SVRATIM na X u posljednje vrijeme, uglavnom da vidim kako Amerikanci dišu. Između ostalog, nerijetko naletim na nekog pastora ili sličnog lika koji na sva usta hvali školovanje kod kuće. Veli jedan da je riječ o temeljnom ljudskom pravu. Ne razumijem čemu jamranje, ono je u Americi dopušteno, trenutačno se tako školuje 3.7 milijuna djece, više nego ikada ranije.

Pravo na kućno školovanje

Pravo na školovanje spada u temeljna dječja (i ljudska) prava, ali je vrlo upitno odnosi li se to i na kućno školovanje. Naravno da roditelji imaju pravo podučavati i odgajati svoju djecu. Imaju li onda pravo da djecu uopće ne šalju u školu? To ja pitam tog pastora.

Nije mi upalio taj više filozofski pristup, odmah mi je u naletu kršćanske ljubavi zalijepio etiketu retarda. Sad je to na X-u dopuštena riječ, pa je čovjek dočekao bogomdanu prigodu da je upotrijebi. Teško je voditi rasprave na društvenim mrežama, to vam ne moram objašnjavati. Ja sam ozbiljno htio razgovarati s nekim tko zastupa taj stav, jer nisam sasvim zatvoren za tu ideju. 

Tko je kvalificiran

Uglavnom, praveći se da ne razumijem što znači retard, nastavim diskusiju. Kažem čovjeku da sam radio kao profesor gotovo dvadeset godina, bavio se i organizacijom obrazovnog procesa, pa mi je stvarno upitno koliko roditelji mogu biti potkovani za podučavanje. 

"Ja svojoj djeci mogu pružiti sjajno obrazovanje", reče mi taj zajapureni tip što je završio neku teološku školu na razini pučkog sveučilišta i zna sve biblijske tekstove koji navodno podupiru učenja njegove zajednice. 

Ali, hajde, rasprave radi pretpostavimo da je diplomirao teologiju na vrhunskom fakultetu. Onda je jako dobro kvalificiran da djeci predaje vjeronauk. Dopustimo i mogućnost da je savladao neki strani jezik – i to je otprilike to.

Iako imam osjećaj da sam se malo jače obrazovao od tog pastora, time ne želim reći da sebe smatram kvalificiranim za školovanje djece kod kuće. Predavao sam u gimnaziji nekoliko predmeta i tu su granice moje stručnosti. Jest, pomagao sam nekim lijenim učenicima u trigonometriji i francuskom, ali to su mi bili hobiji, ne i stručnost.

Ima li tko vremena?

Djeca u mojoj kući imaju na raspolaganju četvero odraslih s različitim fakultetskim diplomama, a dvoje od nas je i radilo u školi. Mogli bismo pokriti većinu gimnazijskih predmeta i to na razini polaganja državne mature. Nemojte mi samo reći da je to sasvim uobičajena situacija.

Svejedno, ostajem skeptičan, jer se čisto pitam kako bismo uopće organizirali tu nastavu. Imati jedno dijete u razredu ili dvadesetero njih nije sasvim isto, ali nije ni dvadeset puta lakše, jer i dalje morate znati cijelo gradivo i metodički pripremiti sat. U nekim je aspektima lakše složiti sat u kojemu 45 minuta pričate o određenoj temi nego se spremiti za individualni rad s djetetom.

Moje je prvo pitanje kada bismo uopće mogli održati nastavu, s obzirom na sve naše radne i kućanske obaveze. 

Neki nehajno vele da ne mora sve ići prijepodne, može se držati nastava i navečer, kao da nam to išta realno olakšava. Jer, samo da izlažemo predmete za koje mi imamo kvalifikacija, treba svakome barem po pola radnog vremena. 

Rupe u znanju

A da vam ne pričam o rupama u znanju koje imamo svi mi što smo se obrazovali u određenoj oblasti. Postoji lijepi broj predmeta koje nitko od nas u kući ne bi znao podučavati, osim na prilično banalnoj razini. Neki stoga savjetuju da koristimo i usluge drugih, a sad vi meni iskreno recite koliko ste spremni da volonterski podučavate djecu svojih susjeda po školskom programu. I za to odvojite svakog tjedna po nekoliko sati. 

Trećina obitelji koje imaju školovanje kod kuće u SAD-u spadaju u viši srednji sloj, jer oni mogu dodatno platiti poduke koje iziskuje ovakav tip nastave. To nisu ljudi koji poput onog mog pastora misle da sami mogu predavati sve predmete.

Kome je stalo do toga?

Na X-u sam naletio isključivo na fundamentalističke vjernike koji zagovaraju školovanje kod kuće, one koji bi htjeli da im Biblija bude jedini udžbenik. S njima pod ruku svakako idu i ovi što su se obrazovali na YouTube sveučilištu i shvatili da je Zemlja ravna ploča, a u cjepivima su čipovi. 

No, bilo bi nepošteno sve koji zagovaraju školovanje kod kuće strpati ili u vjerske fanatike ili u teoretičare zavjere. Ima tu ljudi koji se zalažu za drugačije pedagoške pristupe, njih već puno bolje razumijem, premda prečesto oni prihvate neka prilično naivna pedagoška stajališta. A ima i onih koji se plaše poslati svoje dijete u školu prepunu droge i nasilja, što nije nimalo rijedak slučaj u Americi.

Uz to, imajte u vidu da Amerika škrtari na svom obrazovanju (sad će biti još gore), njihovoj vladajućoj eliti dobro dođe godišnja ušteda od 5.6 milijardi dolara koju im donese školovanje kod kuće. 

Čega se boji onaj pastor?

Onaj se pastor naljutio na moje komentare i nisam ga stigao priupitati što njemu smeta u školskom obrazovanju. No odavno znam odgovor na to pitanje. 

Nisu u pitanju samo teorija evolucije ili Big Bang, nego praktički sve što je utvrdila znanost. Za početak, znanstveni pristup Bibliji, sa svim onim kritičkim zapažanjima o autorstvu i povijesnim netočnostima. 

Ili znanstveni pristup povijesti u kojemu se pokazuje kako je stvarno tekao razvoj kršćanstva i koliko su puta kršćani bili na pogrešnoj strani. 

Američki fundamentalisti masovno su odbacili znanstveni pristup bilo čemu, njihovo protivljenje suvremenoj medicini samo je nastavak te duge priče. Znakove te bolesti pokazuju u zadnje vrijeme i kršćani na našim prostorima, kreacionizam i ravnozemljaštvo našli su čak svoj prostor i unutar Katoličke crkve (koja se načelno opredijelila za priznavanje znanosti).

Nisam apsolutno protiv školovanja kod kuće, možda je za neku djecu to i stvarno bolja opcija. Ali prije nego što se tu uvede, treba spriječiti svaku mogućnost da obrazovanje djece vode vjerski fanatici, teoretičari zavjere i YouTube pedagozi.