

Jednostavno nije više mogao podnijeti tu sramotu sjedenja u Hrvatskom saboru. U životu je svašta radio - glupirao se u Večernjoj školi i na Story Supernova Music Talentsu - ali ovakvu vrstu poniženja nije mogao trpjeti. Stoga upravo iz moralne obveze prema svojim biračima iz 4. izborne jedinice koji su ga birali na listi HDZ-a nije izdržao do kraja mandata u zgradi Hrvatskog sabora (koju vehementno uspoređuje sa crkvom i naziva "svetinjom"), već se zbog te iste "moralne obveze" odrekao najveće časti i saborskog mandata.

Odlazi zbog nečega što su učinili drugi, on nije učinio ništa

Nemojte ga krivo shvatiti. Ne odlazi Škoro zbog nečega što je skrivio, zato što se ogriješio o moral i etiku, zbog nekog skandala ili afere. Upravo suprotno. Odlazi zato što nije učinio ništa. Doslovno. Zbog nečega što su učinili drugi. U prvom redu, mediji. Naljutio ga je njihov "negativizam", jer oni zlonamjerni kakvi jesu stvaraju dojam da su "svi političari lopovi". "Nikad me", kaže on, "novinari nisu zvali da me pitaju što radim u politici, za što se zalažem, a sad kad sam od toga odustao, svi me zovu i pitaju zašto".

Demagogija dostojna punokrvnog HDZ-ovca

Kako se moglo očekivati, argumentacija nije samo originalna, već i nemušta. O (ne)uvjerljivosti da se i ne govori. Populizam i demagogija dostojni punokrvnog političara. Pogotovo HDZ-ovca. Iako je od svog izlaska iz Sabora želio napraviti spektakl (kao i od svega što je radio), reakcija njegova stranačkog šefa Ive Sanadera bila je sasvim prikladna: "Ako odluka bude konačna, Škoru će u Saboru naslijediti njegov zamjenik s izborne liste, kako je i predviđeno zakonom". I gotovo. Škoro je ionako svoju svrhu ispunio u predizbornoj kampanji, dok je ulazak u Sabor bila tek nuspojava. Od samog početka trebao je biti mamac za birače, a ne kreator državne politike. Dakle, Škoru nije ozbiljno shvaćao ni njegov stranački šef, pa zašto bi to činio bilo tko drugi.

Za to doista nema nikakvog razloga. Ulazak Miroslava Škore u politiku bio je farsa, farsa je bilo njegovo sjedenje u saborskim klupama, pa bi bio red i da njegov izlazak bude farsa. Bio je to proračunat promotivni potez s obje strane, čak više njegove nego HDZ-ove, jer on u svom životu nije radio ništa što mu ne bi donijelo konkretnu korist. Hladna računica prije bilo kakvih ideala.

Recimo, u svim dostupnim životopisima mudro prešućuje godinu kad se s prve linije bojišnice u SAD i Kanadi vratio u svoju voljenu Hrvatsku, sve kako se ta neugodna činjenica ne bi ispriječila njegovu iskrenom i dobro naplaćenom domoljublju. Zato mudro navodi točnu godinu (1995.) kad je postavljen za konzula u Mađarskoj, kao što se pretjerano hvali svojim odličjima (izloživši čak i njihove fotografije!).

Nije on kao drugi političari

Proračunato je bilo i njegovo gostovanje u svim onim smiješnim emisijama, u Večernjoj školi, a još više na Story Supernova Music Talents, gdje je pred nacijom (neuspješno i iznimno bolno) brusio svoj šarm i nepatvorenu duhovitost. Proračunato je bilo i njegovo prijateljstvo s Thompsonom, sve dok se "bratstvo i kumstvo" nije spotaklo o hrpe para zarađenih na prodaji domoljublja. Proračunat je bio i njegov glazbeni uspjeh i goleme naklade albuma u vrijeme dok je bio predsjednik uprave Croatia Recordsa. Proračunato je bilo i njegovo zbližavanje sa Sanaderovim HDZ-om, jer je ono moglo otvoriti nove horizonte u karijeri. Jednako tako, proračunat je i njegov naprasni (i još važnije, pompozni) izlazak iz politike, pod pažljivo smišljenom krinkom pravednika i čistunca. Nije on kao drugi političari, on je pošten, čist ko suza, gnjevni pravednik, populist i demagog.

Gdje su ideali? Rad za opće dobro? Domoljublje? Desničarenje? U novčaniku. Nije Škoro tek sada otkrio da je politika prljav posao i da se mediji pale na skandale, već je tek sada shvatio da je upao u krivu političku priču. Koja ne donosi ni ugled, a bogami ni lovu. I zato se Škoro vraća na staze stare slave, ako ih još može dostići. Ovaj eksperiment nije uspio, aktivno bavljenje politikom manje je profitabilno od koketiranja s politikom, pa stoga valja što prije umanjiti štetu.

Ako već ne mari za svoje birače, za hrvatske građane koje zastupa u Saboru, za stranku koja ga je tamo ugurala, za obećanja koja je dao, Miroslav Škoro pokazao je da itekako dobro vodi računa o samome sebi. I to je u redu. Nije u redu što sve to pravda moralnim razlozima. Moral sa svim tim ima najmanje veze.