PROŠLO je pedeset godina od prve naftne krize, koja je dovela do kraja tridesetogodišnjeg prosperiteta i gospodarskog rasta u Sjevernoj Americi, zapadnoj Europi i Japanu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Danas svjedočimo sličnom događaju, a efekti bi mogli biti slični kao tada.

Prva naftna kriza je dovela do oštrog rasta cijena nafte, koje su se tek sredinom 80-ih vratile na prijašnju razinu (korigirano za inflaciju). Nakon nje je uslijedilo desetljeće stagflacije, sporog ekonomskog rasta uz rast cijena i visoku nezaposlenost.

Unatoč mnogim sličnostima, današnja situacija je u nekim stvarima ipak bolja. Ali opasnost da se ponove nesigurne sedamdesete nije zanemariva.

Prva naftna kriza

Skoku cijena nafte prije točno 50 godina je kao i danas prethodio rat. 6. lipnja 1973. Egipat i Sirija napadaju Sinajski poluotok i Golansku visoravan, regije koje je okupirao Izrael 1967. godine u šestodnevnom ratu.

Nakon neuspjeha egipatske i sirijske vojske uz brojne gubitke u mehanizaciji i ljudstvu SSSR im je počeo slati opremu. To je dovelo do eskalacije sukoba, jer je SAD 12. listopada počeo slati vojnu opremu Izraelu nakon što je saznao za uključenost SSSR-a u sukob. Kao reakciju na uključivanje SAD-a u sukob, 17. listopada arapski proizvođači nafte smanjuju proizvodnju i tijekom sljedećih mjeseci uvode potpunu zabranu izvoza nafte u SAD-u, Nizozemskoj i Portugalu.

Embargo je trajao samo do siječnja sljedeće godine, ali je cijena ostala visoka cijelo desetljeće. Točnije, sve do 1979. i druge naftne krize, koja je bila još gora. Prvom naftnom krizom je završeno razdoblje odličnog gospodarskog rasta koji je trajao od 1945., a za vrijeme kojega je cijena nafte bila najniža u povijesti, apsolutno i relativno.

Rast cijena nafte je često najavljivao krizu

Visoka cijena nafte je bila samo jedan od problema koji su od 70-ih godina prošlog stoljeća napravili razdoblje stagnacije, rasta cijena i (relativno) visoke nezaposlenosti. Dio uzroka je bila i kriva monetarna politika američke središnje banke FED, koju su pratile banke država zapadne Europe, što je dosta slično današnjoj situaciji.

U narednim godinama, nakon prvog naftnog šoka, rasla je inflacija, gospodarski rast je bio manji nego u ranijim desetljećima, dok je nezaposlenost bila veća. Ali za razliku od danas, države nisu bile prezadužene.

Rast cijena sirove nafte često dovodi do recesije. Gledajući kretanje cijena sirovine nafte korigiranih za inflaciju, na kojima su označeni periodi recesije (sivo osjenčano na donjem grafikonu), može se primijetiti da rast najčešće prethodi recesiji.

Prvi naftni šok je doveo do recesije 1974. i 1975., drugi je doveo do recesije od sredine 1981. do kraja 1982., naftni šok nakon okupacije Kuvajta od režima Saddama Husseina doveo je do recesije koja je trajala od sredine 1990. do sredine 1991.

U 21. stoljeću se prva recesija već pojavila u 2001., ali tu cijene nafte nisu igrale veliku ulogu. Do početka te recesije ekonomija SAD-a je imala najduže razdoblje bez pada BDP-a, čak deset godina. Velika financijska kriza 2008. se također ne može pripisati cijenama nafte, iako su u godinama prije nje oštro rasle.

Ni "recesija" tijekom veljače, ožujka i travnja 2020. nije bila povezana s cijenom nafte. Razlog je bio puno jednostavniji i nepovezan s makroekonomskim kretanjima. Izbijanje pandemije covida-19 dovelo je do lockdowna, zabrane putovanja, gašenja tvornica i općenito prisilnog zaustavljanja gospodarstva. To je možda jedina kriza u povijesti koja je bila planirana i namjerno izazvana. 

Lockdown i druge mjere doveli su do potpunog kaosa u opskrbi naftom

Mjere koje su države provodile tijekom 2020. s ciljem kontrole širenja pandemije poremetile su sva tržišta, pa tako i tržište nafte. U to vrijeme se dogodio i povijesni presedan, kada se u jednom trenutku 20. travnja sirovom naftom trgovalo po cijeni od minus 38 dolara.

Potpuno su poremećeni lanci opskrbe, potrošnja i proizvodnja. Zbog naglog pada cijena u prvim mjesecima pandemije, do kojih je doveo nagli pad potražnje, brojne naftne bušotine su ugašene. Proizvodnju nafte iz bušotina nije lako zaustaviti niti lako i brzo ponovno pustiti u rad.

Zbog mjera lockdowna ljudi su prestali putovati, zračni promet je stao, masovno se prelazilo na rad od kuće, a cijele industrije su zaustavljene. To je proizvelo nagli negativni šok potražnje, skladišta nafte se nisu praznila, a nova nafta je dolazila i dalje. U jednom trenutku su skladišta bila sasvim popunjena, a nove pošiljke nafte na putu, zbog čega se plaćalo tankerima da služe kao skladišta i samo stoje sa svom naftom koju nisu imali gdje istovariti. Negativna cijena nafte je rezultat takvih zbivanja.

