U OPĆOJ bolnici Pula, u Službi za internu medicinu, dnevno se vrši oko 60 kemoterapija, što je velik porast u usporedbi s 2019., kada je, kako su nam kazali iz bolnice, kemoterapiju dnevno primalo oko 30 ljudi.

Ondje smo u Dnevnoj bolnici razgovarali sa ženama koje primaju kemoterapiju. Sve one su optimistične i spremne na borbu s bolešću, a imaju i poruku za naše čitatelje - redovito idite na kontrole kako biste što ranije otkrili rak i time si povećali šanse za ozdravljenje. 

Anđela kaže da ju je spasio redovan odlazak na kontrole 

Anđela Smaranduj ima 69 godina, a u travnju joj je dijagnosticiran rak dojke tijekom redovitog pregleda koji je odrađivala svake godine. Trenutno prima petu od predviđenih šest kemoterapija. 

Svake dvije godine idem na mamografiju, no ovaj put me doktor uputio i na ultrazvuk jer je nešto bilo sumnjivo. Već tad sam znala da nešto nije u redu. Tako su mi otkrili zloćudnu tvorevinu, invazivni rak koji, na sreću, nije metastazirao", ispričala nam je.

Prvo je išla na operaciju na kojoj joj je, kaže, parcijalno odstranjen dio dojke. Nakon kemoterapije slijedi joj zračenje, a kazala nam je da dobiva i pametni lijek koji ciljano uništava samo karcinom. Dobro se osjeća i kaže da nije imala veće nuspojave od kemoterapije osim bolova u zglobovima. Isto tako, kaže da se nije bojala ni operacije ni daljnjeg liječenja, već da je bila i dalje optimistična i spremna na sve izazove koje je pred nju stavila ova bolest. 

"Ja sam rano otkrila svoju bolest jer sam bila disciplinirana i redovita na pregledima", kaže pa dodaje da je jako važno redovito ići na kontrole. 

"Nikada ne treba zanemarivati znakove bolesti, a pogotovo ne treba klonuti nakon dijagnoze. Nema predaje. Treba se boriti i misliti pozitivno. Ja sam sve prihvatila, nije mi teško palo ni opadanje kose, a brzo sam si nabavila periku koja izgleda kao da mi je to prava kosa.

"I muž je nekoliko mjeseci prije mene obolio od raka. Od obitelji imam veliku podršku. Ova me bolest naučila da ja ne moram sve i da mogu usporiti", kazala nam je usput dodavši da joj je podrška bolničkog osoblja uvelike pomogla i olakšala liječenje. 

"Nikada nisam mislila da će mi biti teško popeti se uz stepenice" 

Jedna od žena s kojima smo razgovarali je i 58-godišnja Puležanka koja nam je ispričala da je redovito išla na sistematske preglede te da je preskočila samo prošle godine i baš joj se u tom periodu razvila bolest. 

"Imala sam karcinom na dojci od osam milimetara koji je operativno odstranjen. Na sreću, nije se proširio na limfne čvorove. Mjesec dana nakon operacije krenula sam na kemoterapije. Uz to, dobivam pametni lijek", kaže. 

Ona trenutno prima treću od za sada predviđene četiri kemoterapije. 

"Osjećam se dobro, ali naravno da primijetim promjene na sebi. Tri do četiri dana budem klonuta i zuji mi u glavi. Do sada sam samo jednom imala mučnine i povraćala. Nemam energije i do prije bolesti mi nije padalo na pamet da će mi za nekoliko mjeseci biti teško popeti se uz stepenice na kat u kući. Povremeno znam osjetiti čudan okus u ustima, kao nekakav metal i znaju mi trnuti prsti na rukama i nogama", kaže. 

Kaže i da ima veliku podršku od muža i dvoje djece koji joj pomažu u svakodnevnim aktivnostima. Na sreću, kaže, dojku joj nisu odstranjivali, već samo taj mali zahvaćen dio. To ju nije zasmetalo, ali je zato bila posebno ranjiva kada joj je opala kosa.

