BORIS Bjedov ima 37 godina i živi u Splitu. Po struci je fizioterapeut. Slijep je od rođenja.

Boris je poznat građanima Splita. Redovito ga se može vidjeti kako hoda s bijelim štapom po gradu. Šeta Marjanom i ljeti pliva na splitskim plažama. Osim toga, Boris je aktivan na Facebooku. Bez obzira na svoj hendikep, asertivno traži sve što mu je potrebno. Traži prijevoz, sprejeve protiv alergije, knjige. Često objavljuje recepte za kolače i upozorava na akcije u trgovinama.

Međutim, Boris ne traži samo stvari za sebe. Često zna, u ime sramežljivijih prijatelja, zatražiti nešto za njih. Primjerice, nedavno je prikupljao baterije za slušni aparat jednog prijatelja.

Bez samilosti

Ali ono što Boris najčešće traži, to je posao. 

Ne želi milostinju, ne želi džeparac, ne želi samilost. Želi posao.

Jučer je objavio status u kojemu objašnjava kako je donedavno čistio kozice u jednoj splitskoj ribarnici, uz još jedan sezonski posao. Međutim, završila je sezona i Boris sada traži novi posao. 

Djetinjstvo mu neće ostati u dobrom sjećanju

Razgovarali smo s njim.

"Ja sam Boris Bjedov iz Splita i potpuno sam slijep. Od rođenja", odmah nam se predstavio, kao da je htio da od početka znamo na čemu smo s njim.

"Na svu sreću, nemam nikakav drugi invaliditet osim sljepoće. Ovaj mi je dovoljan, maksimalno mi je zagorčao život. Ne želim kukati, ali zagorčao ga je. Sad sam puno zadovoljniji životom nego u vrijeme djetinjstva i osnovne škole. Taj period života mi nikad neće ostati u dobrom sjećanju. Sad mogu ići na more, sam ili da me prebaci invalidski kombi. Uvijek ima netko tko me može odvesti do plutača i vratiti me natrag. Zadovoljan sam što mogu ići sam na more", kaže nam.

"Imam kući računalo i tablet. S te strane sam zadovoljniji nego prije. Ipak, teže mi je naći posao nego drugima", dodaje.

"Po struci sam viši fizioterapeut. Osnovnu školu sam završio '97. pa sam upisao srednju školu za fizioterapeute koju sam završio 2001. Višu školu sam završio 2007. Otišao sam u Zagreb odraditi praksu u jednoj poliklinici koja prima slabovidne i slijepe. Tamo sam odradio staž koji mi se priznao kao da sam u Splitu. Od tad sam u Splitu", priča nam.

Brojni poslovi

"Kad sam se vratio, položio sam stručni ispit. Zaposlio me Željko Kerum kao masera u fitness centru. Tamo sam radio 3 i pol godine do ljeta 2012. Tada sam ostao bez posla. Išao sam u medije, ali bez uspjeha. U 2014., od 1.5. do 1.11. sam radio u jednom kafiću. Javljao sam se na telefon.

Zatim sam u 2015. dva mjeseca vodio tombolu u jednom kafiću na Žnjanu. Nakon toga sam preko poticaja dobio posao u udruzi Agape kao fizioterapeut. Radio sam godinu dana tu, vrtio ultrazvuk i masirao po potrebi. Nakon toga me jedan knjigovodstveni servis zaposlio kao telefonista. Javljao sam se na telefon kad je trebalo, zabilježavao na diktafon što je trebalo. 

Lani sam u ribarnici na Poljudu honorarno čistio kozice. Po četiri ili pet sati dnevno, pet dana tjedno. To sam radio od studenog do lipnja. Tada su me sezonski zaposlili u Lučkoj upravi na Bačvicama. Tamo sam lupao pečate na blokiće i javljao se na telefon. U blokićima bi pisale dimenzije broda, uplovi, isplovi, naknade, tablice koje su oni prepisivali u kompjuter", kaže nam Boris. 

"Što nađem, moram zgrabiti"

"Sad sam u velikom stresu jer želim naći stalniji posao. Oni koji nemaju invaliditet, koliko god glupi ili tupi bili, mogu naći posao. Bilo koji posao. Ja ne mogu. Mislim da mi je slamka spasa da me Grad Split pokuša negdje zaposliti. 

Palo mi je na pamet da me se možda zaposli u DES-u, ustanovi koja zapošljava invalide. Neki dan sam banuo u Banovinu, razgovarao sam s nekim zamjenikom, a oni su mi rekli da će reći Opari i vidjeti što se može", rekao nam je.

"Živim s roditeljima. Imam invalidninu od 1500 kuna, ali to je više džeparac. Treba mi plaća. Rješenje je da radim, pa makar na pola radnog vremena", dodaje.

"Nije me briga je li posao u struci ili ne. Svjestan sam da ne mogu birati. Što mi netko ponudi, ja to moram zgrabiti. Ne mogu birati ni čekati. Bilo što, makar to bio neki rutinski posao, s koliko-toliko prihvatljivim uvjetima. Odmah pristajem, ne biram. 

Ne mogu ja reći 'Imam višu školu, neću čistiti kozice'. Što nađem, moram zgrabiti", energično tvrdi Boris.

"Strah ne vodi ničemu"

Upitali smo ga kako izgleda njegov prosječni dan.

"Ako radim popodne, ujutro se dignem oko 8 i 30. Odem na more do 14 sati. Zatim ručam i odem na posao. Nekad odem sam, a nekad me odvede kombi za invalidom. Navečer, ako mi se da, odem u teretanu. Kad je vrijeme lošije, ujutro odem na Marjan.

Na moru me netko od ljudi, tko je od volje, ostavi na plutačama pa plivam uz njih čitavom dužinom. Kad želim izaći van, plivam prema lijevo dok ne dođem do stijena, a zatim idem do obale. Imam i vodonepropusnu futrolu u kojoj držim mobitel, ako mi se nešto slučajno dogodi.

Imam tablet na touch s ugrađenim govornim čitačem ekrana. Ista stvar je i s mobitelom. Kad mi pošaljete poruku, govorni čitač je pročita", kaže nam. 

"Krećem se s bijelim štapom, vozim se kombijem za invalide. Ne stojim kod kuće. Većina slijepih ne šeta Marjanom, ni ne idu na more. Ja moram izlaziti. Ne bojim se, strah ne vodi ničemu", smatra Boris. 

Nazovite ga

Za kraj, napomenuo nam je da obavezno objavimo njegov broj mobitela, u slučaju da ga netko želi zaposliti.

Ovo je njegov broj, nazovite ga: 097 6206070

"Želim raditi, nije mi bitno je li u struci ili ne. Samo mi je bitno raditi, da ne gluvarim okolo. Kad radim, ljudi me drukčije gledaju i manje me sažalijevaju. Nek mi se javi netko s dobrom voljom i interesom tko me želi zaposliti", poručio je slijepi Boris Bjedov.