Foto: Index, 123rf

HRVATSKI zakoni kojima se regulira prostitucija zastarjeli su, potječu još iz 1977., a civilizacijski su nazadni jer kažnjavaju seksualne radnice, dok klijente oslobađaju svake odgovornosti. Novi prijedlozi zakona već dugo su na čekanju, međutim, čini se da bi oni mogli samo dodatno pogoršati situaciju jer, protivno trendovima u razvijenim zemljama, idu prema još strožem kažnjavanju seksualnih radnica uz uvođenje kazni za klijente. Iskustva pokazuju da su takva rješenja loša za seksualne radnice, kojih u Hrvatskoj ima oko 7.000, više nego nekih nacionalnih manjina, ali i za klijente i za društvo u cjelini. Ona prije svega potiču nasilje nad seksualnim radnicama i kršenje njihovih ljudskih prava, pogoduju razvoju crnog tržišta i kriminala, a u konačnici rezultiraju i većim sigurnosnim i zdravstvenim rizicima za radnice i opću populaciju.

Kako smo već pisali na Indexu (http://www.index.hr/vijesti/clanak/prostitutkaaktivistica-zasto-bi-u-21-stoljecu-nas-rad-bio-drugaciji-od-onog-u-konzumu/921181.aspx), trenutno se u razvijenim zemljama svijeta primjenjuje nekoliko različitih modela regulacije seksualnog rada koji imaju svoje određene prednosti i slabosti. Dva najpoznatija o kojima se često raspravlja su švedski i novozelandski. U uvodnom dijelu ćemo ih predstaviti samo ukratko jer smo o njima opširnije porazgovarali s aktivisticom i stručnjakinjom za prava seksualnih radnica dr. P.G. Macioti koja živi i radi u Njemačkoj, a u rujnu je gostovala na konferenciji u Zagrebu.

Švedski model

Švedski model, uveden 1999, temelji se na ideji da su seksualne radnice žrtve patrijarhalnog svjetonazora i muškog nasilja čak i kada same tvrde da su svojom voljom odabrale profesiju - podrazumijeva se da su to učinile zbog siromaštva, zato što su bile zlostavljane u djetinjstvu, zato što su ovisnice i sl. U tom kontekstu muškarci koji kupuju seks uvijek su nasilnici, a seksualne radnice žrtve nekog oblika prisile pa logika nalaže da se kažnjavaju samo kupci.

Ovaj model, širi se svijetom jer ima snažnu podršku političkih struktura s obje strane spektra – konzervativaca jer predstavlja moralnu osudu samog čina trgovine seksom te radikalnih feministkinja i lijevih zato što je u skladu s idejom o socijalnoj i spolnoj nejednakosti kao ključnim uzrocima postojanja prostitucije.

Kritičari ga često nazivaju abolicionističkim modelom prema ideji da abolicija predstavlja oslobađanje od kaznenog progona osoba čak i ako su počinile kazneno djelo.

Novozelandski model

Seksualne radnice uglavnom se zalažu za model koji je 2003. uveo Novi Zeland. Seksualni rad ondje je svrstan u kategoriju uslužnih djelatnosti i time izjednačen sa svim drugim profesijama, što je seksualnim radnicama omogućilo određenu destigmatizaciju i ostvarivanje istih prava koja imaju zaposlenici svih ostalih profesija. Većina seksualnih radnica smatra da im je dekriminalizacija povećala kvalitetu uvjeta rada i života. Seksualni rad postao je sigurniji, a ljudska prava seksualnih radnica u svim segmentima su se poboljšala. Dobile su bolju zaštitu, a policiju, socijalne radnike, medicinske djelatnike i udruge za podršku doživljavaju kao zaštitnike, a ne kao opasnost za svoj posao. To se ne može reći za švedski model koji djelomično kriminalizira seksualni rad kriminaliziranjem klijenata pa time seksualne radnice stigmatizira i potiskuje na margine društva.

Kao što smo najavili na početku teksta, o nekim ključnim dvojbama koje se često spominju u vezi s različitim modelima porazgovarali smo s dr. P.G. Macioti.

Jesu li seksualne radnice i aktivistice koje se bore za njihova prava dovoljno uključene u rasprave o modelima zakona kojima se regulira prostitucija? U Hrvatskoj nisu uopće, štoviše, one ovdje još uvijek imaju status kriminalki. Navodno nisu bile ni u Švedskoj, dok na Novom Zelandu jesu. Neke studije pokazale su da se one uglavnom zalažu za potpunu dekriminalizaciju i destigmatizaciju seksualnog rada te da u skladu s time uglavnom koriste termine seksualne radnice, a ne prostitutke. Zanimljivo je da se s druge strane radikalnije feministice, abolicionistice uglavnom zalažu za djelomičnu kriminalizaciju prostitucije te da ne vole koristiti termin seksualni rad jer smatraju da ta profesija, budući da je vid patrijarhalne eksploatacije žena, treba ostati stigmatizirana i nazvana 'pravim imenom'. Kako vi gledate na to?

