Foto: Index, Igor Kralj/Pixsell

U AMERICI vlada nepisano pravilo koje se primjenjuje u razdobljima elementarnih nepogoda, katastrofalnih nesreća ili nekontroliranih životnih uvjeta u kojima se svaki pokušaj krađe tretira kao posebno teška povreda zakona i kažnjava - na licu mjesta. Za vrijeme razornih poplava u Louisanni i New Orleansu, lokalna policija suočena s pomahnitalom ruljom koja je iz dućana i privatnih kuća masovno odnosila tehniku, novac i dragocjenosti ljudi koji su spašavali živote obitelji i sugrađana, izdala je službeno priopćenje, točnije "licence to kill", kojim je dopustila uvijek dobro naoružanim Amerikancima da zadrže i u slučaju otpora, ustrijele svakog koga zateknu u krađi.

Svi moralni zakoni proistekli su iz pravnih, a društvo je napredno i slobodno u onoj mjeri koliko je moralno. Primjerice, u prošlosti zakon je propisivao da se za krađu odsijeca ruka kojom je počinjena, dok je danas općeprihvaćeni moralni princip kako je krađa društveno neprihvatljiv čin i nema potrebe za radikalnim primjerima koji će odvratiti potencijalne kriminalce. Razvoj društvenog morala sveo je kršenje zakona na ekcesno ponašanje pojedinca, a posebno je osjetljiv na zločinačka udruženja protiv kojih se pokreće cijeli državni represivni aparat i izriču stroge kazne.

Društvena evolucija učinila je svoje, većina ljudi ne krši zakon, živi čestit život.

I tako to izgleda u teoriji i praksi modernog svijeta. No, što se dešava kad kao društvo, a ne pojedinac kolektivno preuzmemo model ponašanja koji počiva na grabežu i nemoralu? Kad nema dobro naoružanog susjeda koji će nas odvratiti od zločina, državnog represivnog aparata koji će ga kazniti i društva koje će vas izolirati zbog neprihvatljiva ponašanja?

E, tad imamo Hrvatsku.

Logika lešinara

Proteklih dana Hrvatsku je opravdano zgrozio primjer djelatnika HAC-a koji su kraj tijela ljudi netom poginulih u prometnoj nesreći, iz kamiona kojim su se nesretnici zakucali u stup nadvožnjaka, razgrabili suhomesnate namirnice i svježe meso. Dok se nesretnicima krv hladila, oni su po principu "šteta da propadne" mirno skupljali suhu vratinu, kotlete i pureće filete, ne mareći za tragičnost trenutka. Podsjetili su me na onu grozomornu ekipu grobara iz Osijeka koje su nedavno osudili za pljačku grobova i izjavu jednog od njih koji je skidanje cipela s pokojnika ledeno obrazložio argumentom "da on ionako nikamo neće otići".

Još su amoralnija i gluplja obrazloženja predsjednika Radničkog vijeća HAC-a Mijata Stanića koji je njihove postupke pokušao objasniti socijalnim motivima. Sažeto rečeno, ispalio je kako zbog niske plaće od šest tisuća kuna tim ljudima je to bila "jedina prilika da stave obitelji meso na stol". No, kako je teško javnosti objasniti lešinarenje prozirnom socijalnom patetikom, zapleo se u logičke meandre i zaključio "kako ne postoji šteta jer je to meso ionako bilo bez ikakve vrijednosti, otpad svih otpada". Dakle, ukoliko smo ga dobro shvatili, jadni djelatnici HAC-a gonjeni surovom egzistencijom poslužili su svojim obiteljima svečani ručak od mesnog otpada i zato im treba sve oprostiti?

O, Jesus Christ Superstar.

Naravno, sindikalist Stanić mulja javnost što posebno iritira imajući na umu činjenicu da djelatnici HAC-a imaju jedan od najviših prosječnih osobnih dohodaka u državnim poduzećima, lukrativan kolektivan ugovor koji podrazumijeva božićnice, regrese, čuda nešto i kako je svako stalno zaposlenje u HAC-u nedosanjani san svakog radnika u Hrvatskoj. Jednostavno, dobro im je i neka im je, volio bih da cjelokupno radništvo živi tim standardom.

No, svi znamo što se zapravo dogodilo i nema tu dobrog opravdanja, višestruka društvena šteta je počinjena. Ipak, mnogi će u pokušaju relativizacije incidenta izreći "kako bi to svi učinili" i da je to "ništa u odnosu na pljačku i amoral koju čine političari i tajkuni".

U tom stavu i jest problem.

Mentalitet jamljenja

Ne pušim priče o urođenom instinktu preživljavanja, balkanskoj naravi ili sociološkim problemima zemalja u tranziciji. Ipak, u svoj toj apologetici postoji čvrsta osnova na koju se oslanja mentalitet jamljenja.