Cijena sirove nafte će ostati visoka

Nakon nekog vremena se lockdowni popuštaju, obnavljaju se putovanja, ponovno počinje proizvodnja. Ali do toga trenutka su već brojne naftne bušotine ugašene. Kako se cijena oporavlja, te ugašene naftne bušotine ponovno postaju isplative i postupno se stavljaju u funkciju. A za to treba vremena, jer se ne mogu pokrenuti ni lako ni jeftino.

Prvo nagli pad pa nagli rast potražnje. Cijena raste i penje se iznad 85 dolara po barelu prije početka rata u Ukrajini. Početak rata djeluje kao novi šok i cijena skače na 100 do 120 dolara po barelu. Trenutna cijena između 85 i 90 dolara je blago olakšanje od šoka, ali još uvijek najviša u nekoliko godina.

Agencija za kreditni rejting Fitch procjenjuje da će tijekom 2023. prosječno iznositi između 80 i 85 dolara po barelu. Uprava za energetske informacije iz SAD-a predviđa cijenu od 95 dolara po barelu. Goldman Sachs predviđa prosječnu cijenu od 108 dolara po barelu.

Očekuje se da će recesija 2023. ipak biti blaga i kratkotrajna pa neće značajno smanjiti cijene sirove nafte. S druge strane, sankcije Rusiji i pad proizvodnje nafte djeluju u smjeru održavanja visokih cijena, kao i nevoljkost zemalja izvoznica nafte OPEC da povećaju svoju proizvodnju.

G7 pokušava ograničiti cijenu sirove nafte iz Rusije

Zemlje G7 (SAD, Kanada, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i Japan) žele ograničiti cijenu ruske sirove nafte. Razlog za to je što se procjenjuje da Rusija rat u Ukrajini financira primarno prihodima od izvoza fosilnih goriva, o kojima direktno ovisi 40 posto državnog proračuna. Stoga je udar na cijenu nafte i plina najdirektniji način ograničavanja sposobnosti te države da financira invaziju na Ukrajinu.

Ograničenje bi spriječilo isporuke ruske sirove nafte da se prodaju više od određene cijene, koja još uvijek nije definirana. Kao rezultat toga, Rusija bi bila lišena značajnog dijela prihoda od nafte koje bi inače zaradila bez ograničenja.

Primjerice, ako Rusija prodaje svoju sirovu naftu za 75 dolara po barelu, a G7 gornja granica je postavljena na 50 dolara po barelu, zapadnim tvrtkama bit će dopušteno servisirati samo ruske tankere koji prevoze naftu čija je cijena 50 dolara ili niža. Sve iznad te razine bi bilo zabranjeno, prema planu G7.

EU je u svom osmom paketu sankcija odredila da će od 5. prosinca biti potpuno zabranjeno uvoziti sirovu naftu iz Rusije pomorskim pravcima. Dodatno, kompanijama iz EU će biti zabranjeno baviti se osiguranjem tankera koji prevoze rusku naftu.  Problem s tim planom je to što Rusija već sada prodaje naftu po sniženju, a razlika u cijeni između nafte iz Rusije (Urals) i nafte iz Sjevernog mora (Brent) je veća od 20 dolara po barelu.

Puno toga podsjeća na sedamdesete

Velike krize su često katalizatori promjena, ubrzanja tehnološkog napretka, promjene potrošačkih navika i općenito trendova u ekonomiji. Nakon prvog naftnog šoka 1973. naftne kompanije potražile su nove izvore sirove nafte. Šok je ubrzao prijelaz Japana s teške industrije na elektroničku industriju. Manji automobili, s manjom potrošnjom goriva, postali su popularniji.

Ekonomija se uvijek pokušava prilagoditi, ali negativni učinci naftnih šokova ne mogu se ignorirati. Današnji makroekonomski problemi dosta podsjećaju na rane 70-e. Veliki rast cijena energenata i hrane te loše vođenje monetarne politike središnjih banaka.

Nafta je danas manje važna nego je bila u prošlom stoljeću, ali još uvijek je najvažniji energent na svijetu. Trošak energije je uključen u sve djelatnosti, od poljoprivrede do industrije, pa visoka cijena najvažnijeg energenta ozbiljno narušava sposobnost kompanija da proizvode po niskim cijenama. Rast cijena ili prestanak poslovanja, to je jedini izbor u situaciji kada je cijena energenata visoka. 

Inflacija još ne jenjava, a ako podaci za jesenske mjesece ne pokažu zaustavljanje, stagflacija je izgledna. Što više cijene rastu to središnje banke SAD-a i EU više moraju podizati referentne kamatne stope, a to dovodi do recesije. Ako unatoč rastu kamatnih stopa cijene nastave rasti, pojavit će se situacija ulaska u recesiju uz visoku inflaciju. Zadnji put je svijet bio u toj situaciji upravo 70-ih, između prvog i drugog naftnog šoka.