Govorit ću o tome kao članica Europskog dijela mreže koja se bori za prava seksualnih radnica (ICRSE) koja ima 85 organizacija u 26 zemalja. 20 među njima vode seksualne radnice. Jedna od ključnih poanti koje želimo osloviti jest činjenica da smo i mi same feministice. Ovo vaše pitanje vrlo je zanimljivo jer pokazuje percepciju da se feminizam zalaže za aboliciju prostitucije, a ne za prava seksualnih radnica. No ja, kao feministica, smatram da mi je dužnost zalagati se za prava seksualnih radnica. Smatram da je zapravo kontradiktorno nazivati se feministicom i biti protiv pune zaštite prava seksualnih radnica. Za mene je apsolutno esencijalno da se feministice zalažu za seksualne radnice. Ono što nije esencijalno za feminizam je zalaganje za seksualni rad koji je utemeljen u patrijarhatu kao i praktički svi drugi oblici odnosa u društvu. No feministice su od seksualnog rada napravile žrtveno janje proglasivši ga ultimativnim mjestom na kojem se zbiva nasilje među spolovima. Na taj način su, ne prozivajući uravnoteženo cijelu društveno-političku strukturu, kriminalizirale skupinu koju bi zapravo trebale štititi. Seksualne radnice smatraju da im seksualni rad, kada je dekriminaliziran, zapravo osigurava veću slobodu konačnog izbora profesije. U kapitalizmu nitko ne može govoriti o potpunoj slobodi izbora rada. No to ne vrijedi samo za seksualni rad već uglavnom i za sve druge profesije. Mi smatramo da bismo, ako želimo doći do idealnog društva u kojem se nitko neće morati baviti seksualnim radom, u međuvremenu trebali dekriminalizirati seksualni rad kako bismo što bolje zaštitile seksualne radnice i njihova prava. U tom kontekstu često citiram jednu poruku seksualnih radnica: „Mi se ne bavimo seksualnim radom zato što smo siromašne, već zato da bismo izašle iz siromaštva, a možemo birati samo među opcijama koje imamo“. Dakle, mi smatramo da na putu prema svijetu u kojem ćemo imati više opcija prvi korak treba biti dekriminalizacija. Seksualne radnice moraju dobiti više prava, više zaštite, a manje stigme. Naime, seksualni rad se od drugih profesija prvenstveno razlikuje po načinu na koji se stigmatizira. Primjerice, i rad elitnih prostitutki kao i onih koje rade na ulici stigmatiziran je sa sličnih pozicija. Jedini način da se destigmatiziraju seksualne radnice jest da se destigmatizira njihov rad. Ne možete dekriminalizirati seksualne radnice ako je njihov posao izjednačen s kriminalom. Švedski model u tom smislu spada među one koji najviše stigmatiziraju seksualne radnice. Taj model ženama ne nameće samo stigmu nemorala, već također i stigmu žrtve koja ne može razmišljati sama za sebe, koja ne može sama birati niti imati ikakve subjektivnosti. Po meni je apsolutno apsurdno u ime feminizma na taj način nijekati subjektivnost osobama koje su uglavnom ženskog spola.

Postoje ipak i neke feministice koje smatraju da je stigmatizacija seksualnog rada samo nastavak patrijarhalne paradigme o seksualnosti. One smatraju da odrasla osoba kao vlasnik svojeg tijela treba imati slobodu raditi s njime što god želi, da je to sastavni dio njezine emancipacije. Konačno tijelo u širem smislu prodaje se u svakoj profesiji, bilo da je riječ o reklamnoj industriji u kojoj se traži tjelesna ljepota ili o intelektualnom radu u kojem se eksploatira mozak. Zašto se trgovanje seksualnošću tako ekstremno tabuizira, a mozgom uopće ne? Naprotiv.

Zbog onoga što predstavlja. Abolicionistice smatraju da je seks najintimniji dio osobnosti, esencija osobnosti. Stoga po njima osoba koja prodaje seks zapravo otuđuje svoje jastvo. No to je vrlo problematično jer se time seksu pridaje preuveličani značaj koji opet proizlazi iz paradigmi centara moći. Seksu se pridaje takav značaj kako bi se tijela žena mogla kontrolirati, kako bi se kontrolirala tzv. devijantna tijela. Abolicionistice time zapravo reduciraju žene na spolnost što je vrlo problematično. One također ignoriraju činjenicu da su i njihova tijela na neki način eksploatirana kroz rad. Ja kao socijalna radnica i pripadnica akademske zajednicu u svojem radu sudjelujem svojim tijelom, svojim zdravljem i svojim osjećajima. Dakle, mi možemo krenuti od prostitucije u mijenjanju cijelog tržišta rada, jer je tu patrijarhalna eksploatacija tijela izraženija nego drugdje, ali ne abolicijom, već davanjem većih prava.