"Znala sam da će doći do toga i odmah sam si, i prije početka kemoterapije, kupila periku u Italiji. Uvijek sam vodila računa o svojoj kosi i potreslo me je kada mi je počela opadati iako sam bila spremna na to. Užasno sam se osjećala. To je udarac za ženu i žao mi je da nemaju sve one koje prolaze kroz kemoterapiju financijske uvjete da si priušte periku. O tome bi trebalo voditi računa. 

No, nema mi druge. Morala sam se pomiriti s tim. Krenula sam u bitku za život. Najvažnije je da ozdravim, a kosa će narasti", kaže te dodaje da joj je u procesu liječenja jako pomoglo osoblje bolnice koje je uvijek spremno pomoći i ima razumijevanja prema oboljelima. Pomogla joj je i razmjena iskustava sa ženama s kojima i po tri sata boravi dok prima kemoterapiju. 

"Bolest ne bira koga će zahvatiti i s time se treba pomiriti"  

68-godišnjakinja iz Pule priča nam da joj je rak dojke otkriven na redovnoj kontroli, a taj joj je period bio jako težak jer joj se taman u to vrijeme suprug liječio od zloćudne bolesti. 

"Kada mi je doktor rekao dijagnozu, nisam mogla vjerovati. Suprug mi je bio bolestan i onda sam se još na to i ja razboljela. Prijatelji su mi tada savjetovali da se odem liječiti u Rijeku ili Zagreb, no ja sam odlučila ostati liječiti u Puli i povjeriti svoje liječenje pulskim doktorima. Nisam pogriješila. Doktor mi je tada rekao da se ne brinem i da će se ovdje sve riješiti. 

Svoju bolest sam prihvatila kao dio života. Već imam neke godine i većinu života sam provela zdrava. Više me boli kada vidim mlade ljude na kemoterapiji. Za sada dobro podnosim kemoterapiju, čekaju me dva ciklusa, a doktorica je točno pogodila ono što meni treba tako da sam imala male smetnje. Nije mi smetalo ni opadanje kose. Ona će narasti, to je najmanji problem", kaže te ističe kako smatra da bolest ne bira ljude i da nema pravila tko će i kada oboljeti.  

"Treba živjeti, voditi računa o sebi te redovito ići na pretrage, a ne čekati da se nešto dogodi. Bolest će, ako mora, doći bez obzira na to što vi radili. Ja sam fatalist. Smatram da rak pluća može dobiti i onaj tko nikada u životu nije zapalio cigaretu. Jednostavno nema pravila. Ja svoju bolest nisam mogla spriječiti. Sada se borim i bit će što bude", kazala nam je. 

"Radije bih u rukama držala bebu nego bolest, ali morala sam izabrati život" 

Najmlađa žena koju smo zatekli da prima kemoterapiju u Dnevnoj bolnici ima 44 godine, a dijagnosticiran joj je rak jajnika, zbog čega su joj morali biti izvađeni i jajnici i maternica. Djece nema i kaže da se time nikad nije opterećivala u životu, a kada je došlo vrijeme da se odluči na operaciju - izabrala ju je svjesna i pomirena s činjenicom da nikada neće moći zatrudnjeti. 

"Prvo sam imala cistu i doktori su posumnjali da je u pitanju nešto opasnije. Bolest mi je dijagnosticirana nakon što sam otišla na pregled zbog strašnih bolova u trbuhu. Tako je sve krenulo", priča nam. 

"Prošla sam tri operacije u zadnjih godinu dana. Na koncu su mi sve odstranili, i jajnike i maternicu. Sve će biti u redu i nisam opterećena svojom bolešću. Još nisam pustila ni jednu suzu. Ne kažem da mi u jednom trenutku neće biti teško, ali za sada sam dobro i ne opterećujem se budućnošću. 

Morala sam birati između djece i liječenja bolesti. Radije bih u rukama držala bebu nego bolest, ali morala sam izabrati život", ispričala nam je.