Od privatizacijske pljačke 90-ih, raznoraznih tajkunskih inačica poput Kutle, Gucića i Rajića, "zlatnog" Sanaderovog doba, proračunatih tehnokrata Kalmete, Čobankovića i Vidoševića, afera FIMI media, INA i Planinske, vječnih Bandića i Mamića, oholog klijentelizma HDZ-a i SDP-a pa do raznoraznih oblika državne rastrošnosti i pronevjera, nitko od glavnih kreatora, počinitelja i jataka nije ozbiljno kazneno odgovarao. Jedino kad zagusti, tad mlatnu zamjenika pročelnika, medijski ga obredno ponude državnom tužitelju i odu na večeru službenom karticom.

Svojedobna izvješća američkih obavještajnih službi zaključila su kako je samo HDZ iz državnog proračuna isisao milijardu dolara, međunarodne monetarne institucije iznijele procjenu kako je Hrvatska od osamostaljenja kroz koruptivne i štetne ugovore, odnosno lošim gospodarenjem izgubila vrijednosti od 145 milijardi dolara, vanjski dug se višestruko povećao i stalno raste, financijski se raspadamo po šavovima. Ipak, osim nezavisnih medija, nitko ne postavlja pitanje tko je odgovaran, gdje, kako i kod koga je završila ta suluda masa novca. Kao, to su tempi passati, hipotetsko pitanje kojim se zamaraju salonski teoretičari zavjere i dokoni ljudi.

Čak niti institucije poput hrvatske Vlade, Sabora,ili DORH-a kojima je u opisu posla znati sve o monetarnim tokovima, gospodarenju državnom imovinom i svim zakonskim nepravilnostima koje se pojave, iskazuju krajnji nemar i pomanjkanje interesa, osim u slučaju osobnog probitka. Jedini važan kriterij jest hoću li biti ministar, ostati saborskim zastupnikom, osvojiti još jedan mandat suca i uživati privilegije koje proizlaze iz položaja. Nepotizam, klijentizam, korupcija, pogodovanje i princip "ruka ruku mije" proželi su sve državne i društvene strukture, a još se i potiču kao kvalitetan operativan model. Sve političke stranke gdje god osvoje vlast, imenuju kadrove koji će im omogućiti kontrolu toka novca i moći. Stvara se zakon spojenih posuda u kojima ovise jedni o drugima.

Narod to vidi, vidjeli su to i djelatnici HAC-a, usvaja mentalitet vlastodržaca, shvaća da postoji legitiman način kojim će ostvariti nepripadajuću dobit i privilegije. Ukoliko neću ja, učiniti će to netko drugi i još će me držati za nesposobnu budalu.

Ono, slušati ću punicu kako mrmlja "viđe Matu kako je uspija."

Kaznu će preuzeti izmišljeni prijatelj, a štetu će platiti njegova sestra

I ne govorimo sad na razini jalovog univerzalnog moraliziranja. Svijet realpolitike je surov, život modernog čovjeka izložen dosad nikad viđenom egzistencijalnom pritisku. Klasna podjela društva je neminovnost, nepravedno raspoređen kapital i moć hladna činjenica. Hrvatska po ničemu nije izuzetak, primitivni konzumerizam i s druge strane, rašireno siromaštvo samo pogoršavaju društveni trenutak.

No, hrvatski osnovni problem ne leži u dvojbama modernog svijeta nego u činjenici da smo mutirali na iznimno loš način. Kao odgovor na egzistencijalni strah "što ću sutra jesti" ponudili smo nakaradan sustav vrijednosti "uzmi što ti pripada dok još možeš" koji generiraju nekažnjene političke elite.

Kaznu će preuzeti izmišljeni prijatelj, a nastalu štetu platiti njegova sestra.

Naravno, svi su osjetili da postojeći model razara gospodarsku i društvenu supstancu pa sveudilj nude reforme, čak i moralne poput MOST-a. Na žalost, sve ponuđene reforme razbijaju se o greben grabežnog mentaliteta, nitko ne želi stvarne promjene. Tko želi živjeti mukotrpni svijet u kojem napreduješ temeljem znanja i sposobnosti, u kojem je kvaliteta života proporcionalna uloženom radu i kreativnosti, a osobna sloboda u skladu s osobnom odgovornošću? Tko će se sad zajebavati s tim?

Institucionalni grabež, nemar i amoral prelio se preko društvenog ruba, postao način života običnog hrvatskog čovjeka i stvorio od njega kolektivnu žrtvu paljenicu na oltaru nacionalne sramote.

Dobri ljudi loše žive, loši ljudi dobro žive. Jbga, tako je to danas. No, zato smo tu da jedne druge utješimo jer se "iz ove kože ne može", zar ne?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala