PETER FROST, kanadski antropolog koji predaje na sveučilištu St. Andrews u Škotskoj, nedavno je objavio rezultate opsežnog istraživanja kojim je, temeljem proučavanja DNK, došao do zapanjujućih rezultata o podrijetlu plave kose i plavih očiju među Europljanima.

Prema Frostovim nalazima, kao i rezultatima jednog prethodnog istraživanja provedenog u japanskim laboratorijima, geni koji ljudima daju svijetliju boju kose i svijetliju boju očiju su se pojavili, za evolucijske standarde nevjerojatno kasno - tek prije nekih 10.000 do 11.000 godina - i to na relativno ograničenom prostoru Sjeverne i  Istočne Europe.

Frosta je fasciniralo ne samo to što se ta mutacija pojavila na ograničenom prostoru, nego i to što je imala nevjerojatno brz učinak, te se za samo nekoliko generacija proširila na cijeli kontinent. Misterij je utoliko veći što su u svim drugim dijelovima svijeta pripadnici vrste homo sapiens, bez obzira na različite klimatske i druge uvjete, u pravilu zadržali tamnu kosu i tamne oči.

Znanstvenici su taj fenomen pokušavali objasniti na razne načine, a dugo vremena je bila prilično popularna teza kako je do plave kose i plavih očiju došlo kada su se prvi homo sapiensi po dolasku iz Afrike prije nekih 50.000 do 35.000 godina počeli mješati s prastanovnicima Europe - neandertalcima. No, DNK analize koje pokazuju nekompatibilnost genetskog materijala homo sapiensa i neandertalaca su oborile tu hipotezu.

Frost je umjesto toga zaključio kako bi se naglo širenje mutacije moglo objasniti vrlo specifičnim spletom klimatskih i ekoloških prilika u Europi prije deset milenija i načinom života tadašnjih Europljana.

Za razliku od Afrike, gdje su se zahvaljujući relativno pogodnoj klimi, žene mogle zadržati tradicionalnu ulogu sakupljača plodova, u Europi je zbog ledenog doba prehrana ovisila gotovo isključivo o mesu. Prikupljanje hrane je zbog toga bilo isključivo muški posao, a lov se često svodio na dugotrajne i često pogibeljne ekspedicije s kojih se mnogi članovi nisu vraćali.

Frost pretpostavlja da je zbog toga, kao i nekih drugih faktora, došlo do daleko veće smrtnosti među muškarcima nego među ženama, odnosno da je na relativno maleni broj spolno zrelih muškaraca dolazio veliki broj spolno zrelih žena.

U takvim uvjetima muškarci su mogli priuštiti luksuz da budu izbirljivi prilikom odabira seksualnih partnera, što je, s druge strane, prednost davalo ženama koje su na ovaj ili onaj način pra-europskim muškarcima bile privlačnije, odnosno "egzotičnije". Frost pretpostavlja da je to razlog zašto se u Europi na relativno malom području nalazi čak sedam varijacija gena MC1R koji određuje ljudsku boju kose.

Prahistorijskim plavušama je, pak, dodatnu prednost davalo i to što je svjetlija kosa obično povezana s većom količinom estrogena, odnosno većom plodnošću. Zbog toga su tadašnji europski muškarci  instinktivno preferirali plavuše, te su tako recesivne gene MC1R geometrijskom progresijom širili na buduće generacije.

Kada su nekoliko tisuća godina kasnije pronalazak poljoprivrede i stočarstva te prelazak na sjedilački način života ponovno uspostavili biološku ravnotežu između europskih muškaraca i žena, geni zaslužni za današnje plavuše su već bili preduboko ukorijenjeni među stanovništvom.

A, po svemu sudeći, Frostova teza bi mogla poslužiti kao vrlo zgodna znanstvena podloga popularne izreka prema kojima džentlmemi preferiraju plavuše odnosno da se plavuše znaju bolje zabavljati, isto kao i činjenice da je bojanje kose u plavo jedan od najdugovječnijih trendova kozmetičke industrije.

Na sreću svih onih koji su naslijedili određene sklonosti od svojih spiljskih predaka, za vijest koju su prije nekoliko godina objavile mnoge svjetske agencije - da će recesivan gen zaslužan za plavuše izumrijeti, odnosno posljednja prirodna plavuša biti rođena za samo nekoliko stotina  godina - se ispostavilo da je, za razliku od gore navedenog, najobičnija novinska patka.

D.A.