FERDINAND I. Habsburg bio je ključna figura europske politike 16. stoljeća. Njegova vladavina obilježena je administrativnim reformama i nastojanjima da ojača položaj Habsburške Monarhije u stalnim sukobima s Osmanskim Carstvom i reformacijskim pokretima u Svetom Rimskom Carstvu. Iako je često bio u sjeni brata, cara Karla V., Ferdinand je proveo niz mjera koje su dugoročno osnažile njegovu dinastiju i upravni sustav monarhije.

Centralizacija i upravne reforme

Jedan od ključnih elemenata Ferdinandove politike bila je administrativna centralizacija. Prilikom preuzimanja vlasti u Austriji, kasnije Ugarskoj i Hrvatskoj, naslijedio je složeni feudalni sustav u kojem su velikaši imali značajnu autonomiju. Kako bi ojačao vlast Habsburgovaca, postavio je temelje snažnijoj birokraciji, koja će postati model za kasniji apsolutizam.

Ferdinand je uveo stalan državni aparat sa središtem u Beču, a ključno tijelo postalo je tajno vijeće, koje je donosilo odluke o financijama, vojsci i vanjskim poslovima. Također je osnažio Dvorsku komoru, koja je preuzela kontrolu nad prihodima monarhije i financijskim upravljanjem. Ove reforme omogućile su Habsburgovcima jaču kontrolu nad zemljama kojima su vladali i bolje upravljanje resursima potrebnima za obranu od osmanske prijetnje.

Vojna organizacija i obrana od Osmanlija

Ferdinandova vladavina protezala se u razdoblju velikih osmanskih osvajanja u srednjoj Europi. Nakon Mohačke bitke 1526. godine i smrti Ludovika II. Ferdinand je preuzeo vlast u Ugarskoj te se suočio s osmanskim prodorima.

Kako bi osigurao obranu, proveo je reforme vojnih snaga. Uveo je stalnu vojsku, financiranu putem novih poreznih sustava. Posebnu je pažnju posvetio utvrđivanju granica, a niz vojnih krajina postavljenih duž linije osmanske ekspanzije postale su ključno obrambeno područje.

U Hrvatskoj je Ferdinand ojačao obrambeni sustav osnivanjem Vojne krajine, što je značilo vojnu reorganizaciju i stalne garnizone na ključnim točkama. Zajedno s lokalnim velikašima, poput Nikole Šubića Zrinskog, organizirao je otpor Osmanlijama, čime je Hrvatska ostala pod habsburškom vlašću unatoč stalnim napadima.

Religijska politika i sukobi s protestantima

Ferdinand I. bio je katolik i nastojao je očuvati vjersku stabilnost u svom carstvu. Međutim, tijekom njegove vladavine širio se protestantizam, koji je ugrožavao jedinstvo Svetog Rimskog Carstva. Unatoč osobnim sklonostima katoličanstvu, Ferdinand je bio prisiljen na kompromis.

Iako je u početku podržavao protureformacijske mjere, shvatio je da su potrebni pregovori kako bi izbjegao unutarnje sukobe. Na Augsburškom miru 1555. godine postignut je dogovor koji je omogućio svakom njemačkom vladaru da odredi vjeroispovijest svoje zemlje. Time je smanjen pritisak na habsburšku vlast iako je dugoročno ostao izazov suživota katolika i protestanata.

Preuzimanje Hrvatske i Ugarske

Godine 1526. Ferdinand I. stupio je na prijestolje Ugarske nakon smrti kralja Ludovika II. u bitci protiv Osmanlija kod Mohača. Iako su dijelovi ugarskog plemstva podržavali Ivana Zapolju kao protukralja, Ferdinand je, temeljem obiteljskih veza s Jagelovićima i sporazuma s hrvatskim plemstvom, dobio podršku na Cetinskom saboru na Novu godinu 1527. Hrvatski staleži izabrali su ga za kralja pod uvjetom da brani zemlju od Osmanlija i poštuje njezina prava.

Suočen s osmanskom prijetnjom i podjelama unutar Ugarske, Ferdinand je proveo niz vojnih i političkih mjera kako bi učvrstio vlast. Sukob s Osmanlijama obilježen je neuspjelim pokušajem obrane Budima 1541. godine, nakon čega je veći dio Ugarske ostao pod osmanskom kontrolom, dok su zapadni dijelovi ostali pod habsburškom upravom.

Ferdinand I. umro je 25. srpnja 1564. godine. Naslijedio ga je njegov sin Maksimilijan II., koji je postao car Svetog Rimskog Carstva, kralj Ugarske, Hrvatske i Češke.