Jedan od argumenata abolicionistica u prilog švedskom modelu jest da su seksualne radnice u velikoj većini slučajeva zlostavljane u djetinjstvu što znači da zapravo nisu istinski sposobne vidjeti svoj položaj iz prave perspektive. Drugim riječima, one su navikle da budu zlostavljane, njihove su percepcije iskrivljene jer su oštećene osobe. Također se stječe dojam da se smatraju nedovoljno obrazovanima za pravo razumijevanje problematike. Čini se da se takva percepcija može zlorabiti kao izlika da se doživljavaju kao neuke, psihički oštećene žrtve koje ne znaju i ne mogu znati što je najbolje za njih. Što mislite o tome?

Postoje brojne studije koje to pobijaju. Studija koju abolicionistice najčešće navode jest studija iz 1998. koju je provela Melissa Farley, američka aktivistica koja se bori protiv pornografije i prostitucije. Postoje još neke studije sa sličnim zaključcima. Međutim, s druge strane postoje brojne seksualne radnice i aktivistice koja ističu da problem nije u njihovoj psihologiji već u stigmi. A to je upravo dio procesa stigmatizacije – da nekome kažete da se ne bi mogao baviti tim poslom da nije bio zlostavljan u djetinjstvu. No abolicionistice to tvrde zato što je njima nezamislivo da se netko time može baviti ako nije bio oštećen kao dijete. Dakle, osoba mora biti oštećena, prisiljena nekim fizičkim nasiljem ili ekonomskim pritiskom da bi se bavila seksualnim radom. Takva percepcija proizlazi iz uvjerenja da je nemoguće da itko normalan slobodno odluči da će se baviti seksualnim radom. No postoje brojne seksualne radnice koje to pobijaju, a osobito to vrijedi za elitnu prostituciju. Nažalost, abolicionistice ne žele slušati seksualne radnice koje su još uvijek aktivne niti one koje su se prestale baviti seksualnim radom. One jednostavno pretpostavljaju da je njihova svijest uvijek oštećena zlostavljanjem u djetinjstvu ili samim seksualnim radom. No to pokazuje krajnje nepoštovanje prema seksualnim radnicama koje imaju drugačija iskustva i tvrde drugačije. Trenutno je u tijeku jedno istraživanje, u kojem i ja sudjelujem, koje istražuje mentalno zdravlje i skrb koja se pruža seksualnim radnicama u Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Švedskoj. U tom projektu nastojat ćemo istražiti potrebe seksualnih radnica, što im je dostupno i koje vrste predrasuda postoje u kontekstu različitih modela. Mi vjerujemo da mentalni problemi seksualnih radnica mogu ovisiti o modelima. Primjerice, nije dobro da se svaki seksualni rad predstavlja kao akt nasilja jer se onda stvarno nasilje ne adresira u odgovarajućoj mjeri. Dakle, postoji predrasuda da će svaka seksualna radnica, zbog same prirode svoje profesije, sasvim sigurno doživljavati nasilje i biti mentalno oštećena. Neka naša preliminarna istraživanja s druge su strane pokazala da stigmatizacija seksualnog rada može uzrokovati psihološke probleme poput depresije. A kada se seksualnim radnicama to događa, onda čak i psiholozi mogu nastaviti raditi s istim abolicionističkim predrasudama da su oštećenja neizbježna posljedica profesije pa se na taj način stigma perpetuira na štetu seksualnih radnica. Naravno, to ne znači da sve seksualne radnice imaju problema isključivo zbog stigme.

Abolicionistice će također reći da se u organizacije koje se bore za prava seksualnih radnica infiltriraju svodnici te da su stavovi organizacija zapravo više odraz njihovog lobiranja i interesa nego stvarnih interesa seksualnih radnica. Ima li u tome istine?

