MINISTARSTVO znanosti, obrazovanja i sporta često voli napominjati kako pomaže razvitku akademske suradnje Hrvatske i drugih zemalja (ministar Primorac je prošlog tjedna govorio kako je 30 posto recenzenata znanstvenih projekata iz inozemstva). Samo, kad se to usporedi s jednim stvarnim slučajem, onda se taj odnos Ministarstva prema obrazovanju pokazuje kao maćehinski lažan.

Sanja Franić trenutno je na magisteriju psihologije Sveučilišta u Amsterdamu, koje spada u najboljih 50 sveučilišta na svijetu. Program spomenutog magisterija traje dvije godine i izuzetno je skup.

"Školarina za dvogodišnji program koji studiram iznosi 4000 eura za prvu godinu, a 9000 eura za drugu. Usporedbe radi, za studente iz EU, koji su svi redom puno bogatiji od mene, školarina je 600 eura, dakle 15 puta manja." - kazala je Franić u razgovoru za Index.

"Život je također skup. Za sobu u studentskom domu, bez vlastite kuhinje, tuša i WC-a, plaćam 530 eura mjesečno - prosječnu hrvatsku plaću. S Obzirom na to da nisam iz EU, ne smijem ni raditi. Ustvari, smjela bih raditi do 10 sati tjedno kad bih imala poslodavca koji je voljan proći kroz bezbroj birokratskih procedura kako bi mi pribavio dozvolu za rad, a naravno da to nitko ne želi. Za sada me financira majka, koja to jedva uspijeva. Radi kao luda, u kreditima je i jedva da će mi uspjeti platiti prvu godinu. Za drugu nema šanse" - dodala je Franić, koja je po prosjeku ocjena najbolji student na godini. Kad se ocjene sa amsterdamskog Sveučilišta "prevedu" u hrvatski sustav, ispostavlja se da Franić nema niti jednu jedinu ocjenu nižu od petice.

Osim toga, trenutno je uključena u nekoliko znanstvenih projekata, od kojih će se jedan, na kojemu surađuje s uglednim svjetskim psiholozima, baviti procjenom učinkovitosti terapije provedene putem interneta na simptome PTSP-a kod hrvatskih branitelja.

Franić, koja je prošle godine na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala psihologiju, otkrila je da se, kao studentica iz zemlje koja nije članica EU, osim što ne može dobiti posao u EU, ne može prijavljivati niti na natječaje za stipendije (s iznimkom jedne međunarodne stipendije za koju je poznato kako ju u pravilu dobivaju studenti prirodnih i tehničkih znanosti, ali ne i psiholozi).

Nakon što je shvatila da od nizozemskih institucija neće dobiti nikakvu pomoć, potporu je potražila u Hrvatskoj. Prva instanca kojoj se išla obratiti bilo je, naravno, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Šest mjeseci kasnije otkrila je da se bori s vjetrenjačama. Naime, Ministarstvo ne nudi niti jednu stipendiju za koju bi se Franić uopće mogla prijaviti.

Odnosno, kako Ministarstvo kaže na naš službeni upit: "Međunarodna suradnja Republike Hrvatske u području odgoja, obrazovanja, visokog školstva, znanosti i tehnologije temelji na bilateralnim i multilateralnim međunarodnim ugovorima i provedbenim programima suradnje."

Nažalost, među tim zemljama s kojima postoje dogovori nije Nizozemska.

"Sa zemljama i stranim partnerima s kojima Vlada Republike Hrvatske odnosno MZOŠ nemaju potpisane međudržavne pravne akte, među kojima je i Kraljevina Nizozemska, suradnja se ostvaruje isključivo na temelju izravnih međuinstitucionalnih (npr. međusveučilišnih) dogovora", reći će MZOS.

Nakon što je i sama dobila identičan odgovor ministarstva, Franić je pokušala uspostaviti međusveučilišnu suradnju koju Ministarstvo spominje. Nakon nekoliko mjeseci korespondencije sa Sveučilištem u Zagrebu i sastanaka s osobama s amsterdamskog Sveučilišta, saznala je kako međusveučilišni dogovor na koji se Ministarstvo poziva za nju ne bi značio baš ništa. Franić je, dakle, tri mjeseca provela istražujući posve pogrešan smjer u kojem ju je, valjda da je se riješi što prije, poslalo Primorčevo ministarstvo.

Ostala je zadnja referenca, a nju Ministarstvo opisuje ovako: "MZOŠ putem javnih natječaja građanima Republike Hrvatske koji se usavršavaju u inozemstvu dodjeljuje novčanu pomoć ... u visini do 5.000,00 eura .. te za pokriće putnih troškova u visini do 1.000,00 eura."

Pri tome Ministarstvo zaboravlja napomenuti da ugovor o toj jednokratnoj novčanoj pomoći uključuje klauzulu koja glasi "potvrda o uspješnom završetku studijske godine, obveza povratka u zemlju, vrijeme rada u RH nakon povratka i drugo". Na ponovljene upite o tome koliko je to "vrijeme rada u RH nakon povratka", te što znači "i drugo", nisu odgovorili ni Sanji Franić, baš kao ni Indexu.

Da bi doznala gorenavedeno, Sanji Franić je trebalo šest mjeseci. U tih šest mjeseci najčešće su je referirali s jednog odjela na drugi, a ponekad u odjelima nisu ni znali tko bi za nju bio zadužen. Slično je bilo i s nama. Da bismo dobili odgovor ministarstva, morali smo čekati šest dana, iako nam je obećano da će odgovor stići drugi dan.

U isto vrijeme, Grad Zagreb daje 10,000 kuna novčane pomoći Vesni Pisarović, iako je prilično nejasno na koji način, budući da se nigdje ne može naći neki natječaj preko kojeg bi joj ta novčana pomoć bila dodijeljena. Ured Grada Zagreba nije odgovorio na pitanje o tome po kojoj je osnovi Vesna Pisarović dobila novčanu potporu.

Dakle, s jedne strane imate studenticu koja ima najbolji prosjek na godini, koja je uključena u studentske organizacije i nekoliko znanstvenih projekata, i koja će nesumnjivo, ako uspije naći financijska sredstva, biti uspješna znanstvenica, ali ne može dobiti potporu Ministarstva znanosti. S druge strane imate pjevačicu koja od Grada Zagreba po nejasnim kriterijima uspijeva dobiti nemalu novčanu pomoć za studij pjevanja.

Zbog čega hrvatske institucije financijski pomažu ionako imućnu pjevačicu lakozabavnih nota, ali ne i izuzetno uspješnu studenticu na prestižnom fakultetu u inozemstvu, pitanje je na koje bi morali odgovoriti i Grad Zagreb i ministar Primorac - naravno, ako mu je zaista stalo do školovanja hrvatskih znanstvenika u koje se svako malo zaklinje.

J.D.