U RAZDOBLJU između dva svjetska rata političke tenzije na Balkanu bile su visoke, a države i regije suočavale su se s teritorijalnim pretenzijama, vanjskim prijetnjama i unutarnjim nestabilnostima. U tom kontekstu, četiri balkanske zemlje - Kraljevina Jugoslavija, Kraljevina Grčka, Kraljevina Rumunjska i Republika Turska - 9. veljače 1934. godine u Ateni potpisale su Balkanski pakt, poznat i kao Balkanska antanta. Cilj sporazuma bio je osigurati mir i stabilnost u regiji kroz suradnju i garanciju teritorijalnog integriteta.

Motivi i ciljevi sporazuma

Pakt je nastao u jeku geopolitičkih promjena u Europi. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, balkanske države pokušavale su očuvati novoformirane granice usprkos rastućem revizionizmu u nekim dijelovima kontinenta. Dok su sile poput nacističke Njemačke i fašističke Italije jačale svoj utjecaj, postojala je bojazan da bi nestabilnost u regiji mogla poslužiti kao poligon za širenje njihovih ambicija.

Osnovna načela Balkanskog pakta uključivala su međusobno priznavanje postojećih granica, suzdržavanje od agresivnih teritorijalnih zahtjeva i osiguravanje kolektivne sigurnosti u slučaju vanjske prijetnje. Iako nije bio formalni vojni savez, predviđao je blisku suradnju i konzultacije među državama članicama ako bi se neka od njih našla pod prijetnjom napada.

Bugarska i Albanija - države izvan pakta

Unatoč pokušajima da se uključe i druge zemlje regije, Bugarska i Albanija nisu pristupile savezu. Bugarska, koja je nakon Prvog svjetskog rata izgubila teritorije u korist Jugoslavije i Grčke, bila je nezadovoljna statusom quo i odbila se obvezati na priznavanje postojećih granica. Albanija je, s druge strane, bila pod snažnim utjecajem Italije i zadržavala distancu od bilo kakvih regionalnih sigurnosnih inicijativa koje bi mogle ograničiti njenu politiku.

Iako je na papiru Balkanski pakt izgledao kao snažan mehanizam za očuvanje stabilnosti, u praksi je imao brojne slabosti.

Prvo, sporazum nije sadržavao konkretne odredbe o vojnoj pomoći, što je značilo da u slučaju oružane agresije članice nisu bile formalno obvezane pružiti vojnu podršku napadnutoj državi. Osim toga, unutarnje političke razlike među potpisnicama otežavale su koordinaciju, a njihovi vanjskopolitički interesi često su se razilazili.

Nadalje, pakt je bio relativno kratkog vijeka zbog rastuće dominacije vanjskih sila u europskoj politici. Već krajem 1930-ih, kako su Njemačka i Italija pojačavale svoj utjecaj na Balkanu, postalo je jasno da se savez neće moći održati.

Raspad pakta i posljedice

S izbijanjem Drugog svjetskog rata, Balkanski pakt de facto je prestao postojati. Rumunjska je 1940. godine pod pritiskom Njemačke morala ustupiti teritorije SSSR-u, Bugarskoj i Mađarskoj, dok je Turska ostala neutralna. Kada su 1941. godine Njemačka i Italija napale Jugoslaviju i Grčku, pakt se pokazao nemoćnim u pružanju bilo kakve konkretne pomoći.