To je apsolutna glupost. Ako pogledate odakle te organizacije dobivaju financijsku pomoć, vidjet ćete da to nije točno. Ako stvarno želite provjeriti istinu, vrlo lako ćete vidjeti da su to dobrotvorne zaklade, fondovi javnog zdravlja i sl., a ne svodnici. Naravno, ponekad kada seksualne radnice rade zajedno pa se dogovore da prostor koji unajmljuju bude na ime jedne od njih, možete paušalno zaključiti da je ona svodnica. Međutim, to je onda ista logika prema kojoj se ponekad u nekim državama seksualne radnice kažnjavaju kao svodnice. Iskustvo mi govori da seksualne radnice same ne dozvoljavaju takvu infiltraciju. One žele štititi svoje interese, a ne interese svodnika.

U nastojanju da obrane švedski model, koji kažnjava konzumente, a ne osobe koje prodaju seksualni rad, kritičari novozelandskog modela, koji ide za potpunom dekriminalizacijom i destigmatizacijom prostitucije, nerijetko ističu probleme njemačke legalizacije. Možete li komentirati te probleme?

Situacija je u Njemačkoj vrlo složena jer na razini federalnih jedinica vrijede različiti zakoni. No prije svega treba istaknuti da je to gotovo regulacionistički model. To je specifičan oblik legalizacije na koji su dodani neki noviji posebni zakoni. Naime, seksualni rad u Njemačkoj je legalan odavno, još od 1943. U 2002. na snagu su stupili samo posebni zakoni koji su uveli obavezu zdravstvenih pregleda, uveli mogućnost da seksualne radnice budu legalno zaposlene, a ograničili su prava šefova u seksualnom radu koji više ne mogu odlučivati koliko će seksualne radnice raditi niti koje će usluge pružati i sl. Zakoni su također omogućili da se seksualne radnice lakše udružuju i samozapošljavaju. To sve smatram pozitivnim koracima. No s druge strane stvorio se određeni vakuum jer poslodavci u toj industriji više nisu htjeli legalno zapošljavati seksualne radnice budući da nisu htjeli imati zaposlenice koje će same o svemu odlučivati dok oni neće imati nikakva prava u tome. Model se stoga pretvorio u sustav u kojem postoji lažno samozapošljavanje. Seksualne radnice prijavljuju se kao samozaposlene, međutim, u stvarnosti imaju neregistrirane poslodavce koji se predstavljaju samo kao vlasnici prostora koje im iznajmljuju, a u biti o svemu odlučuju. Osim toga, dekriminalizacija u Njemačkoj još uvijek uključuje stigmatizirajuće zakone. Ondje još uvijek postoje seksualne radnice koje se tretiraju kao kriminalke. To su one koje nemaju prijavljen posao, svoj matični broj i sl. Mi se stoga zalažemo za potpunu dekriminalizaciju seksualnog rada, što bi uključivalo čak i imigrantice. Naime, ovako je jedan dio radnica dekriminaliziran, dok je drugi još više kriminaliziran nego u švedskom modelu. Ipak, najveći problem je to što su Nijemci vrlo ponosni pa ne žele reći da njihov model nije uspio, ne žele da ih doživljavaju kao europski bordel. Stoga će u srpnju 2017. novi zakon uvesti obaveznu registraciju seksualnog rada te nužno savjetovanje za seksualne radnice. One će također morati imati posebnu iskaznicu kojom će dokazivati da legalno rade. Mnogi u Njemačkoj, ne samo seksualne radnice, već i brojni suci, smatraju da će takav sistem dobar dio radnica baciti u još veću ilegalnost. Podaci da su radile kao prijavljene seksualne radnice navodno će biti tajni, no zna se da će oni moći procuriti. Da sam seksualna radnica, ja bih osobno prestala raditi pod takvim uvjetima jer ne bih htjela da se uz svu stigmu koja postoji moje ime povezuje s prostitucijom.

Neki argumentiraju da je u Njemačkoj legalizacija dovela do povećanja seksualne imigracije, a time i konkurencije i pada cijena različitih usluga.

Ne postoje konkretni podaci o tome, mada moj rad sa seksualnim radnicama to dijelom potvrđuje. To nije posljedica legalizacije, već rasta industrije. No nije istina da su se zbog toga pogoršali uvjeti rada seksualnih radnica. Iz razgovora s njima saznala sam da se nakon uvođenja zakona iz 2002. osjećaju sigurnije te da imaju više povjerenja u pomoć i zaštitu policije te socijalnih i zdravstvenih radnika.

Je li moguće da zaoštravanje zakona u drugim europskim zemljama povećava privlačnost Njemačke kao zemlje za seksualni rad, a time i konkurenciju, što konačno rezultira padom cijena?

Legalizacija svakako zemlju čini privlačnijim odredištem za seksualni rad. Primjerice, nakon uvođenja strožih zakona u Francuskoj njihove seksualne radnice odjednom su počele dolaziti u Njemačku. To je vjerojatno jedan od čimbenika koji su mogli pridonijeti kompetitivnosti.